KEBINI ZAPISI Kultne rečenice sarajevske opsade (3): Vraćam se odmah

Godine 1992., onog teškog, prohladnog aprila, prvo zaredaše snajperi, a onda i granate. Ljudi su ginuli, što bi se reklo, kao zečevi. Naš lijepi grad sav se usplahiri. Sve se promijeni, stari sistem propade, njegove vrijednosti namah ishlapiše, a novi je tek počinjao da se gradi. Na šta će izaći, to ni oni koji su ga stvarali nisu znali.

Svijet se razbježa. Ko je god mogao, herojski je zdimio iz Sarajeva. U gradu ostadoše sirotinja, vatrogasci, medicinari, grobari, pekari, nešto malo stranaca i pokoji patriota.

Bio je zacimentiran stav da su muškarci koji izbjegnu manje vrijedni izdanci ljudskog roda. Prišiven im je nadimak pobjegulje, uvredljiva deskripcija njihove životne odluke da hrabrost podrede sigurnosti. Nove riječi legle su se na brzinu, bez inkubacije. Krojene su oštro, da ujedu i ostave ugriz, što bolniji. Pobjegulja, otrovna imenica ženskog roda, lucidna kombinacija jegulje i bijega, označavala je mužjake, spolno i vojno zrele, koji bi razgulili u Evropu, ili bar u Hrvatsku, i otamo slali dirljive pozdrave i želje. (Ovdje, kad ko hoće da uvrijedi muškarca, reducira ga na ženu. A kada vrijeđamo žensku osobu, ne reduciramo je na muško, nego joj kažemo da je kurva. Džaba je, takvi smo, kreativni kad treba vrijeđati, glupi kao june kad treba nešto kreirati). A ko je bio istinski bježač, a koga je nevolja, taj zbir nepredviđenih događaja, natjerala da promijeni percepciju, lokaciju i civilizaciju, u to se niko nije pretjerano zadubljivao.

I te teške godine, 1992., jedan čovjek na vrata radnje izvjesio natpis VRAĆAM SE ODMAH. Protrčim poslom popodne, poruka još stoji na vratima. Sutra – isto. Pa prođe sedam, petnaest dana, sve isto. Onda proletješe mjeseci i godine, a on se ne vrati. Tek negdje u ljeto 1996. radnja ponovo oživi.

Pokušavam rekonstruirati njegove poteze: na komadu kartona, hemijskom olovkom u žurbi ispisuje poruku, pričvršćuje je na staklo, izlazi, zaključava radnju s namjerom da se koliko odmah curikne, i odlazi negdje, po nešto, ili nekoga.

On je fakat htio da se vrati i nastavi privređivati. I bio je siguran u povratak; obratite pažnju na tu nepokolebljivu samouvjerenost: vraćam se odmah; kao da je na Manhattanu, a ne u općini Centar. Šta se desilo? Možda je pucao snajper, štemao PAT, možda su minobacačlije odrađivale dnevnu normu? Poginuo, ranjen, mobiliziralo ga? Ili odustao od biznisa zbog „ukupne situacije”? Svaka od tih opcija je moguća. Ljudi su radnje zatvarali noću i bježali hinjski, ne odjavivši se kod prijatelja i ne razduživši kod vjerovnika. A ovaj nije razgulio, on je izletio na minut, dva, pet. Užasno sam tračkav, više bih volio znati šta je bilo s čovjekom nego se hljeba najesti.

* * *

Njegova poruka na dirljiv način pokazuje kako insan ispada neupućen kada je siguran u budućnost. Kakvo je vrijeme došlo, ne smiješ više tipovati ni na najneposredniji futur, ni na tih pet minuta što su se pružili ispred tebe. Ovaj je nestao na početku rata, a vratio se nakon što je potpisan Dejtonski sporazum. Radnja i poruka na njenom izlogu četiri su godine bili komično svjedočanstvo pogrešne procjene, našeg nesporazuma s budućim vremenom i ustrojem svijeta. Jer kad izađeš na pet minuta, a ostaneš 1400 dana, e jebi ga, ne može se baš reći da si se vratio odmah. I da si sa stopostotnom sigurnošću znao u kakvom svijetu i vaktu živiš.

S osmijehom se danas sjećam živopisnog poslijeratnog primjera. Nesporazum je isti – neutemeljena vjera u budućnost, samo što je ovom slučaju iz 1992. godine uzrok neznanje, a ovom poslijeratnom – čista zajebancija. Jedan moj prijatelj, po zanimanju uhljup, a po karakteru neodgovoran tip bez elementarnog socijalnog refleksa, odluči da se na prvim poslijeratnim izborima, 1996. godine, kandidira kao nezavisni kandidat. Za tu svečanu priliku kupio je Alhosovo odijelo i smislio nenadjebiv slogan: POBJEĐUJEM SIGURNO. Čini mi se da se u životu nisam ismijao kao kad sam vidio nekakav bijedni plakat s njegovim imenom i tim čovjekoljubnim pokličem, nakošenim prema dole. U njegovoj kandidaturi nije bilo nikakvog programa, ni trunke altruizma, ni minimalne brige za širu, ili bar užu društvenu zajednicu, tek želja da se otmu pare koje je OSCE davao nezavisnim poslanicima. I usput o tuđem trošku poradi na sopstvenom publicitetu. Njemu inače ne pada na pamet da pobijedi u bilo čemu, taj ima izvrstan život zato što je odlučio da bude luzer i što se niskim nizašta ne otima. Samo ga je veselila mogućnost da nasitno izvara međunarodnu zajednicu i svojim razornim sloganom živcira pristojan svijet.

On je svjestan da nema nikakvog upliva na budućnost i da sa sigurnošću ne smijemo reći ni gdje ćemo biti za pet minuta, što je u vremenskoj smislu isto što i odmah. Onaj vlasnik radnje iz 1992. godine to nije znao. Religiozni ljudi mnogo su oprezniji po ovom pitanju. Jesu li spomenuli buduće vrijeme, oni pridodaju ono akobogda, osiguravajući se tako od požara, rata, opsade, nesretnog slučaja, saksije s nečijeg balkona, iznenadne smrti i svih drugih iznenađenja. To je specifična vrsta egzistencijalnog opreza koja ne poboljšava život, ali olakšava trpljenje istog. Ko biva, ja sam se ogradio, prepustio sam sve Svevišnjem, ali On ovaj put nije dao.

Kad danas prolazim kraj bilo koje radnje na kojoj je gazda, prije nego što će trknuti do toleta, ili skoknuti po cigarete, ostavio cedulju VRAĆAM SE ODMAH, moj zlobni i zlopamtivi duh ne može a da se ne iskezi i strogo filozofski ne poentira: Al’ u kurcu.

(zurnal.info)