KEBINI ZAPISI Moji profesori: Emil Vlajki i Vojislav Šešelj

Završio sam žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka Veljko Vlahović u Sarajevu. Program katastrofalan. Recimo, mi kao budući novinari, dakle, kao ljudi kojima će pisanje biti temelj posla, nismo imali srpskohrvatski jezik. Ali ga je imao odsjek odbrana i zaštita, ili kako se već zvao. Engleski jezik učili smo samo na prvoj godini. Praksa je bila nedovoljna i formalna: kad bismo se dočepali diplome i počeli raditi po redakcijama, niko od nas ništa nije znao. Morali bismo tad sve krenuti od početka. Srećom da su profesori, za razliku od programa, bili sjajni. I danas, tri decenije kasnije, sjećam se Vlatke Krsmanović, izvrsne žene koja nam je razbijala strahove i pripremala nas za užase i ljepote žurnalizma.

U pravom moru profesora, tih dobrih ljudi, bila su i dva tipa koja danas, svako na svoj originalni način, učestvuju u javnom i političkom životu regije. Prvi je Emil Vlajki, a drugi Vojislav Šešelj.

Emil Vlajki bio je odličan profesor. Svi smo ga voljeli. Poštovao je studente, rijetko je obarao, a u pauzama predavanja znao je zametnuti živu diskusiju o svim zamislivim pitanjima ovog i onog svijeta. U tim diskusijama, a to nam je najviše godilo i zato smo ga i voljeli, tretirao nas je kao ravnopravne sagovornike; nikog nije omalovažavao, pažljivo bi saslušao nas balavce, pa tek onda iznio svoj stav. Jedan beskrajno drag i pristojan čovjek; onda.

Sjećam se naše rasprave o filmu Sjećaš li se Dolly Bell. Emir Kusturica upravo je osvojio Lava u Veneciji, a mi smo s profesorom stajali na hodniku, u pauzi između dva časa. On nam je objašnjavao motive zbog kojih je velika svjetska nagrada došla u naš grad: „Djeco, ne budite naivni, ne mislite valjda da su nam Talijani dali Zlatnog lava zbog dobrog filma. To je prosječno djelo s mnogo mana. Ili da su ga nagradili zbog 24.000 poljubaca? Ne, oni dobro znaju šta rade. Kusturici su nagradili zato što u filmu napada samoupravni sistem. To je njima važnije i od pjesme i od režije. Eto, pogledajte film pažljivo pa ćete vidjeti da se on ruga i socijalizmu i samoupravljanju.“

Pogledali smo i – glupi od rođenja – opet ništa nismo shvatili. Zašto od svih naših rasprava pamtim samo ovu, i zašto je pamtim 30 godina, o tom ništa ne znam da kažem.

PS A onda, neko veče, sjednem ponovo da pogledam film. I – kasno paljenje, šta li? – skočim od straha: „Jebo majku, pa ovaj nije normalan. On zajebava i druga Tita i Karla Marxa...“

*

A Vojislav Šešelj, bez ikakve sumnje, bio je najbolji profesor u ono doba. Intelektualna zvijezda u usponu, obožavali smo ga; i on nas. Predavao je međunarodne odnose, dijelio samo devetke i desetke, a neki među nama trudili su se da uzvrate te darove, vrijedno učili i na ispite izlazili spremni. Sjećam se priče koja je iz fakultetskih kuloara došla u naše klupe. Navodno, grupa profesora s faksa imala je redovne intelektualne seanse, sastajali bi se jednom sedmično i do duboko u noć raspravljali o važnim pitanjima. Kada bi sjedeljka završila svi bi se razišli i otišli na spavanje, a mladi i talentirani Vojislav ostao bi budan još dva, tri sata, zapisujući najinspirativnije ideje iz minule diskusije. I ko ne bi obožavao takvog tipa?

Pri tome se, za razliku od većine, nije plašio Partije i njene mašinerije. Tako neuplašen, napravio je dva prestupa i završio sarajevsku karijeru. Prvo je razotkrio plagijat uz pomoć kojeg je jedan ambiciozni magistar postao doktor. O tome su svi šutjeli, uključujući i pokradenu osobu, ali Šešelju (onom Šešelju, ne ovom današnjem) takva beskrupuloznost nije mogla pod kožu. Digao je frku, napisao tekst i odmah postao žrtva represivnog aparata. Umjesto da se uplaši i začepi, on pravi još veću aferu. Grupa profesora s FPN tih se dana vratila iz Libije, gdje su učestvovali na veličanstvenom naučnom skupu posvećenom naučnoj misli Muammara al Gaddafija. Taman je nekako tih dana ovaj prijatelj objavio Zelenu knjigu, a naši su ga profesori nahvalili u pičku materinu. A mladi, nepotkupljivi V. Š. sjedne i napiše analizu Zelene knjige i tekstova u kojima su sarajevski uglednici veličali to djelo. E to je bilo previše. Savez komunista uzvraća udarac. Naša osnovna organizacija izbacila ga je iz Partije. Došli su iz Općinskog komiteta, niko nije smio prdnuti. Šešelj danima sam sjedi u svom kabinetu, bez upaljenog svjetla. Usamljena žrtva kojoj niko ne smije pomoći. Mi smo prva godina, ali na njegovo predavanje, jedno od posljednjih, dolazi nam izrazito čudan apsolvent. Prekida profesora i kroz suze počinje da priča:

- Profesore, šta se ovo dešava?... Ja ne mogu podnijeti... Vi ste tako dobri...

Dalje nije mogao. Profesor se obraća svim studentima, kaže da nam ne dozvoljava da iko od nas mladih strada zbog njega, jer bi onda još više patio.

To mu je bilo zadnje predavanje.

Krenule su zlobne priče o tajnoj vezi profesora i apsolventa. Poslije smo Šešelja viđali po gradu. Tamo negdje kod Robne kuće Sarajka ubaci se u Titovu ulicu, forsiranim tempom hoda – sam, potpuno sam, niko ga ni pozdraviti ne smije – do Vječne vatre, a onda neočekivano, šokanto zaokrene tijelo i nastavi hodati u pravcu iz kojeg je došao.

Ubrzo su ga uhapsili, pa osudili. Pričalo se da su mu u zatvoru od života napravili pakao. Seksualno zlostavljanje i psihička tortura. Poslije je preselio u Beograd.

Ostatak priče svi znaju.

Eto kako je bilo. To je način na koji se sjećam ovih ljudi. U našem javnom govoru može se primijetiti čudna stvar: kada nas neko razočara, kad ode na drugu stranu – koja god i kakva god da bila ta strana – onda mi i uspomene formatiramo u skladu s tim duhovnim, životnim ili političkim zaokretom. „Znao sam ja da je on šupak, čim sam ga vidio...“ Iz ko zna kojih razloga prošlost usklađujemo sa sadašnjošću. A nismo svi uvijek bili ovakvi kakvi smo danas. Život nas baca na sve strane, radi od nas šta hoće. Ovo je samo bio pokušaj da se sjetim kakvi su bili ljudi koji danas šokiraju. Teško je povjerovati, bili su dobri, dragi i pristojni. Koga zanima, može uporediti ovo danas s onim juče. Sjećanje je zapisano. A vi sad udrite...

(zurnal.info)