Kako je SDP iznevjerio čovjeka

Kad nas iznevjeri neko od koga nismo mnogo očekivali, emocionalna i materijalna šteta nisu nepopravljive. Jer su očekivane, pa se nekako pripremimo za njih. Kada naši fudbaleri izgube od Brazila, uvijek možemo reći – znali smo. Poraz je zbir nespretnog autogola, tradicionalnog nedostaka sreće i očekivanog potopa koji se na kraju, eto, i desio, baš onako kako smo i predviđali.

Ali kad nas razočara neko od koga ljudi mnogo očekuju, sasvim je druga priča. Recimo, kada SDP nakon dvodecenijske tiranije nacionalnih stranaka konačno dođe na vlast, onda je ta izborna pobjeda izvojevana zato što je narodu dosta bezvlašća, korupcije, nepotizma, kontrole nad medijima, ispraznog šepurenja, zloupotrebe vlasti i – iznad svega – siromaštva i beznađa. Zasićeni katastrofalnom politikom, birači očekuju nekog radikalno novog, nekog s idejama, poštenog a sposobnog, ako je ta kombinacija ikako moguća. A kada ta priželjkivanja završe tako da dobijemo nepoštene i nesposobne, onda je razočarenje ljudi na vrhuncu, jer su glasajući za nove snage dobili radikalno istu politiku.

DEBAKL & ODRON

Teško se sjetiti kada je neko ovako temeljito, metodično, sistemaski i furizono razočarao javnost kao što to posljednjih mjeseci čini SDP. Serija razočarenja impresivna je lepeza najrazličitijih političkih fenomena, od omanjih, sasvim slučajnih gafova, do teških strateških promašaja. Između brata Nermina Nikšića i posljednjih provala s lutajućim povratnikom Goranom Bregovićem situiran je raskošan i pomalo nevjerovatan niz političkih nesnalaženja kakav odavno nije zabilježen.

Kada za godinu dana, za samo 12 mjeseci, poziciju jedine prihvatljive alternative i možda posljednje slamke spasa, zamijenite statusom dežurnog objekta ismijavanja, onda ste negdje opako zaglibili. Negdje ste tako žestoko pogriješili da vam sad više ništa ne može pomoći. Prva Lagumdžijina oficijelna turneja, ona po gradovima i državama Bosne i Hercegovine, te formalni sastanci s kućnim haverima, taj nezapamćeni contradictio in adjecto, trajao je nesmanjenom žestinom, iz dana u dan, uprkos salvama smijeha sa svih strana – s Facebooka i najrazličitijih portala, iz Sarajeva i Banje Luke, Stoca i Zagreba…

SDP je počinio nezapamćeno nasilje nad svojim simpatizerima onda kada je živopisnim gafovima, tim beskrajnim nizom pogrešnih poteza, pružio nacionalistima i osvjedočenim đilkošima priliku da jednom u životu i oni budu duhoviti i opravdano kritični. I bili su, i to na svim stranama. To što nam je Rajko Vasić prvi put otkako postoji civilizacija pomalo logičan, smislen i duhovit, i što se makar u tragovima slažemo s njim, za to nam je direktni krivac stranka Zlatka Lagumdžije.

Način na koji SDP shvata politiku još je dobrim dijelom nepoznanica. Ali način na koji SDP (pod)razumijeva i obnaša vlast teški je debakl. Nema ništa što oni dotaknu, a da to ne pretvore u totalni odron. Čak i jedna tako benigna stvar, kakva bi trebao biti povratak Gorana Bregovića u Sarajeva, na kraju evoluira u neshvatljivi gaf ove stranke, gaf zahvaljujući kojem slavni i prebogati muzičar, zaobilazeći stotine oboljelih od raka, preko reda dobije CT uvid u sopstveni organizam. Pa kad je već u pitanju propaganda (ili eufemistički rečeno – koncertni PR), zašto mu ne snimiše kakav zub, zglob, kuk, postoje za te stvari ultrazvuk, rendgen, sistematski, ili nešto dosadno i irelevantno što ne bi uzbunilo i ozlojedilo napaćene mase, nego udariše – da su tražili čime će više iziritirati javnost, ne bi bolje našli – baš na CT, tu medicinsku procedurU zbog koje glave padaju i zbog koje ljudi podižu kratkoročne kredite.

Odnos ove nekada obećavajuće stranke prema medijima posebna je priča. Treba biti veliki umjetnik pa ovako homogenizirati većinu sredstava informiranja. Također, treba biti baš veliki maher pa nakon svega sklopiti ugovor sa Vrhovnim Šejtanom. A priča o Federalnoj televiziji i njenoj transformaciji jedna je od najkompleksnijih storija savremenog medijskog trenutka Bosne i Hercegovine.

ZABLUDA UPROPAŠTENIH LJUDI

Dejtonska BiH u čudnoj je političkoj situaciji. Jedna godina je izgubljena u formiranju vlasti, druga godina protiče u nesnalaženju novoizabrane garniture, odnosno jedva sklepane vladajuće strukture. Što okom trepneš, eto novih izbora i nove dileme. Za koga glasati, kakvu opciju izabrati? Bosni i Hercegovini, kao državi prebremenitoj problemima, najviše bi odgovarao izborni kontinuitet, jer bi tada makar proces formiranja nove vlasti bio brži. Ali s ovako trapavim metodama SDP nema šanse. Istina, daleko je 2014. godina, ko zna šta se do tada može dogoditi i hoće li postojati ova država. Ako nekako i preživimo Sudnji dan, teško je vjerovati da ćemo nadživjeti nevjerovatnu pregovaračku šestorku. Mada ovdje ni najnevjerovatniji obrati nisu isključeni. I ova vlast koju sad imamo nije ništa drugo nego rezultat najnevjerovatnijih obrata. Ono što je izvjesno je da SDP gubi povjerenje glasača i naklonost inozemnih partnera, odnosno pokrovitelja. Stranka čiji je jedan od strateških ciljeva trebalo da bude integracija zemlje, doprinijela je novim i nikad izraženijim podjelama.

SDP je izgubio potencijal političke alternative i izrastao u stereotipni bosanskohercegovački mainstream, postao je ono protiv čega se borio. Što kod nas nipošto nije izuzetak, prije bismo rekli da je riječ o redovnoj praksi. Kada je SDA na prvim demokratskim izborima do nogu potukla SDP, urlajući da nikada više Drina neće krvava teći – rezultat tog predizbornog obećanja je – da nikada u povijesti Drina nije bila tako krvava kao nakon tih izbora. Kad je nakon JNA bombardiranja Mostara HDZ napravio izvanrednu brošuru o urbicidu nad jednim od najljepših gradova regije, niko nije ni slutio da je Perišićevo razaranje grada bio tek oveći reastauratorski zahvat u odnosu na ono što će taj isti HDZ i njegova vojna sila uraditi Mostaru nekoliko mjeseci kasnije. Kad je Milorad Dodik na valu obračuna sa srpskim kriminaliziranim elementom prigrabio vlast u Republici Srpskoj, taj njegov obračun bio je tek uvertira u nikad viđeni kriminal na ovim prostorima. Kad je Avaz lešio Lagumdžiju problematizirajući čak i mačije fekalije ispred njegovih vrata, bio je to – kao što sad vidimo – tek početak jednog divnog prijateljstva. Koliko će trajati, to niko ne zna.

Životi nam prolaze u političkim porazima i čekanju boljeg života. Klasična zabluda upropaštenih ljudi, da negdje ipak postoji politička snaga koja će im donijeti oslobođenje i boljitak, još je na snazi. U međuvremenu, država za čovjeka posljednjih sedmica zadaje završni udarac čovjeku.

(zurnal.info)