Novogodišnja priča Mehmeda Begića: Jedanaesta bajka

 

Tko jer je usamljen? 

Tko jer je zrcaljen? 

Tko porukom svoje žene? 

Tko jer ruka sama krene?

 

Who by Fire, 

Leonard Cohen;

prepjev: Predrag Lucić

 

 

U parkovima

Ostario sam od čekanja da se vratiš. Nisam odustao. Na stanice više ne odlazim. Neko mi je rekao da ni vozovi, kao ranije, više ne prolaze kroz naše živote. Vozovi su se povukli na tajno mjesto skončavanja, bez namjere da se ikada vrate. Ponekad od njih ostanu samo olupine ostavljene između dvije neostvarene stanice. (Prethodna rečenica nije nužno metafora). Misterija voza koji sam čekao, teško da će ikada biti riješena. 

Shvatio sam da postoje klupe koje su savršene za čekanje. Ispočetka služe za zaustavljanja i pauze onih koji nisu spremni da odustanu. S vremenom postaju spomenici za kosti snova, nakon što se snovi pretvore u ništavilo. 

Bard Montreala nas podjednako voli, mrtve i žive. Njegova ljubav je veća od bilo čijeg života, usvojila je moj glas slavuja i tvoju protraćenu strast. Tvoja smrt i moj život su u njegovoj milosti, naša ljubav je veća od svijeta koji nas ne poznaje. Likovi ove priče gube crte lica koja sam do zadnjeg detalja izvajao prije dvadeset i pet godina. Pahulja nečijeg života i dalje živi iza čeone kosti. Čekam te u parku, na stanici - klupi.

 

 

 

Snijeg i palme

Padao je snijeg u Montrealu. Pahulja jednog života se istopila prvog dana januara. Uskoro će njena smrt napuniti jedanaest godina. Prvog se januara vrijeme zaustavilo. Počeo je padati nakon njene smrti. I nije se zaustavljao punih četrdeset sati. Pahulje na vratovima neutješnih topile su svoje zadnje pozdrave.

Moje stanice su postale predvidljive u svojoj nestalnosti: klupe su promjenjive, iako je ponekad park isti. Živim na osunčanom mjestu posljednjih godina. Sunce je visoko i jako, sve dok ne odluči da zađe. U jednom rezu svjetlosti nestane i postajemo ono što najavljuje mrak.  

Samo je jedna pjesma vrijedna dvanaestog mjeseca, makar već deceniju ne živim njeno okruženje. Tačno toliko vremena nisam vidio snijeg. Zamijenile su ga palme. Pa opet, samo jedna pjesma zadnji mjesec sjedinjuje sa težinom u tvojim očima. Samo sa jednom pjesmom ostavljam i odlazim dalje bez ostvrtanja. Uzalud meridijani i uzalud svi koji su napušteni. To se nikada neće promijeniti.

 

 

Za sve slomljene

U godini bez zagrljaja, nalazimo nove načine za nježnosti. Sjećanje je nostalgična igra za kojom sve rjeđe posežem. Kad tišina padne po svemu i zastrašujuća postane njena sitnosatna zvonjava, skidam prašinu sa zlatnog saksofona. Sviram ti i pjevam. Mikrofon pripada tebi. Sama plešeš na balu za dvoje. Takvima zamišljam zagrljaje ove godine. 

Izlomit ću svoju pjesmu za tebe. Kad usitni zadnji mjeseci stanicom odjekuju stihovi, znam da dolaziš.  Na slomljenom vrhu vjetar će napamet naučiti tvoje stihove. Ne gledaš na sat ne mariš ni za koga. Slomljena će pjesma slaviti prokockano vrijeme. Kad novosti zamirišu obećanjem i privuku tijelima, lomi se svaka ideologija. Svima je jasno naoko besmisleno čekanje vozova. Slomljen padam na koljena. Poput dvanaeste bajke ti si nezaustavljiva. Tvoja je slomljena istina. 

A samo je jedna novogodišnja bajka. Divna je i zove se Lhasa. Uporno se ponavlja i nikad se ne umaram od nje. Ponekad sklopim oči i pustim je da ušeta u decembarsku pjesmu. Nezaustavljiva poput posljednjih sekundi koje najavljuju novi početak, ona je moja Lili Marlene. 

 

 

U vrijeme novogodišnjih praznika poklanjamo priče objavljene tokom 2020. godine. 

Pročitajte IZABRANE TEKSTOVE koje je Mehmed Begić pisao tokom 2020. godine.  

(zurnal.info)