Kako da rata ne bude

Koga je Karadžić opekao, taj i na Dodika puše. Tako bi otprilike mogla da se opiše aktuelna politička situacija u zemlji koju svaki novi izbori dovedu do ruba propasti. E taj rub nikada nije bio bliži, ni skliskiji, kao u ovim beskrajnim i neizvjesnim mjesecima što su uslijedili nakon općih izbora u oktobru prošle godine. Pat pozicija prožela je sve segmente vlasti, dalje se ne može i zemlja, zajedno sa svojim građanima, narodima i političkim strukturima, nikada nije bila pred ozbiljnijim izazovima.

Jedno od najvećih bosanskohercegovačkih iskušenja svakako je sažeto u strah od novog rata. Jesu li mogući novi sukobi i stara klanja, postoje li logističko-finansijski uslovi za takav ishod (medijsko-emotivni neupitno postoje), kako bi se ponijela međunarodna zajednica, ko je kriv za polugodišnju pat poziciju?

Uglavnom, bio on moguć ili ne, bio izvjestan ili figurira tek kao plod starih strahova i novih antagonizama, o ratu se sve življe priča. Istina, Dodik ni po kojem pravosudnom kriteriju nije Karadžić, ali u onom suštinskom, političko-metodološkom aspektu, on bi se mogao definirati baš kao - nastavak Radovana mirnim sredstvima. Ne kolje, ne muči i ne zatvara, ali sistematski razvaljuje. Ako smo 1992. godine imali neuspjeli pokušaj takozvanog „humanog preseljenja“, koji je eskalirao u teška razaranja i još teže zločine, 2011. godine proces razdruživanja BiH izvodi se neuporedivo suptilnije i mirne duše bismo ga mogli nazvati metodom humane destrukcije.

Dodikova taktika jednostavna je za prozrijeti, ali joj je, bar na postojećem nivou političkih odnosa, teško parirati. On prvo blokira političke procese, a onda objavi nemogućnost zajedničkog života, proglašavajući „Sarajevo“ (sa svim bogatstvom političko-civilizacijskih asocijacija koje taj termin podrazumijeva) glavnim krivcem. I demonizirajući ga do karikaturalnih razmjera. Nove tendencije u njegovom političkom pregalaštvu pokazuju da je dobro naučio lekcije koje je trebalo da nauči. Umjesto da prijeti nestankom jednog naroda, Milorad Dodik – nevjerovatno ali istinito – posljednjih dana poziva na smirivanje atmosfere. I upravo je to ono što mu sad treba. Na korak je do cilja i uzburkane strasti – njemu, koji ih je rasplamsavao posljednjih osam godina – više ne odgovaraju. Sad su za ostrašćivanje zadužene druge političke snage.

Polako ali sigurno, mic po mic, milimetar po milimetar, Bosna i Hercegovina uvlači se u stanje permanentne političke neizvjesnosti, militantnih intencija i nepopravljive netrpeljivosti. Nemogućnost konstruktivnog dogovora istovremeno aktivira dvije sumorne prognoze, onu o raspadu države i ovu već pominjanu, o neminovnom ratu do kojeg bi taj raspad doveo.

Različita su tumačenja i jedne i druge mogućnosti. Država već sada ne funkcionira ni u praktičnom ni u simboličkom smislu, tu je možda samo još u formalnom. A sistematskim višegodišnjim radom svih strana izgrađen je strašni unutrašnjopolitički naboj, koji bi u slučaju posvemašnjeg haosa, eventualno mogao eskalirati u određenom broju „lokalnih nereda“. Od uobičajenih i sveprisutnih nesuglasica napravljeni su nerješivi politički i etnički antagonizmi. Tako se to radi: prvo razori društvo, država će poslije toga šaptom pasti.

Mi već sada živimo totalni društveni rat – politički, medijski, etnički, čak i kulturološki. Živimo u dubinski zavađenom društvu. Pošto više nema temeljnih uslova (iako i ovu ocjenu mnogi osporavaju) za mega-klaonicu kakvu smo prošli devedestih godina 20. vijeka, na korak smo do, kako glasi jedna crnohumorna prognoza, „serije sukoba ograničenog dometa i neograničenih zvjerstava“.

Militantne intencije ne iskazuju toliko političari, koliko su njihovi mediji već postavljeni u borbene formacije. A politički vrhovi u konstantnom su prestrojavanju. Ključna riječ je – podrška. Nedavno je u izvjesnim krugovima pravljena analiza po kojoj Dodik na „međunarodnom planu nikada nije bio jači, jer za njega rade Boris Tadić, Vladimir Putin i Ivo Josipović, a na unutrašnjem Dragan Čović“. Zlatko Lagumdžija ni izbliza nema tako razuđenu i moćnu strukturu moćnih vanjskih saveznika i iskoristivih unutrašnjih poslušnika, što njegov zadatak očuvanja Bosne i Hercegovine čini još težim. (Istina, najvažniji politički faktor za sada je uz njega. Za sada...) Kad se tome dodaju evidentne pogreške koje su u Sarajevu sistematski pravljene na štetu hrvatske strane, eto potencijalnog predloška za haos s nepredvidivim posljedicama.

Iskustvo nas uči da tenzije ne mogu vječno rasti i da usplamsale emocije rijetko doživljavaju smirenje. Egzaltacija je ovdje često uvod u eskalaciju. Milorad Dodik je shvatio suštinu: treba smiriti strasti. Imaju li njegovi politički protivnici dovoljno mudrosti da razumiju šta se krije iza tog manevarskog zaokreta? Nema nikakve koristi od urlanja i pogoršavanja odnosa. Strana koja podlegne tom iskušenju, garantirano gubi.

I hoće li, onda, biti rata? Treća kašika kaže da bi izvjesnih sukoba moglo biti. Svi su se nešto uznemirili, atmosfera je ružna, uzajamne optužbe pljušte, a glasovi razuma, pomirenja i dogovora, rijetki su i tihi. Ne čuju se u općoj buci. A i četvrta viljuška ne miruje. Pravo se uzbihuzurila. Moglo bi ovdje svašta da se desi. Noževi još miruju.

(zurnal.info)