KEBINI ZAPISI Eros & tanatos (1): Dvije prekrasne skice u čast Nove godine

Star muškarac i mlada žena – ubitačna kombinacija. Za muškarca, naravno. Ulaznica za pakao. Michael Douglas, vremešni i nažalost odnedavno teško oboljeli suprug mlade i lijepe Catherine Zeta Jones, u jednom novinskom razgovoru, još dok je bio potpuno zdrav, kaže da on nema „tih problema“ jer danas „hvala Bogu, postoji viagra.“ Dakle, da nije Božijeg proviđenja, odnosno čarobne pilule, te čisto tehničke ispomoći u svijetu čula i emocija, problema bi itekako bilo.

Ali pilula, koliko god da čarobna bila, ne rješava ništa. Tehnička ispomoć za emotivni pakao.

Rođak mi prepričava službenu posjetu susjednoj zemlji. Kao najzanimljiviji izdvaja susret s uglednim biznismenom. Čovjek je 1959. godište, u tom trenutku, dok pričaju, bliži je pedesetoj nego četrdesetoj godini i ima djevojku, poznatu pjevačicu koja tek treba da napuni dvadeset i petu. Lijepa, zgodna, talentirana, pravi mu je ukras. U početku, on ne krije ponos svojim životnim dostignućima. Čini se da jednoj takvoj karijeri, kad su mačo kriteriji u pitanju, nedostaje još samo pokazna žena pa da svi uslovi za zadovoljan i ponosan ego – to nezajažljivo čudovište – budu ispunjeni. Naličje priče je ono o čemu su njih dvojica, biznismen i moj rođak, razgovarali skoro dva sata. Slomi ona njega. Da bi joj mogao parirati kada su vitalnost, mišićni sistem i mladalački izgled u pitanju, najmanje dva sata dnevno mora da posveti tijelu. U ovim godinama to zna biti vrlo, vrlo naporno – tegovi, trčanje, plivanje, istezanje... A na sav taj napor, koji je sam po sebi tako žestok i intenzivan da bi svakog muškarca na pragu šeste decenije otjerao u krevet već u deset, on mora dodati ono što mu najteže pada u njihovoj vezi: intenzivan društveni, tj. noćni život. Valja đuskati i veseliti se do pet, šest ujutro. Muškarac blizu pedesete, to je već dobrano nagriženo tijelo, desetkovan mišićni sklop, narušeno zdravlje, istanjeni nervi. Kome je do đuskanja u tim godinama, taj, da prostite, nije sav svoj.

Svemu ovome valja pridodati još jednu ozbiljnu traumu, bojazan od ostavljanja i izgubljene ljubavi. Uspješni biznismen u permanentnom je strahu da će se pojaviti neko mlađi, čvršći, življi, u svakom pogledu njoj primjereniji. Sumnjiv je svaki njen pogled, opasan svaki osmijeh. Iza svakog telefonskog poziva krije se potmula prijetnja. Život pun opasnosti i straha.

Prokletstvo, a ne život.

Drugi primjer. Luciano Pavarotti, Bog da mu dušu prosti, već kao dobro star muškarac od šezdeset i nešto ljeta, ostavlja svoju prelijepu Aduu i odlazi u novi život s mladom sekretaricom. Ono što je počelo kao strastvena ljubav, vrijedna čak i razorene obitelji, završava kao klasični horor. Kada su kćerke došle jednom da ga posjete, on im je plakao i žalio se da ga nova žena ugnjetava i tuče. Adua ga je mazila i pazila.

Priča je mnogo, sve upućuju na jedan zaključak, da star muškarac - mlada žena nije baš najsretnija kombinacija. Idealan je odnos kada se nađu, uklope, vole i poštuju vršnjaci. Ili približni vršnjaci. To čovjeku – što će reći i ženi i muškarcu (ovo napominjemo jer kod nas ni danas nije rijetka sintagma ljudi i žene) – omogućava da se opusti. Malo pivske trbušine, ili malo celulita, Bože moj, nikakav razlog za brigu. To ne znači da se ne treba truditi, niti da supružnici vršnjaci vode život bez motivacije. To samo daje mogućnost nezamjenjive strateške olakšice, zvane neopterećen odnos. Opuštenost, prirodnost, nepretencioznost, eto to su odlike veze u kojoj uživaju muškarac i žena približnih godina.

Najsuptilnija zadovoljstva zrelosti nastupaju kada se pojedinac redovno upušta u aktivno mahnitanje misli. Evo neka – ionako će Nova godina, dobar povod – svako sam sebi postavi nekoliko jednostavnih upita... Da li se redovno podvrgava kognitivnim izazovima? Da li zahvata iz zdenca najfinijih ideja? Ili je možda sklon lamentacijama o gorkoj sudbini? Je li šira zajednica zadovoljna rezultatima njegovog truda? Vodi li krepostan i društveno odgovoran život? Da li redovno saziva sjednicu unutrašnjeg savjeta?

Važna napomena - netom iznesena razmatranja nemaju savjetodavnih, ni moralističkih pretenzija, tek bi da ugode ljudima koji misle da je život negdje drugdje, ili s nekim drugim. A život je uglavnom ovdje i sada, samo što to mnogi ne umiju prepoznati.

Naš ugledni patolog i predizborna kampanja Milana Bandića

Imam prijatelja koji umjesto pozdrava odmah počne s pričom. Anegdota je njemu kompenzacija za „vozdra, šta ima“. Priča kombinirana s osmijehom, to je metod kojim raskravi i najzatvoreniju dušu. Recimo, ulazi u kafanu, sjeda za stol za kojim nas je već trojica i, još dok ni stolicu nije dodirnuo, dok se spušta, bez pozdrava, pitanja i nepotrebnih uvoda, kreće njegova mala, intimna, smiješna epopeja:

„Ja nisam fetišist, ja sam patogena osoba. Ja seks tražim i nalazim u svemu. Gledam, recimo, na televiziji prilog o predizbornoj kampanji Milana Bandića. To je, koliko vidim, paklena kampanja. Čovjek trči, priča, putuje, agitira, pada, uzdiše se, pa opet pada, i opet se uzdiže, pa s paščetom na stadion u pet ujutro... Sve frca od ozbiljnosti, politika, idelogija, ekonomija, a tamo negdje u gornjem desnom uglu prođe jedna suknja i u njoj par briljantnih nogu. Za mene je taj prilog u tom trenutku ispunio svrhu postojanja, opravdao razlog zbog kojeg sam ga gledao. Sve drugo je postalo nevažno, a ja zbog te suknje i zbog tih divnih nogu zauvijek pamtim informaciju o Milanu Bandiću i njegovoj predsjedničkoj kampanji. Da živim u Hrvatskoj, dok sam živ samo bih za njega glasao.“

Taj prijatelj ispriča još nekoliko šala, pa ode.

(zurnal.info)