PRAVOSUDNO NASILJE NAD NASLJEDNICIMA: Kako je porodici Mirka Paskola otet centar Banjaluke

„Put Vrhovnog suda Republike Srpske, iako ne vjerujemo u pozitivan ishod, nakon toga ćemo pred Ustavni sud Bosne i Hercegovine i na kraju, ako i tu ne bude pozitivan ishod, idemo u Strazbur. Do kraja!“

Poručila je ovo porodica Valerije Kovač, kćerke Mirka Paskola, kojem je vlast Federativne Narodne Republike Jugoslavije, pod krinkom nacionalizacije, 1947. godine oduzela oko 20.000 kvadratnih metara zemljišta i nekretnine u strogom centru Banjaluke. „Betoniranje“ otimačine prošle godine potvrdio je Osnovni sud, a sada i Okružni sud u Banjaluci.

Ne baveći se suštinom, ovaj drugostepeni pravosudni organ potvrdio je ono što je 11. juna prošle godine napisao sudija Siniša Sandić.

„Žalba je neosnovana“, potpisala je predsjedavajuća vijeća Nermana Sadiković.

Valerija Kovač, nasljednica Mirka Paskola, pozivala se na Zakon o nasljeđivanju, ali joj je tužbeni zahtjev, stoji u novoj presudi, neosnovan na osnovu odredbi Zakona o stvarnim pravima, prema kojim je Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, djelimičnim rješenjem, pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja otetim zemljištem pretvorila u pravo vlasništva Grada Banjaluka.

KAKO ORGAN KAŽE –NIJE OTETO

„To znači da je Grad pravo vlasništva stekao na osnovu odluke organa uprave. Prvostepena odluka je pravilna i zakonita i žalbenim navodima tužiteljice nije dovedena u sumnju“, zaključilo je vijeće u presudi koja je u posjedu Žurnala.  

Kako je Kovačeva tužila i ostale nasljednike Paula Paskola i Petronelu Badić, oni su naveli da je postupak bio „bespotreban i preuranjen u odnosu na očekivane propise o restituciji“. Tu se jednostavno postavlja pitanje – ako nema zakona o restituciji, a nema ga (iako on u konkretnom slučaju ne može ni da bude primijenjen), kako je onda bilo ko mogao da gradi na zemljištu na kojem nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi?!

Žurnal zato podsjeća na istorijat još jedne u nizu kriminalnih gradskih priča.

Emerih Mirko Paskolo, izuzetno bogati Banjalučanin italijanskih korijena, 1947. godine nije uspio da sačuva imovinu. Pod eufemizmom nacionalizacija oteti su mu hotel Bosna i ciglana na prostoru od oko 20.000 kvadratnih metara. U godinama poslije posljednjeg rata prostor za svoje kvadrate vidjeli su današnji tajkuni, čije zgrade niču na atraktivnom zemljištu u centru grada. Za ovdašnje pravosuđe dovoljan je „sporazum o naknadi za izuzeto zemljište“ iz 1969. godine, iako porodica nikada nije obeštećena niti je uplatnica dio spisa.

Sudija banjalučkog Osnovnog suda Siniša Sandić 11. juna prošle godine presudio je u korist Grada, a Valeriji Kovač, koja je još 2019. podnijela tužbu, naložio da plati sudske troškove.

Paskolina kćerka Valerija tražila je ono što je bilo logično – upis prava svojine na osnovu djelimičnog rješenja RUGIP-a treba proglasiti neosnovanim te ga poništiti, a potom utvrditi da je ona vlasnica trećine dijela na nekretninama upisanim u zemljišno-knjižni uložak. U tužbi je navedeno da je u upravnom postupku, bez saslušanja stranaka, doneseno djelimično rješenje prema kojem je vlasnik spornih parcela Grad. Naravno, Pravobranilaštvo RS tvrdilo je da porodica, u vrijeme smrti onih koji su stvarali bogatstvo, nije bila nosilac nikakvog prava nad spornim nekretninama.

A, počelo je 3. juna 1947. godine. Sve ove nepokretnosti upisane su kao društvena imovina i to na osnovu Uredbe o uknjiženju prava svojine na državnoj nepokretnosti, što je objavljeno u Službenom glasniku Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Mirko Paskolo preko noći je ostao bez imovine. Skupština opštine Banjaluka 7. novembra 1969. godine pravo korištenja svega upisanog prebacila je na banjalučko Stambeno preduzeće.

U ovom rješenju, stoji  u prvostepenoj presudi, vidljivo je da je to tada bilo neizgrađeno građevinsko zemljište. Koji mjesec kasnije, 18. februara 1970, vlast je znanim metodama uspjela da „postigne sporazum“ o naknadi za izuzeto zemljište između Stambenog preduzeća i Mirka Paskola, koji umire 1981. godine.

Nasljeđuje ga supruga Antonela, a nju troje djece. U spisu su i detalji sa ostavinske rasprave nakon njene smrti.

U Sandićevoj presudi, međutim, između utvrđenog da postoji sporazum o naknadi i djelimičnog rješenja RUGIP-a ne postoji – uplatnica kao dokaz da je porodica Paskolo obeštećena. A trebalo bi da zna da sporazum o nagodbi, u kojem, između ostalog, stoji da isplata mora biti okončana u roku od 15 dana, nije isto što i dokaz o isplaćenom novcu.

Zato dalje nastavlja, kao da je sve u najboljem redu:

„Uvidom u djelimično rješenje RUGIP PJ Banjaluka od 17.4.2014. vidljivo je da su nekretnine pobrojane u dispozitivu rješenja pretvorene u pravo svojine Grada Banjaluka. Iz rješenja je vidljivo da je osnov pretvaranja odredba člana 324. stav 3. Zakona o stvarnim pravima.“

Baš u tom članu i stavu stoji:

„Pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postale svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nalazi ta nepokretnost, ako je nosilac tog prava prestao da postoji i nema pravnog sljednika.“

I sve je završeno. Nasljednici Mirka Paskola „spakovani“ su u akt kako to pogoduje onima koji su kasnije gradeći na njihovoj zemlji zgrnuli milione maraka. Gradska administracija im je itekako pogodovala.

Sandić je, ipak, zaključio:

„Evidentno je da predniku tužioca (Mirku Paskolu op.a.) njegovo pravo svojine prestalo i da u vrijeme smrti isti nije bio nosilac nikakvog prava na spornim nekretninama.“

Iako je Kovačeva do kraja navodila da nikada nije proveden postupak eksproprijacije, odnosno nije dokazana isplata naknade za zemljište, sud joj je oduzeo pravo da bude vlasnica dijela imovine koju je stvarao njen otac.

„Pravni prednik Valerije Kovač u trenutku smrti jeste bio upisan kao nosilac prava korištenja navedenog zemljišta, a sve zbog toga što mu nikada nije isplaćen novac na ime obeštećenja. Samim tim ne stoji konstatacija suda da u vrijeme smrti isti nije bio nosilac bilo kakvog prava na navedenim nekretninama“, stajalo je u njenoj žalbi Okružnom sudu.

PISMO PORODICE KOVAČ

Iako to u obrazloženjima nije učinio sud, porodica Valerije Kovač, preko advokata Čabrila, Žurnalu je dostavila pismo sa detaljnim objašnjenjem.

„Dana 7. novembra 1969, broj rješenja 03/1-VL-1412/69, Skupština Opštine Banjaluka neizgrađeno građevinsko zemljište daje na korištenje Stambenom preduzeću, kasnijem SIZ-u za stanovanje. Na osnovu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (Službeni list SFRJ broj 5/68) raniji vlasnici imaju pravo da koriste to zemljište do dana kada su ga na osnovu odluke nadležnog organa dužni da ga predaju korisniku. Na osnovu istog Zakona, član 1 stav 2, ranijim vlasnicima građevinskog neizgrađenog zemljišta pripada pravična naknada, po odredbama Zakona o ekspoprijaciji. U zapisniku od 18. febraura 1970, o sporazumnom određivanju naknade za zemljište u društvenoj svojini, dogovorena je naknada od 10 novih dinara za kvadratni metar zemljišta. U trenutku potpisivanja dokumenta za isplatu naknade od 89.940 novih dinara pojavljuje se dodatak o izuzeću 3.713 kvadratnih metara zemljišta koji nije uplaniran za plaćanje (to je zemlja za cestu, danas dio Vidovdanske ulice). Samim tim, SO Banjaluka nije ispoštovala ugovor i Mirko Paskolo odbio je da potpiše priznanicu o isplati, novac koji mu je nuđen u kešu nije preuzeo pa samim tim nije ni adekvatno obeštećen. Kao dokaz o nepostojanju isplate može se koristiti i zemljišna knjiga kod RUGIP-a, u kojoj nije zavedena promjena vlasništva na zemlji do 2014. godine. Nakon toga, ni nasljeđivanje nije bilo moguće, jer je oduzeto pravo na korištenje“.

Prema procjenama, cijena Paskolinog kompleksa mogla bi biti najmanje 40 do 50 miliona KM. Osim novih stambeno-poslovnih objekata i ostataka nekadašnjih baraka, tu je i zgrada Centralne bake BiH – Glavne banke RS. Prije gradnje 200 miliona maraka vrijedne zgrade Vlade RS, najavljivano je da će ona biti podignuta baš na otetoj zemlji porodice Paskolo. Vlada je na drugoj lokaciji, a na nekadašnjoj ciglani ostali su tajkuni.

(zurnal.info)