Privatizacija na HDZ način: Kako je Zoran Buntić mogao postati vlasnik čitavog Međugorja

Davne 1987. godine Skupština opštine Čitluk daje na korištenje 41 hiljadu kvadratnih metara APRO Hercegovini, kako bi sa ljubljanskim Kompasom, u zajedničkoj firmi „Kompas International“, izgradili turistički centar. Postavljeni su montažni bungalovi sa 300 ležaja i restoranom, te izgrađen objekat nadomak crkve sa suvernirnicama. U Kompasu već tada znali da će Međugorje biti profitabilna destinacija.

Rat u Sloveniji onemogućava nastavak projekta. 1991. godine registrovana je bh. firma „Kompas Međugorje“ bez definisane strukture kapitala i vlasništva. Početkom rata u našoj zemlji, vlast u Čitluku poništava APRO-Hercegovini pravo korištenja zemljišta bez naknade i vraća ga u vlasništvo općine. HVO Čitluka mobilizira kamp sa bungalovima, te iznajmljuje pripadnicima Mirovnih snaga Španskog bataljona. UN plaća 171 hiljadu maraka mjesečno, a općina zauzvrat priprema obroke za 300 vojnika, daje plaće zaposlenima u kampu, a ostatak novca je bio za komunalnu naknadu.

„Meni bi davali novac, u koverti, dođem na blagajnu Općine Čitluk i predam. To je trajalo do 1999.“, prisjećao se Jakov Sulić koji je tada obavljao poslove za Španski bataljon

Te 1999. godine tadašnji načelnik Čitluka Jure Džida odbija da legalizuje prebacivanje općinskog zemljišta na firmu Kompas Međugorje. Tražili su to iz njegove tadašnje stranke, HDZ-a BiH.

„Prvi dan kada sam preuzeo mandat počeli su pritisci da potpišem na štetu općine Čitluk“, tvrdi Džida. 

Potom na scenu izlazi odvjetnik Zoran Buntić, bivši Predstojnik Odjela pravosuđa i opće uprave Herceg-Bosne koji stoji iza gotovo svih njenih pravnih akata. On je i osmislio pravnu preregistraciju mostarskog Aluminija predajući ga na upravljanje HDZ-u BiH. Buntić je tvrdio da je Kompas Međugorje njegova firma, kao i kamp i placevi, a ne općinski. Prvo traži novac koji je UN plaćao općini Čitluk. Pokazuje ugovor kojim je navodno od „Kompas International" Ljubljana kupio dionice kojima je postao većinski vlasnik Kompasa Međugorje, iako se u to vrijeme dionice nisu mogle prenositi.

Buntić podnosi tužbu. Na prvim ročištima ne uspijeva dokazati da je uplatio novac za kupovinu večinskog paketa dionica, ali uspijeva kasnije. Presude su potom sadržavale čak i obrazloženje da su zakoni HR Herceg Bosne iznad zakona RBiH jer Federacija još nije uredila ta pitanja!?

Za direktora Kompasa Buntić imenuje Ranka Lukendu, inače vozača, koji odmah potom daje punomoć Buntiću za zastupanje firme. Supotpisnik  ugovora iz slovenačkog Kompasa bio je izvjesni Brane Obal. U Sloveniji nije bilo traga ugovoru, niti novcu od prodaje Kompasa Međugorje.

No, 2003. godine na scenu stupa Mato Tadić, tadašnji predsjednik Doma za ljudska prava, potom suoptuženi pred Sudom BiH u predmetu protiv Dragana Čovića, a danas sudija Ustavnog suda BiH. Izdejstvovao je Tadić u Domu za ljudska prava da zemljište u Međugorju pripada Zoranu Buntiću, odnosno njegovoj firmi Kompas Međugorje, a ne općini Čitluk. Ta presuda ustvari je nedorečeni pravni akt koja kaže da firmi Kompas Međugorje odnosno Zoranu Buntiću pripadaju brojni  objekti i zemljište, a da nigdje nije navedeno koji objekti i koje zemljište!? Po toj presudi Buntić je mogao preuzeti gotovo cijelo Međugorje!

Na ovu odluku će se potom bez razmišljanja pozivati sudovi u narednim odštetnim zahtjevima. Zoran Buntić ima otvoren put da legalizuje sve što poželi. Pojavljuje se ugovor, poznavaoci kažu lažni, kojim „Kompas Tustično podjetje“ iz Ljubljane prodaje Kompasu Međugorje i građevinske objekte na spornim parcelama. Pravni stručnjaci nazivaju lakrdijom član 2 ugovora.

„ Prodavatelj izjavljuje da građevinski objekti iz članka 1 ovog ugovora nisu uknjiženi u zemljišnoj knjizi na njegovo ime, ali da kupcu dozvoljava uknjžibu prava vlasništva na označenim građevinskim objektima na svoje ime, nakon što kupac isplati ugovorenu cijenu iz članka 3 ovog ugovora.“

Ostaje nejasno zašto Buntić kupuje  nešto što je navodno već kupio 1999. godine? 

Tadašnja općinska pravobraniteljica Ankica Primorac zbog pokušaja da dokaže Buntićeve nelegalnosti biva šikanirana i napušta dužnost. Općinska vlast užurbano izdaje rješenje kojim ga uvodi u posjed vrijednih nekretnina. Sporazum je potpisao tadašnji načelnik Čitluka Ivo Jerkić, pozivajući se na odluku Doma za ljudska prava.

Ohrabren dokumentima koju mu navodno dokazuju vlasništvo, Buntić tuži općinu i traži odštetu, tvrdeći da su mirovne snage korištenje kampa trebale plaćati njemu!? Epilog je presuda kojom općina Čitluk mora platiti Kompasu Međugorje 1 milion i 782 hiljade plus zateznu kamatu. Općina nije imala novca da plaća ni glavnicu, a kasnila je i sa isplatom kamata. Kako bi platili dug, Općinsko vijeće je krajem 2014. godine  usvojilo odluku o kreditnom zaduženju od 2,5 miliona KM. Računica pokazuje da je tako umjesto 1,7 općina Kompasu Međugorje treba biti isplaćeno 6 miliona KM.

Buntić je tužio i Federaciju od koje je tražio odštetu od 10 miliona zbog mobilizacije kampa u Međugorju i na prvom dijelu spora naplaćuje milion maraka. Uzalud su federalni pravobranioci dokazivali nelegalnosti postupka preuzimanja firme Kompas Međugorje.

Zoran Buntić u međuvremenu je preminuo. Dionice su naslijedili članovi porodice među kojima je i njegova supruga Biljana Sesar Buntić. Poznata je kao sutkinja koja je omogućila nelegalni upis vlasništva Založbe Kralja Tomislava iz Čapljine, putem koje je HDZ nelegalno izvlačio novac, a svu štetu je kasnije platila općina Čapljina. Biljana Sesar Buntić nikada nije željela razgovarati o Kompasu Međugorje.

Cijeli slučaj bio je i prijavljen Tužilaštvu BiH. Nakon što je godinama „skupljao prašinu“ prebačen je u nadležnost Tužilaštva HNK, koje nikada nije procesuioralo bilo kojeg dužnosnika, pogotovo ne iz HDZ-a BiH. Došlo je vrijeme da se preuzme i preostalih 2,2% firme. Zašto da ne, kada je do sada bilo sve po zakonu, zakonu HR Herceg Bosne iliti privatizacije na HDZ način.

(zurnal.info)