Kako se mijenjaju političari: Dodik i Čavić, Izetbegović i Cerić, Zubak i ostali

Ljudi se mijenjaju. Ko je danas isti kao, recimo, prije deset ili petnaest godina, taj ili u međuvremenu nije živio, ili je dobro zaglupio. Proći ono što smo mi prošli, a ne promijeniti se, e treba biti veliki maher, ili dobar komad budale, za takvu egzistencijalnu i intelektualnu poziciju.

NAJDRAMATIČNIJE PITANJE

Kad našim političarima postavite pitanje-zamku: „Šta biste promijenili u svom životu?“, oni spremno odgovore: „Ništa“. To je jedno od najdramatičnijih i potencijalno najvažnijih pitanja političkog intervjua, jer sagovorniku pružate mogućnost da kritički sagleda sopstvenu karijeru, da pretekne druge i umjesto njih sam progovori o vlastitim greškama, a on tamo – ne bi promijenio ništa.

A mijene su neporecive. Niko nije ostao ondje gdje je bio prije jednu deceniju. Ljudi se mijenjaju ovisno o tome koliko ih je tralo, ili koliko su oni trali druge, a ovdašnji kandidat za možda najradikalniju promjenu političkog djelovanja i intelektualnog profila je srpski politički tandem Milorad Dodik – Dragan Čavić. To što su oni uradili prava je politička inverzija.

Ko bi desno, sad je lijevo, a onaj što je bio lijevo (kad je bilo najteže) sad je ekstremna desnica. Dvije oprečne metamorfoze. Dok je Čavić bio stereotipni lider RS-a, Dodik je s mnogo uvjerljivosti i autentične hrabrosti igrao ulogu opozicionara. On je tokom rata riskirao i život susrevši se sa Sejfudinom Tokićem u Italiji. Čavić je nakon rata bio rigidan, do kraja tvrd lider SDS-a. Njegov tipični gard iz tog vremena može se svesti na poslovičnu izjavu: „Baš me briga šta oni misle, ovo može biti samo ovako.“

Šta se u ljudima desi pa prelome, to ne zna niko osim njih. Ponekad ni oni sami. Šta god da bilo, izvinjenje Dragana Čavića povodom Srebrenice ostat će upamćeno kao jedan od najbitnijih činova dejtonske Bosne i Hercegovine. Bio je to (i ostao) visokomoralan čin koji je došao prerano. Osudili su ga i Srbi i Bošnjaci. Prvi su izvinjenje proglasili izdajom, a drugi licemjerjem i kalkulacijom.

Čavić je izgubio vlast i vjerovatno dobio sebe. A vlast je pripala Dodiku. Taj je od tada evidentno izgubio sebe, a dobio novac, moć i RS. Da sada ne bismo moralizirali (svako će ionako na kraju sam sebi ispostaviti račun), nešto drugo ostaje nerazjašnjeno. Haj što toliki političari promijene poziciju i iznenade birače, političke saborce i medijske analitičare, ali kako se moglo desiti da ova (ne)očekivana Miloradova inverzija nespremnim zatekne nadležne protagoniste američkog obavještajnog aparata? Ipak je riječ o ozbiljnom, decenijama građenom sistemu, a Dodik je neko na koga su tipovali i u koga su ulagali. Izdigao ih je baš onako krkanski. A koliko razabiremo svjetske prilike, s našim su Miloradom još i dobro prošli. On ih je samo zajebao, promijenio poziciju i nije ispunio očekivanja. S nekim drugim tipovima vani imali su neuporedivo ozbiljnijih problema. Navodno su nekog lika ne samo podržavali u moralno-finansijskom smislu nego su ga još i obučavali, doškolovavali, a on im poslije otimao avione i rušio nebodere. U poređenju s tim originalnim slučajem, naš je Milorad pravi pravcati demokrata.

ŽIVA NEGACIJA

I kod Bošnjaka je bilo intrigantnih političkih inverzija. Onaj koji nije razočarao mogao bi, recimo, biti Bakir Izetbegović. Kao da je ulazak u Predsjedništvo BiH umjerio njegove stavove, ispeglao nastup. Sin Alije Izetbegovića danas je školski primjer odmjerene osobe koja nadahnuće crpi iz političke korektnosti i nastojanja da se dijalog uspostavi, njeguje i razvija. Nasuport njemu, veliko bošnjačko razočarenje mogao bi biti, recimo, reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Zanimljivo je da Cerić nije pravio i ne pravi vremenske, nego prostorne inverzije. Kod njega se ne radi da je u prošlosti govorio jedno, a danas drugo, nego da u različitim dijelovima svijeta plasira različite stavove i političke opcije.

Govorimo o čovjeku koji je dugo oduševljavao gospodare Zapada pričom o dijalogu, multikulturi, zajedništvu, saradnji religija i sličnim političkim repertoarom iz rane faze Milorada Dodika. S druge strane, na unutrašnjoj je političkoj sceni bio živa negacija te idilične priče. Ovdje je išao tako daleko da je svojim protukandidatima za izbor reisa, nakon izvojevane pobjede, prijetio kojekakvim kažnjeničkim inspekcijama, nesvjesno priznajući da višekandidatsku izbornu proceduru ne shvata kao vrhunsko demokratsko dostignuće, nego kao osobnu uvredu, atak na sopstveni integritet i ko zna šta još. Raskol između Mustafe ef. Cerića koji nastupa vani i onog koji gubi kontrolu na unutrašnjem planu bio je tako evidentan da ga je Zapad na kraju, razotkrivši igru, lakonski otpisao, svrstavši ga na podugačku listu onih koji su obećavali, a na kraju razočarali.

U hrvatskom političkom korpusu najizrazitiji primjer osobe koja je promijenila političku poziciju je Krešimir Zubak. Dok je bio u HDZ-u, znali su mu se oteti zaista teški gafovi. Izlazak iz ove partije za Zubaka je bio blagotvoran, postao je jedan od najumjerenijih i najodgovornijih poličara u BiH i posljedično tome – izgubio političku moć.

Tako je to ovdje. Ha postaneš umjeren i odgovoran, birači ti okrenu leđa. Popularni Dodik, ta lola nad lolama bosanskohercegovačke politike, to je davno definirao: „Dođem ja u Tešanj i počnem drviti o pomirenju, ekonomiji, napretku... I niko ništa. Onda dreknem: 'Ne damo Republiku Srpsku' i svi skoče...“

I, jebeš nam strinu, kako tad skočismo, nikad sebi ne dođosmo.

(zurnal.info)