Kanadska mačka, bosanska vlast i strukturalni dijalog

Mediji javljaju, kanadski premijer Stephen Harper pozvao je putem facebooka građane da mu pomognu imenovati sivog mačića, kojeg je njegova obitelj udomila.

Harper je na Facebook profilu objavio četiri fotografije malog mačka te zamolio na francuskom i engleskom jeziku pomoć sugrađana. Tako otprilike žive tamo daleko, u sretnom svijetu u kojem su svi ministri na broju, svi entiteti pod kontrolom, a svi jezici na istom zadatku i u istom civilizacijskom kodu: biti konstruktivan, pa makar se radilo i o premijerovoj mački.

DRŽAVA NA FACEBOOKU

Prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine teško je prihvatiti činjenicu da se premijer jedne od najbogatijih i najuređenijih zemalja na planeti bavi takvim trivijalnostima. I da ima hrabrosti pojaviti se pred javnošću s tom dilemom. Ali to i jeste odlika uređenih sredina – tako im dobro ide (društvo sređeno, institucije funkcioniraju, premijera ne čekaju horde razjarenih nacija, kolone gladnih penzionera, masa otpuštenih radnika) da i briga o napuštenom mačku djeluje suvislo.

Kad bi države mogle imati profil na Facebooku i kad bi BiH bila toliko poduzetna da se prijavi, mogla bi – i to na srpskom, hrvatskom i bosanskom –obavijestiti javnost i građane da traži – premijera, vladu, delegate. Dakle, vlast. Tog jutra kada je Stephen Harper brinuo o imenu novog kućnog ljubimca (može mu se), Bosna i Hecegovina je ušla u 247. dan bez vlasti. Kad imate državu, a nemate vlast, piše vam se da nemate ni jedno ni drugo.

Dok su kanadski mediji izvještavali o strateškim brigama građana, koji su razmišljali hoće li Harperovom mačku biti ime Fifi, Didi, Midi, u Bosni i Hercegovini novine su tretirale još jedan iz niza historijskih sastanaka. BiH je ona paradoksalna zemlja u kojoj mačkama vade oči i koja kao da se netom ispilila iz nove knjige Nerzuka Ćurka Izvještaj iz periferne zemlje. Gramatika geopolitike: po svim parametrima nevažna, svojim si je prokletstvom ipak pribavila neku neobjašnjivu relevantnost, zbog koje sad oko nje oblijeću i Evropa i Amerika. I to skoro pa u istom danu.

Štefan Füle, evropski komesar za proširenje, u Banjoj Luci je otpočeo s predstavnicima bh. vlasti nešto što se, bez ikakvog razloga i smisla, zove strukturalni dijalog o budućnosti, reformi ili šta li već da je –bosankohergovačkog pravosuđa. U najboljoj tradiciji onog što ovdje nazivamo međunarodna zajednica, u klasičnom maniru evropskog diplomate, Füle nam je udijelio nekoliko izjava i preporuka koje su po mjeri oba entiteta. Tako je u Sarajevu dan nakon njegove posjete osvanuo naslov BiH u EU može samo kao jedinstvena država, a u Banjoj Luci, s istog događaja kontra poruka: Približavanje EU ne može ići na štetu entiteta.

Ovdje svjedočimo čudesnom umijeću politike. Sve tri strane događaj su profilirale onako kako im odgovara.

Predstavnik EU uistinu je rekao i jedno i drugo, pazeći da ni jedna strana ne ostane ogorčena, a poruku je začinio neviđenim optimizmom, tvrdeći da će o svemu odlučivati bh. političari. Pa, za Boga miloga, Füle i jeste tu zato što oni već 247 dana (tačnije, 20 godina i 247 dana) niti šta mogu da se dogovore niti šta da odluče. Zaključiti posjetu tom porukom znači narugati se i strukturi, i pravosuđu, i BiH, i njenoj budućnosti, a pomalo i EU. Čak bi i Louise Arbour iz ovoga shvatila da je riječ o kontradiktornim tumačenjima, da jedna intrepretacija potire drugu, jer ili ćemo ući u EU, ili ćemo ostati zaglavljeni u entitetskoj strukturi pravosuđa, ekonomije, politike...

AMERIČKO PISMO

Tu smo pred strašnom dilemom. Nije jasno kako će REKOM išta postići u pokušaju da dođe do uravnotežene verzije ratnih stradanja, jer mi ne da ne možemo da se dogovorimo oko krvavog rata koji je završio prije deceniju i po, mi imamo radikalno različite verzije jednog nekonstruktivnog sastanka koji je održan prekjučer. Da je EU uistinu stalo do toga da se ovaj nesporazum razriješi, Štefan Füle bi ponudio integralno tumačenje svojih riječi, a onda i parcijalnih interpretacija koja smo dobili iz Sarajeva i Banje Luke.

Ovde je Evropa uglavnom umnožavala nesporazume, a Amerika ih rješavala, pa kakva god da su njena rješenja bila. Istog dana kada je Füle slao dvosmislene poruke o tome da „BiH u EU može samo jedinstvena, ali da put u EU ne smije ugroziti entitete“ (oprostite, na pitanju, ali je li ovo nas neko zajebava, ili je to strukturalni dijalog fakat otpočeo) iz Amerike, uz logističku podršku Velike Britanije, došlo nam je jedno izrazito nedvosmisleno pismo.

Hillary Clinton i William Hague, državna tajnica SAD i britanski ministar vanjskih poslova, poslali su bosanskohercegovačkoj javnosti poruku u kojoj, nimalo diplomatski, bez želje da izjednačavaju strane i poravnavaju odgovornost, između ostalog kažu: „U entitetu Republika Srpska, žestoka nacionalistička retorika i aktivnosti kojima se osporava dejtonski okvir rizikuju da BiH odvuku u prošlost...“ Ima u pismu još znakovitih fraza, data je snažna podrška visokom predstavniku i razdrmana evropska strategija ekvidistance.

I tako, lavirajući između Amerike i Evrope, između Dodika i Sarajeva, ekononmske krize i političke stagnacije, BiH nastavlja svoj neizvjesni hod kroz 2011. godinu. Izbori su bili prošle jeseni, evo po svoj prilici dočekasmo i ljeto bez implementacije njihovi rezultata. Šta mogu učiniti ovdašnji političari? Šta znači proces koji je otvorio Štefan Füle? Jesu li Clinton i Hague programirali oštro obraćanje baš na početku strukturalnog dijaloga? Svašta ćemo mi još saznati narednih dana, sedmica i mjeseci.

PS Potpisnik ovog teksta, iako nije nikakav premijer, i iako ne živi u Kanadi, zimus je udomio jedno već otpisano mladunče iz reda mačaka. Bila je to mučna situacija i teška priča, a mačak, baš kao i kod kanadskog premijera – „sivi tigar“, na kraju je spašen. Tada je BiH bila tek 150 dana bez vlasti. Ni danas, skoro 130 dana kasnije, niko ne zna kako se ta mačkurina zove. Nemamo mu imena. Pa bih ga sad – uz adekvatan prenos ovlasti i podrazumijevajuće strukturalne ustupke – rado poklonio svom premijeru. Da bar u nečemu ličimo na sretnu, uređenu Kanadu. (Ionako imam dvije mačke, jedna je prehrambeni, iako ne i emocionaloni višak). Ali kad bi mi samo neko mogao reći – ljudi, ko nam je premijer?

(zurnal.info