Ozren Kebo
KEBINI ZAPISI: Priče iz života i okolnih mjesta
Da, možda je tako, možda je arhitektura zaista zabrljala, dehumanizirajući savremena naselja. Ali humanizam nije uvijek bolja verzija života od dehumanizma. Recimo, u nekim dijelovima slobodoljubivog svijeta desi se rat i do jučer savršeno otuđeni soliter od deset ili dvadeset spratova preko noći devalvira u pravo selo, u kojem se ponovo svi znaju. E to, taj mahalski network, postane noćna mora kad prođe rat. Kada dođe mir, penzioneri i nezaposleni iskopaju rovove i tranšeje, zauzmu centralne klupe u dvorištu i – u cilju humanizacije prostora i života uopće – više niko nikada ne može izbjeći njihovoj kontroli. Kesa im je najveća misterija, najvažnija fascinacija. Podjednako ih zanimaju kese koje ulaze u zgradu („Šta ste to kupili“?) i one koje izlaze iz nje („Šta to bacate?“). Ovo drugo pitanje često dobije i filozofsko-povijesni apendiks: „A vidim, ima se, dok se ovoliko hljeba razbacuje. Iza onog rata svaka se mrvica čuvala, a danas svijet pobjesnio...“
Jedan ugledni arhitekta obrazlaže koncept otopljavajuće arhitekture na primjeru iz Amerike. Naselje je godinama bilo zapušteno, mračno, prljavo i, kao takvo, skliznulo u kriminal. Ekipa arhitekata je u okviru naručenog socijalnog programa unijela minimalne intervencije u prostoru – nekoliko svjetiljki, dvije klupe i nešto malo ukrasnog bilja. Otoplili su prostor i sve promijenili. Kriminal je iščezao, a klupe su generirale novi društveni život i drugo, ljepše lice naselja. Sada su svi napolju, druže se, vesele, sklapaju prijateljstva, ljubavi i poslove. Koncept je uspio i mogao bi postati model arhitektonske intervencije u socijalno tkivo otuđenih naselja.
Eh. Primorani smo na ovom mjestu izraziti određene sumnje glede ideje samoodržive arhitekture i njenog evidentog uspjeha. To što je kriminal iskorijenjen, svaka čast. (Iako i ovdje imamo suštinsku primjedbu: nek se kriminalom bave policija i politika, a ne arhitektura). Ali što je nakon demokratskih urbanističkih promjena procvjetao društveni život, pa to je horor. Otuđenje nije nusprodukt naše epohe, ono je jedan od njenih najvažnijih kvaliteta; civilizacijsko dostignuća. Živiš i nikome se ne javljaš. Nikome ne polažeš račune. Ima nas koji nećemo povratak u druženje. Nećem da se pozdravljamo, da se raspitujemo za zdravlje i izmjenjujemo izrazito oštroumna zapažanja o vremenu. Ili zlobne, stereotipne primjedbe o politici i skupoći. A pogotovo nećemo da nam vire u kese, jer tako virkaju i u naše živote.
Koga je moderna arhitektura pitala trebaju li nam sva ta zbližavanja, otopljavanja i ohumanjenja?
DISKRECIJA NA SELU: Za početak, konstatirajmo nešto oko čega bismo se svi morali suglasiti. U našem selu nema i nikada neće biti diskrecije. Mi smo jedna mala, nesložna zajednica čijim je skromnim i radinim žiteljima jedan od najvažnijih životnih zadataka – takoreći misija – znati šta drugi rade i govore, kako žive, da li se i s kim taslače...
Evo uzmimo kao intrigantan primjer dobru i čestitu Sendiju. Ona je naša razglasna stanica. Ta sve zna zato što hoće sve da zna. Prirodno znantiželjna, Sendija je najbolji dokaz dvostrukog dejstva informacija. Ona sistematski i strastveno traži informacije i one sistematski traže i nalaze Sendiju. Kada je sijelo, kad se cijelo selo nabije u dom kulture i počne kolo, pred nju se postavi ozbiljan organizacijski problem: mlađe generacije iždžikljale, Sendija nekima nije ni do pasa i u toj šumi visokih, krupnih tijela teško je prokontati šta ko radi i ko s kim mulja. Pravi, strastven obavještajac i istinski profesionalac od amaterske buranije razlikuje se po načinu i brzini kojima eliminira probleme, po talentu da od njih pravi strateške prednosti i neočekivane taktičke pobjede. Kako je Sendija razriješila taj hendikep, to što je niža od 90 posto nazočnih na sijelu? Profesionalno i maestralno. Donijela je od kuće stolicu, popela se na nju i ono što je do maloprije bilo operativna inferiornost u hipu postaje esnafska prednost. Sad je Sendija za dobrih 20 cenata viša od većine nazočnih i u potpunosti kontrolira situaciju. Selo će sutra znati sve o svima. Istina je zadovoljena. Od Sendije ne možete pobjeći.
Samo nek se zna još i ovo: istina možda i jeste zadovoljena, ali moral nije sačuvan. Jer ni selo ni Sendija nikad neće saznati da je u našem malom socijalističkom džematu živjela i jedna divna lezbijka i da je dotična s čarima zabranjene ljubavi, Sendiji pod nosom, upoznala još nekoliko lijepih žena. Velika je to majstorija bila.
Eto takav je život, nepredvidiv, pun podlih i neočekivanih udaraca: Sendija je uskoro umrla a da za ovu tajnu ljubav, začetu na sijelu pod njenom kontrolom, nikada nije saznala. Šta na kraju osta od onolikog pregalaštva i danonoćne budnosti?
NEŠTO KAO ZAKLJUČAK: Diskrecija izumire. Tehnologija je razara svakim danom. Obavještajcima je ionako uvijek bila mrska. I novinarstvo nam je otopljavajuće, sve se više svodi na pitanje ko je koga i ko je s kim. Politika nikada nije ljubila diskretnost, a strah od terorizma sveo je privatnost ljudi na minimum. Motre na nas i ugrožavaju nam intimu na aerodromima i stadionima, u bankama i po peronima, na ulicama i trgovima. Mogli bi nas bar arhitekti ostaviti na miru.
PS:Od svih intervencija, jedino sam u životu tri i po godine priželjkivao vojnu. Pošto nije došla, odnosno pošto je došla prekasno i mlako, ostale me ne zanimaju.
(zurnal.info)
