KEBINI ZAPISI Kultne rečenice sarajevske opsade (2): Volio bih s njim popiti kafu

Moguće je da se danas više niko ne sjeća ni njega ni dramatične rečenice koju je izgovorio. A njegova izjava mjesecima je opsjedala stanovnike opsjednutog grada.

Imao je oko 30 godina. Rat je u naše živote gruhnuo tako silovito da ni našta nismo bilo spremni. Nikakve mjere predostrožnosti nismo poduzimali jer nismo vjerovali da iko normalan može uraditi to što je rađeno nama. I tako se desilo da usred opkoljenog grada on pusti šestogodišnju kćerku da se igra u dvorištu. Tamo malu pogodi snajper. Kamera se zatekla u bolnici dok su je unosili u salu za hitne slučajeve. Izvjesni pjesnik, koji je rukovodio svim tim operacijama protiv grada, kasnije će tvrditi da prisustvo kamera nije svjedočanstvo zločina, nego dokaz podlih insinuacija, smišljenih u okupiranom gradu. Neko je, onako pogođenu, drži u naručju. Tijelo beživotno, glava klonula, a pogled – kombinacija straha, izgubljenosti i gašenja. Unose je u salu i zatvaraju vrata. Otac ostaje u hodniku. Novinarska ekipa mu prilazi, on pred kamerama izražava nevjericu. Ne ide mu u uglavu da bilo ko može pucati u dijete. A sopstvenu šokiranost izražava porukom: Volio bih kafu popiti s tim čovjekom, da vidim šta je mislio i šta je htio.

E ta je rečenica podijelila grad. Jedni bi da shvate situaciju i imaju razumijevanja za izjavu. Drugi ne promišljaju nego osuđuju i kažu da je u toj izjavi sadržana sva bošnjačka naivnost. „Dok bi mi s njima kahvenisali, oni nas pobiše“. A treći bi striktno da se ogradi od ove dvije grupe, da se postave izvan, odnosno iznad njih. Oni ne analiziraju izjavu, nego reakcije na izjavu, usput pomalo gradeći sopstvenu poziciju oštrih, neumoljivih analitičara.

A kad su se strasti slegle, pao je zaborav i na rečenicu i na onog ko ju je izrekao. Je li djevojčica preživjela? Gdje joj je otac? Je li tačna informacija da je poginuo, ili ona druga, da je kasnije otišao iz grada?

Kad čovjek proživi nešto teško, mora li baš o svemu što mu se desilo imati stav, ili su dozvoljene, dileme, nedoumice, zbunjenost, pitanja? Jer pitanja o nekim stvarima ponekad govore više od bilo kakvog stava, koliko god da taj stav bio rezolutan. Evo nekoliko upita koje je inicirao otac upucane djevojčice, a koja je ovaj vrijedni sakupljač prikupio u raznim prigodama i razgovorima, tokom opsade:

Da li bi stvarno mogao popiti kafu s nekim ko mu je pucao u dijete?

Da li bi ta kafa bila zločin prema djetetu?

Da li bi ta kafa, kao pokušaj da se razumije ubica, predstavljala čin amnestije? Ili bar oprosta?

Šta ima loše u oprostu?

Ima li pravo čovjek kome je pucano na dijete oprostiti onome ko je pucao?

Jesu li u pravu oni koji vrište: „Dok vi pokušavate razumjeti, oni nas pobiše?

Je li moguć svijet u kome bi oprost postao dominantna forma ljudske komunikacije?

Zašto su zagovarači oprosta po pravilu tiši od zagovarnika nepraštanja?

Ljudi kojima niko nije stradao, jesu li pozvani i kompetentni da raspredaju o ovoj bolnoj temi?

Krajem rata snajperista ARBiH ubio je dvoje djece na Grbavici. Koji princip sada tu da primijene zagovornici (ne)praštanja: kafa, osuda, šutnja, ili nešto četvrto?

Najbolje je ono društvo koje svoje pripadnike ne dovodi pred ovakve dileme. Pošto podneblje u kojem živimo ne može bez njih, oprost i dvojbe koje ga prate ovdje su trajna tema. U Sarajevu, na primjer, godinama nakon opsade zapomagali su što se niko sa srpske strane ne izvinjava zbog zločina počinjenih tokom rata. Kada je to uradio Dragan Čavić povodom Srebrenice, podastrijevši pred bosanskohercegovačku javnost jedan do tada neuporediv političkin čin, u Banjoj Luci su ga sasijekli kao izdajicu, a u Sarajevu zbog „lažnog, neuvjerljivog, kalkulantskog čina“. A čovjek je bio sedam godina brži od aktuelnih državnika, koji su prošle godine organizirali turneju mirenja, izvinjavanja i uzajamnog oprosta.

Čavić je onda izgubio sve, njihov čin danas se slavi kao državnička i razumna politika. Njegov gest pokazao je nešto o čemu nedovoljno razmišljamo: izvinjenje je ponekad veći etički izazov za onog kome je upućeno, nego onome ko ga je uputio.

* * *

Nek ovaj tekst sada skrene u sferu privatnosti. Bog me vremenski situirao tako da sam rođen u junu, kao vječno zdvojni blizanac. Nekome je to možda zajebancija, ali ja zaista prije podne mislim jedno, a poslije podne drugo (još jedna iz serije kultnih rečenica sarajevske opsade; o njoj drugi put). Ne možeš me uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ali evo već su skoro dvije decenije prošle od te rečenice, a ja za divno čudo, ne mijenjam mišljenje, gajim duboko razumijevanje za oca i njegov gest. Čovjek ima puno pravo na stav koji je izgovorio u tim dramatičnim trenucima, dok mu kćerku spuštaju na sto za operacije. Ima pravo biti zbunjeni i ne imati stav. Konačno, ima pravo odabrati reakciju koja je rezultat njegovog bića, života i mišljenja, i pri tome ne polagati račune čaršiji.

Na stranu sad kompleksna zbirka religijskih, filozofskih i socioloških citata o razumijevanju, izvinjenju i praštanju; nekad je gram iskustva važniji od svega pročitanog. Ne dao Bog ni meni ni bilo kome ko ovo čita da prođemo iskustvo kroz koje je prošao otac s početka ovog teksta, ali znam jednu važnu stvar: kad god sam u životu praštao, osjećao sam se dobro, znao sam da sam uradio pravu stvar. A kada bih umjesto oprosta, razumijevanja, razgovora, zagovarao i prakticirao ljutnju, durenje, ili čak osvetu, kada bih ustrajavao na konfliktu kao rješenju (a iza tog rješenja najčešće stoji nezajažljivi demon zvani sujeta) osjećao sam se šupački, koliko god mi to tada bilo teško priznati. Pa eto...

(zurnal.info)