KEBINI ZAPISI: Propali projekat Thomasa Millera

Sjećate li se Thomasa Millera? To je onaj poduzetni, neumorni američki ambasador (četvrti po redu) u Bosni i Hercegovini, za kojeg je nedavno preminuli Richard Holbrooke bio malo jača kosilica za travu. Thomas Miller, e to je istinski buldožer, Caterpillar, to je stroj koji je strahovitom energijom rušio sve one opskurne tipove kojima je rušenje sistema bio politički i lični imperativ.

Jedne godine, sjećanja na rat još su bila svježa, zamjerio je bosanskohercegovačkoj političkoj kasti što ide na godišnji odmor. Dođe ljeto i kompletna država – koja se tek gradila i kojoj je trebao kontinuirani udarnički rad – stala bi dok se oni iskupaju. Ovom naizgled bezazlenom, demagoškom i metodološkom primjedbom Miller je dotakao jednu od najdubljih i najtačnijih istina o našoj sudbini. Politika i političari veliko su prokletstvo ove zemlje. Korumpirani i posvađani, a uz to u najvećem broju još i lijeni, nekreativni, blindirani višestoljetnim stereotipima, oni koče zemlju na svim nivoima. Malo šta bi uradili, ali odmor su uredno koristili.

Ambasador Miller uveo je u naš javni život šokantnu, do tada nepoznatu praksu. Vikendima, umjesto da odmara, išao je u razorena bosanskohercegovačka sela i pomagao povratnicima u raščišćavanju privatnih i javnih ruševina. Često bi na vikend-mobe nosio i materijal za obnovu razorenih kuća, škola, staja, puteva... On je od toga svjesno pravio javni čin, demonstrirajući neradišnim političarima, ali i uspavanom, utučenom narodu, šta bi i kako trebalo raditi. Čovjek čudnovate energije, pokušao je nametnuti novi model razmišljanja. On je rad, baš onako protestantski, shvatio kao potencijalnu bh. panaceju, koja bi nas izvukla iz bijede, obnovila porušeno, zbližila ljude, otvorila put ka blagostanju, možda i pokrenula proces pomirenja, ko zna. Neki od tada aktuelnih političara prihvatili su ideju, ali model je trajao koliko i Millerov mandat. Čim je čovjek otišao na novu dužnost i napustio Bosnu i Hercegovinu, više se nikada ni jedan bošnjački dužnosnik – a oni su bili najčešći akcijaški drugovi Thomasa Millera – nije latio lopate. Osim na postavljanju legendarnih temelja za fantomski autoput ili još koji utopijski projekt.

Mi smo nacija koja ne ljubi rad i možeš nas jebati, ali to je tako. Postoje neke suštinske stvari koje je Ivo Andrić opisao u Travničkoj hronici: težak, neradnički mentalitet, tvrd na promjenama, najvitalniji kada se tim promjenama treba usprotiviti. Najimpresivniji fragmenti u toj knjizi su ustvari, kontinuirane rasprave fratra i konzula o razlozima i uzrocima bosanske zaostalosti. Zapanjujuće je koliko su mnoge od tih etno-socijalnih dijagnoza i danas aktuelne.

Ne treba imati iluzija, rad nije čarobni recept za izlazak iz dvodecenijske političke krize koja rastače ovu zemlju. Da jeste, taj bi recept uspio još 1990. godine, kada ga je u život već poluraspadnute Jugoslavije pokušao udahnuti savezni premijer Ante Marković. Ali svi smo svjedoci tog grandioznog promašaja: rad kao pokušaj razrješenja dubokih političkih sukoba nije imao šansu. Rad i rat dvije su neravnopravne metode. Rad može doći u obzir tek kada mu politika to dozvoli. Sumanute, naivne i entuzijazmom ispunjene radne akcije Thomasa Millera to su pokušale sugerirati – ovi što vas vode mnogo pričaju i još se više svađaju, malo rade i svi su izgledi da se boje rada, jer u jednoj kompaktnoj, normalnoj državi, čiji građani rade, privređuju i zarađuju, oni ovakvi kakvi su, ne bi imali šta tražiti.

Ako i nije čarobni recept, rad jeste nešto drugo: mogućnost, nada, put iz bezizlaza u kojem svi zajedno živimo godinama i u koji sve dublje tonemo. Sad već na dnevnoj osnovi. Rad više uopće ne postoji kao društvena vrijednost. Kultura rada kao fenomen skoro da je iščezla, potisnule su je druge (ne)kulture: rata, religije, nacionalizma, patriotizma (naš četvrti nacionalizam), permanentnog konflikta, korupcije, nepotizma, privatizacije...

Već pominjani Ivo Andrić za rad i stvaranje na jednom mjestu kaže da su jedino izbavljenje, a autor je i nadahnjujuće misli: „Srasti s poslom koji se radi, poistovijetiti se s njim, ne robujući mu nimalo, to znači steći najbolju i najčvršću poziciju koju čovjek u svijetu može da ima...“ Tako je govorio i pisao Andrić. Taj tihi, umni čovjek postavio je stvari na racionalan i ovdje tako rijedak, a suštinski potreban način. Raditi da bi se prevazišli siromaštvo, prljavština, bolest, unutrašnji otrov, primitivizam, zaostatak. Rad kao jedini način da se čovjek i društvo oslobode svojih demona... Ako pažljivo pogledamo izvještaje s lokalnih štrajkova, shvatit ćemo da ti gladni, opljačkani ljudi hoće samo jedno. Zanima ih posao, legalan način da prehrane porodicu, mogućnost da rade i da ne budu poniženi. Nerad se danas javlja kao najefikasniji model ponižavanja ljudi. Obespravljeni i osiromašeni, radnici upropaštenih bosanskohercegovačkih preduzeća traže naizgled malu stvar – pravo na rad. A politika ih je tako ponizila da ispada da traže milostinju.

E zato je dragocjeno podsjećanje na Thomasa Millera i njegovu neuspjelu akciju. Čovjek je imao ideju, koja nije svemoguća, ali jeste moguća, htio je da pokaže šta nam je put. S prezirom i nekom sladostrasnom ignorancijom odbili smo pomisao na rad kao „jedino izbavljenje“. I sad smo tu gdje jesmo. Pogledajmo novine, televizijske programe i portale. Zavađeni ljudi bez posla laju jedni na druge i kroz to lajanje doživljavaju neku vrstu antikatarze, destruktivno samoostvarenje: kad već ne znamo, ili nećemo, ili ne možemo da se realiziramo kroz rad, onda ćemo to postići uništavajući i ponižavajući druge. Kako je ono rekao onaj? „Ako već ne znamo da radimo...“

(zurnal.info)