Poglavlje u kojem hroničar bestidno glorificira ljepotu ženskog tijela i apelacijom traži neuobičajeno otkrivanje istog
Možemo ga nazvati civilizacijskim dostignućem, iako bi s estetskog stanovišta trebao biti obrnut od onoga što je sad: žene bi morale tkaninom zaštititi grudi, kojima sunce škodi, a od platna osloboditi jajnike, kojima sunce godi. Toples je ispao ovakav kakav je – ne poštuje zdravstvene, nego estetske argumente – zbog najglupljih društvenih razloga: tako se na plaži oblače muškarci. Grudi su im otkrivene, a međunožje skriveno. Kod ljudskih mužjaka to je tako upravo iz estetskih razloga – njihovo spolovilo, naime, izgleda izrazito neinteligentno i bolje ga je pokriti mudantama. Ali zašto žene moraju prihvatiti sve što taj glupi rod promovira kao društvenu normu, estetski kôd, modni izričaj? Zar ne bi taj moment nepristajanja – da su im grudi pokrivene, jer se tako štite od karcinoma, a međunožje otkriveno, jer tako opet predupređuju karcinom – bio i odličan razlikovni fol, koji bi učvrstio njihovu samosvojnost?
Evo još jedne kulturološke enigme: zašto je toples uobičajena prirodna pojava u Hrvatskoj, a još nikad nije viđen na plažama Bosne i Hercegovine? I da li bi tu, kad bi se kojim slučajem pojavio, bio prirodna pojava ili elementarna nepogoda? Jesmo li zaista dva svijeta? Je li BiH stvarno...?
Kraw maga i aikido
Opako štivo: poznati novinar ovdje mudruje o metodama novinarstva i komparira ih s borilačkim vještinama
Postoje dvije opozitne borilačke vještine, kraw maga i aikido. Kao da se u putu nisu srele. Kraw maga je izraelsko umijeće i cilj mu je – nanijeti što više štete protivničkoj strani. Aikido dolazi iz Japana i počiva na principu što manje štete i za napadača i za napadnutog. Ako je ikako moguće, agresora bi valjalo savladati bez povreda, čak i bez borbe, a pogotovo bez poniženja. Najveća borba u aikidu je protiv samog sebe.
Obje ove vještine imaju složenu povijest i duboke razloge utkane u njihovu filozofiju. Kroz ovu pojavnu opozitnost, putem njihovih radikalno suprotstavljenih principa, mogli bismo procjenjivati cio svijet i sve u njemu. Ovaj je kraw maga, onaj tamo aikido. Ovaj hoće da našteti koliko je god moguće, onaj bi da se sve nekako izgladi i smiri. Sve zajednice podliježu nekoj formi rečene dihotomije. U braku, evo jedne utemeljene generalizacije, muškarci su najčešće krawmagisti, a žene aikidistkinje. Dakle, najčešće, ne uvijek. U politici također imamo slične koncepte.
Naprimjer, Kina je u izvjesnim aspektima djelovanja kraw maga, nasilna i bezobzirna, recimo prema Tibetu, koji je u ovom slučaju najljepši, izvorni aikido. Mogli bismo i u etnologiji naći sličnih tragova. Primjer Bošnjaka: taj narod je u Titino doba baštinio najbolje od aikida, a danas možete naći obilne tragove kraw mage u bošnjačkoj politici, u prevladavajućem mišljenju i skoro u svakom džematu. U župama i parohijama nije ništa bolja slika.
A ima li neko da bi smio odgovoriti kojem od ovih principa pripada, ili bi možda tačnije bilo pitati – kojem od njih podliježe naš medijski prostor? Kupone s tačnim odgovorima slati isključivo na adrese onih koje smatrate odgovornim za takve odgovore.
Jednom je Madeleine Albright, povodom neke međunarodne krize, rekla: “Ubijedit ćemo Ruse da griješe, nagovorit ćemo ih da promijene odluku, ali to moramo uraditi tako da se oni ni jednog trenutka ne osjete poniženima. U diplomatiji ne smijete ni poniziti ni poraziti protivničku stranu.” Dakle, diplomatija je u metodi isključivo aikidovska, iako su joj ciljevi i sredstva često ogrezli u nasilju.
A onaj naš sjajni novinar Radončić, Šeki, u nekom intervjuu odgovara na pitanje od koga je najviše naučio:
“Od profesora Miodraga Perovića. On je većinski vlasnik Monitora i ima jedno geslo: ‘Pišimo istinu i ne koristimo snagu pera da uništimo bilo koga, čak ni svoje neprijatelje’.”
Kakav veličanstven savjet; s dobrim savjetima imamo ozbiljan problem: teški su za implementirati.
Žestina, oštrina, blagost
Ovdje autor kritički propituje metode osvajanja slobode, ali je priču zakovrnuo u drugom pravcu, da niko ne bi mogao otkriti njegove istinske motive
Žestoke nacionaliste već smo vidjeli na djelu. Njihov politički bilans osjećat će pokoljenja. Ali žestoki demokrati također otvaraju nove prostore života i politike. Žestoki demokrati toliko su žestoki da često napuštaju prostor demokratije. Svi bismo trebali naučiti važnu lekciju: demokratija ne trpi žestinu. Bar ne ovu našu. Maksimalni stepen dozvoljene gradacije koji demokratija može podnijeti je oštrina. Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo.
(zurnal.info)
">Toples
Poglavlje u kojem hroničar bestidno glorificira ljepotu ženskog tijela i apelacijom traži neuobičajeno otkrivanje istog
Možemo ga nazvati civilizacijskim dostignućem, iako bi s estetskog stanovišta trebao biti obrnut od onoga što je sad: žene bi morale tkaninom zaštititi grudi, kojima sunce škodi, a od platna osloboditi jajnike, kojima sunce godi. Toples je ispao ovakav kakav je – ne poštuje zdravstvene, nego estetske argumente – zbog najglupljih društvenih razloga: tako se na plaži oblače muškarci. Grudi su im otkrivene, a međunožje skriveno. Kod ljudskih mužjaka to je tako upravo iz estetskih razloga – njihovo spolovilo, naime, izgleda izrazito neinteligentno i bolje ga je pokriti mudantama. Ali zašto žene moraju prihvatiti sve što taj glupi rod promovira kao društvenu normu, estetski kôd, modni izričaj? Zar ne bi taj moment nepristajanja – da su im grudi pokrivene, jer se tako štite od karcinoma, a međunožje otkriveno, jer tako opet predupređuju karcinom – bio i odličan razlikovni fol, koji bi učvrstio njihovu samosvojnost?
Evo još jedne kulturološke enigme: zašto je toples uobičajena prirodna pojava u Hrvatskoj, a još nikad nije viđen na plažama Bosne i Hercegovine? I da li bi tu, kad bi se kojim slučajem pojavio, bio prirodna pojava ili elementarna nepogoda? Jesmo li zaista dva svijeta? Je li BiH stvarno...?
Kraw maga i aikido
Opako štivo: poznati novinar ovdje mudruje o metodama novinarstva i komparira ih s borilačkim vještinama
Postoje dvije opozitne borilačke vještine, kraw maga i aikido. Kao da se u putu nisu srele. Kraw maga je izraelsko umijeće i cilj mu je – nanijeti što više štete protivničkoj strani. Aikido dolazi iz Japana i počiva na principu što manje štete i za napadača i za napadnutog. Ako je ikako moguće, agresora bi valjalo savladati bez povreda, čak i bez borbe, a pogotovo bez poniženja. Najveća borba u aikidu je protiv samog sebe.
Obje ove vještine imaju složenu povijest i duboke razloge utkane u njihovu filozofiju. Kroz ovu pojavnu opozitnost, putem njihovih radikalno suprotstavljenih principa, mogli bismo procjenjivati cio svijet i sve u njemu. Ovaj je kraw maga, onaj tamo aikido. Ovaj hoće da našteti koliko je god moguće, onaj bi da se sve nekako izgladi i smiri. Sve zajednice podliježu nekoj formi rečene dihotomije. U braku, evo jedne utemeljene generalizacije, muškarci su najčešće krawmagisti, a žene aikidistkinje. Dakle, najčešće, ne uvijek. U politici također imamo slične koncepte.
Naprimjer, Kina je u izvjesnim aspektima djelovanja kraw maga, nasilna i bezobzirna, recimo prema Tibetu, koji je u ovom slučaju najljepši, izvorni aikido. Mogli bismo i u etnologiji naći sličnih tragova. Primjer Bošnjaka: taj narod je u Titino doba baštinio najbolje od aikida, a danas možete naći obilne tragove kraw mage u bošnjačkoj politici, u prevladavajućem mišljenju i skoro u svakom džematu. U župama i parohijama nije ništa bolja slika.
A ima li neko da bi smio odgovoriti kojem od ovih principa pripada, ili bi možda tačnije bilo pitati – kojem od njih podliježe naš medijski prostor? Kupone s tačnim odgovorima slati isključivo na adrese onih koje smatrate odgovornim za takve odgovore.
Jednom je Madeleine Albright, povodom neke međunarodne krize, rekla: “Ubijedit ćemo Ruse da griješe, nagovorit ćemo ih da promijene odluku, ali to moramo uraditi tako da se oni ni jednog trenutka ne osjete poniženima. U diplomatiji ne smijete ni poniziti ni poraziti protivničku stranu.” Dakle, diplomatija je u metodi isključivo aikidovska, iako su joj ciljevi i sredstva često ogrezli u nasilju.
A onaj naš sjajni novinar Radončić, Šeki, u nekom intervjuu odgovara na pitanje od koga je najviše naučio:
“Od profesora Miodraga Perovića. On je većinski vlasnik Monitora i ima jedno geslo: ‘Pišimo istinu i ne koristimo snagu pera da uništimo bilo koga, čak ni svoje neprijatelje’.”
Kakav veličanstven savjet; s dobrim savjetima imamo ozbiljan problem: teški su za implementirati.
Žestina, oštrina, blagost
Ovdje autor kritički propituje metode osvajanja slobode, ali je priču zakovrnuo u drugom pravcu, da niko ne bi mogao otkriti njegove istinske motive
Žestoke nacionaliste već smo vidjeli na djelu. Njihov politički bilans osjećat će pokoljenja. Ali žestoki demokrati također otvaraju nove prostore života i politike. Žestoki demokrati toliko su žestoki da često napuštaju prostor demokratije. Svi bismo trebali naučiti važnu lekciju: demokratija ne trpi žestinu. Bar ne ovu našu. Maksimalni stepen dozvoljene gradacije koji demokratija može podnijeti je oštrina. Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo.
(zurnal.info)
">
:KEBINI ZAPISI: O toplesu, aikidu i osvajanju slobode
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Ozren Kebo
KEBINI ZAPISI: O toplesu, aikidu i osvajanju slobode
Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo
Toples
Poglavlje u kojem hroničar bestidno glorificira ljepotu ženskog tijela i apelacijom traži neuobičajeno otkrivanje istog
Možemo ga nazvati civilizacijskim dostignućem, iako bi s estetskog stanovišta trebao biti obrnut od onoga što je sad: žene bi morale tkaninom zaštititi grudi, kojima sunce škodi, a od platna osloboditi jajnike, kojima sunce godi. Toples je ispao ovakav kakav je – ne poštuje zdravstvene, nego estetske argumente – zbog najglupljih društvenih razloga: tako se na plaži oblače muškarci. Grudi su im otkrivene, a međunožje skriveno. Kod ljudskih mužjaka to je tako upravo iz estetskih razloga – njihovo spolovilo, naime, izgleda izrazito neinteligentno i bolje ga je pokriti mudantama. Ali zašto žene moraju prihvatiti sve što taj glupi rod promovira kao društvenu normu, estetski kôd, modni izričaj? Zar ne bi taj moment nepristajanja – da su im grudi pokrivene, jer se tako štite od karcinoma, a međunožje otkriveno, jer tako opet predupređuju karcinom – bio i odličan razlikovni fol, koji bi učvrstio njihovu samosvojnost?
Evo još jedne kulturološke enigme: zašto je toples uobičajena prirodna pojava u Hrvatskoj, a još nikad nije viđen na plažama Bosne i Hercegovine? I da li bi tu, kad bi se kojim slučajem pojavio, bio prirodna pojava ili elementarna nepogoda? Jesmo li zaista dva svijeta? Je li BiH stvarno...?
Kraw maga i aikido
Opako štivo: poznati novinar ovdje mudruje o metodama novinarstva i komparira ih s borilačkim vještinama
Postoje dvije opozitne borilačke vještine, kraw maga i aikido. Kao da se u putu nisu srele. Kraw maga je izraelsko umijeće i cilj mu je – nanijeti što više štete protivničkoj strani. Aikido dolazi iz Japana i počiva na principu što manje štete i za napadača i za napadnutog. Ako je ikako moguće, agresora bi valjalo savladati bez povreda, čak i bez borbe, a pogotovo bez poniženja. Najveća borba u aikidu je protiv samog sebe.
Obje ove vještine imaju složenu povijest i duboke razloge utkane u njihovu filozofiju. Kroz ovu pojavnu opozitnost, putem njihovih radikalno suprotstavljenih principa, mogli bismo procjenjivati cio svijet i sve u njemu. Ovaj je kraw maga, onaj tamo aikido. Ovaj hoće da našteti koliko je god moguće, onaj bi da se sve nekako izgladi i smiri. Sve zajednice podliježu nekoj formi rečene dihotomije. U braku, evo jedne utemeljene generalizacije, muškarci su najčešće krawmagisti, a žene aikidistkinje. Dakle, najčešće, ne uvijek. U politici također imamo slične koncepte.
Naprimjer, Kina je u izvjesnim aspektima djelovanja kraw maga, nasilna i bezobzirna, recimo prema Tibetu, koji je u ovom slučaju najljepši, izvorni aikido. Mogli bismo i u etnologiji naći sličnih tragova. Primjer Bošnjaka: taj narod je u Titino doba baštinio najbolje od aikida, a danas možete naći obilne tragove kraw mage u bošnjačkoj politici, u prevladavajućem mišljenju i skoro u svakom džematu. U župama i parohijama nije ništa bolja slika.
A ima li neko da bi smio odgovoriti kojem od ovih principa pripada, ili bi možda tačnije bilo pitati – kojem od njih podliježe naš medijski prostor? Kupone s tačnim odgovorima slati isključivo na adrese onih koje smatrate odgovornim za takve odgovore.
Jednom je Madeleine Albright, povodom neke međunarodne krize, rekla: “Ubijedit ćemo Ruse da griješe, nagovorit ćemo ih da promijene odluku, ali to moramo uraditi tako da se oni ni jednog trenutka ne osjete poniženima. U diplomatiji ne smijete ni poniziti ni poraziti protivničku stranu.” Dakle, diplomatija je u metodi isključivo aikidovska, iako su joj ciljevi i sredstva često ogrezli u nasilju.
A onaj naš sjajni novinar Radončić, Šeki, u nekom intervjuu odgovara na pitanje od koga je najviše naučio:
“Od profesora Miodraga Perovića. On je većinski vlasnik Monitora i ima jedno geslo: ‘Pišimo istinu i ne koristimo snagu pera da uništimo bilo koga, čak ni svoje neprijatelje’.”
Kakav veličanstven savjet; s dobrim savjetima imamo ozbiljan problem: teški su za implementirati.
Žestina, oštrina, blagost
Ovdje autor kritički propituje metode osvajanja slobode, ali je priču zakovrnuo u drugom pravcu, da niko ne bi mogao otkriti njegove istinske motive
Žestoke nacionaliste već smo vidjeli na djelu. Njihov politički bilans osjećat će pokoljenja. Ali žestoki demokrati također otvaraju nove prostore života i politike. Žestoki demokrati toliko su žestoki da često napuštaju prostor demokratije. Svi bismo trebali naučiti važnu lekciju: demokratija ne trpi žestinu. Bar ne ovu našu. Maksimalni stepen dozvoljene gradacije koji demokratija može podnijeti je oštrina. Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo.
(zurnal.info)
ozren kebo
Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo
Toples
Kraw maga i aikido
A onaj naš sjajni novinar Radončić, Šeki, u nekom intervjuu odgovara na pitanje od koga je najviše naučio:
