Kijametski dani Andreja Nikolaidisa:Kako sam preživio dolazak novoga vijeka
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Čitaonica Žurnal

Kijametski dani Andreja Nikolaidisa: Kako sam preživio dolazak novoga vijeka

Posljednje godine XX i prve godine ovog vijeka bile su teške za mene. Znam šta ćete mi reći: a kome i kad nije teško? Tako je. Ali čovjek ipak nađe način da ubijedi sebe da je njegova patnja unikatna. Iako je jasno da ništa naše, a najmanje patnja, unikatno nije. Onako kako patim, patile su milijarde prije mene. No zbog toga što je svjestan da je patnja, baš kao i život, baš kao i glupost, masovna pojava, čovjeku ne bude lakše.

Kako sam preživio dolazak novoga vijeka
foto: tone stojko

 

 

Ponedjeljak, 14.2.2022.

Kamijev „Mit o Sizifu“, prisjetićemo se, počinje iskazom: „Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubistvo“. To, samoubistvo, dodajem, istovremeno je i ozbiljan teološki problem. Postoji stara dilema, varijacija trileme o porijeklu zla koja se pripisuje Epikuru – ako me sjećanje ne vara, pominje je i Borislav Pekić.

Nabrajajući božije atribute, teolozi tvrde da je, između ostalog, bog „vječan“ i „svemoguć“. Pitanje: može li bog počiniti samoubistvo razara njihov opis. Da je bog i zvanično proizvod, što za crkvu nedvojbeno jeste, zbog te dileme bile bi nužne izmjene na etiketi.

Zato što, ako može, nije vječan.

Ako pak ne može, nije svemoguć.

Samoubistvo je, kao što znamo, stigmatizovano. No ne i svako samoubistvo. Herojski čin u ratu, dobrovoljna smrt za „naciju, državu i vjeru“, samoubilački napad na tenk ili bunker, recimo, proizvoden je u društveni ideal. Takvo samoubistvo biva slavljeno, uvijeno u zastavu, propraćeno uz najveće počasti i pozdravne plotune, potom uvedeno u školske lektire i udžbenike istorije. 

Društvo, istovremeno, nema milosti za samoubistvo počinjeno u osami, u hladnoći i očaju, samoubistvo koje nije tražilo utemeljenje u društvenom konsenzusu.

Crkva je izričita u zabrani samoubistva. Po njoj, život je dar od boga. Odbiješ li taj dar, bićeš kažnjen vječnošću provedenom u paklu. 

Jer dar znači dug. Odbiti dar znači odbiti biti dužan. A to se ne prašta – ni u kapitalizmu, ni u hrišćanstvu.



Utorak, 15.2.2022.

Dijana Matković, spisateljica čija knjiga u Sloveniji ruši sve rekorde čitanosti, citira u mailu Marka Fishera: „Problem sa današnjim svijetom je to što je u njemu premalo negativnosti“. 

Tako je. Živimo u svijetu u kojem bi Heraklita nakljukali atidepresivima i zatvorili u ludnicu. Svijet neprijateljski nastrojen prema negativnosti, spreman da negativnost liječi, ujedno je neprijateljski nastrojen prema mišljenju, odlučan da i mišljenje liječi. 

Kad je tako, dobiješ ovo: najgluplji od svih mogućih svjetova, krcat najglupljim ljudima koji su ikada naseljavali Zemlju.

Ljudima koji nemaju potrebu da čitaju Platona – sa njim bi, u najboljem slučaju, oni pristali da vode dijalog – jer imaju vlastito mišljenje. 



Srijeda, 16.2.2022.

Fisherov pogled na depresiju je zanimljiv.

“… oni promašuju – i moraju promašiti – najvjerovatniji razlog osjećaja inferiornosti: društvenu moć. Oblik društvene moći koji je na mene imao najviše efekta bila je klasna moć, iako su, dakako, rod, rasa i ostale forme opresije djelovale proizvodeći isti osjećaj ontološke inferiornosti, koji je najbolje izraziti upravo onako kako sam već učinio: kao osjećaj da nisi osoba koja može ispuniti uloge koje su stvorene za dominantnu grupu”. 

Pišući „Kapitalistički realizam“ Fisher je proučavao rad Davida Smaila, terapeuta koji je u centar svoje ljekarske prakse stavio pitanje moći. On je izučavao depresiju savremenog čovjeka, koji se rađa u nižoj klasi, sa jasnim osjećajem da je manje vrijedan, koji se još u djetinjstvu suoči sa „primordijalnim osjećajem bezvrijednosti“. Pritom se suočava i sa podmuklim radom vladajuće ideologije koja poručuje: za sve si sam kriv. Sa jedne strane, on je naučen da je manje vrijedan od vladajuće klase, dok ga sa druge uče da može postati sve što želi – pa i dio vladajućih. A barijere među klasama su neprobojne... i sve su čvršće i sve ih je više. Za što je, rekosmo, sam kriv. A ptice na granama cvrkuću o „liberalnim vrijednostima“, dok se gordo vijore visoko podignute zastave slobode.

 

Četvrtak, 17.2.2022.

Čitav dan slušam Wovenhand, „Silver Sash“. Uveče, oko 11, pustim Rope Sect, „Proskynesis“. 

Lijep je mrak.



Petak, 18.2.2022.

Pih.

 

Subota, 19.2.2022.

Posljednje godine XX i prve godine ovog vijeka bile su teške za mene. Znam šta ćete mi reći: a kome i kad nije teško? Tako je. Ali čovjek ipak nađe način da ubijedi sebe da je njegova patnja unikatna. Iako je jasno da ništa naše, a najmanje patnja, unikatno nije. Onako kako patim, patile su milijarde prije mene. No zbog toga što je svjestan da je patnja, baš kao i život, baš kao i glupost, masovna pojava, čovjeku ne bude lakše.

Mislim da sam preživio samo zato što sam pisao. Kada sam napisao „Mimesis“, bila je to, valjda, godina 2003, bio sam, uslovno rečeno, bolje. Odluka je bila donijeta. Bila je konačna i neopoziva: živjeću.

No nekoliko godina, kažem, nisam se mogao dosjetiti: zašto? Najbolji razlog koji sam uspio smisliti glasio je: da bih čuo novi Oldhamov album. 

No posljednji veliki Oldhamov album, jedan od najvećih koje je iko ikada snimio - „I See A Darkness“ - objavljen je u januaru 1999. Posljednja velika Oldhamova pjesma je „Grand Dark Feeling Of Emptiness“, iz 2001. 

Sve što je Oldham radio poslije toga bila je tek samoparodija unikatne genijalnosti njegovih prvih ploča. Ne znam ništa o tome, nisam čitao ništa o tome, ali siguran sam da je Oldham, da bi preživio, odlučio da postane luda.

Mnogo godina kasnije, gledao sam snimak Oldhamovog koncerta. Ćelav, sa tolstojevskom bradom, stajao je na bini, odjeven u trik majicu i hot pants, kakve nose navijačice i djevojke sa kalendara u automehaničarskim radnjama. Izgledao je kao zapušteni idiot, kao razdragani pervertit.

Iz kratkog šorca na čovjeku koji je u jednom trenutku bio moj jedini razlog da živim, virilo je lijevo mudo. 

Osjetio sam čistu, nepatvorenu radost. Tog sam se dana smijao sve dok nisam zaspao. 

Shvatio sam da sam dobro odlučio. Vrijedilo je. 

(zurnal.info)