KEBINI ZAPISI: Rat džempera

Ja vam ovdje, u uvaženi Žurnal, dolazim iz ugledne Gracije i – samo da znate – znam sve o džemperima, cipelama, gaćama i finim kremama. Znam šta svaki odjevni artikl znači, kakvu poruku odašilje publici, kakvu odabranoj meti (ili - žrtvi, ako vam je tako draže) i šta u datom kontekstu predstavlja onome ko ga nosi. Odnosno, šta on u svom neznanju misli da predstavlja. Zato, ovo što ćete sad pročitati o uzavrelom ratu džempera na domaćoj političkoj sceni baš je tako kao što je napisano, i nikako drukčije.

Znači, prvo je ovaj naš odavde, Zlatko, otišao onom njihovom tamo, Miloradu, u džemperu. Milorad je, kao i svaki ambiciozan domaćin, bio u odijelu. Odmah da razjasnimo semantički, politički i propagandni kontekst tih poruka. Lagumdžija je htio malo da pecne Dodika, da umanji važnost Banje Luke i eventualno trunkicu ponizi domaćina, jer mu je došao neadekvatno odjeven. Džemper u ovakvim prilikama, kada se rješava sudbina države, ima podcjenjivačku poruku. A domaćinovo odijelo tu se našlo ne kao odraz poštovanja sagovornika i gosta, nego kao pokušaj očuvanja (ili možda stvaranja; vrag bi ga znao) digniteta domaćeg terena i kompletnog političkog imaginarija kojeg taj teren predstavlja. I, pogotovo, koji mu domaćin pridaje.

Kad su nakon višesatnog domunđavanja izašli pred novinare, Milorad je bio na čelu kolone. Čim je došao do govornice, oba mikrofona, i gostov i svoj, okrenuo je sebi. Ko biva, ovdje sam ja glavni, moja se pika, a onaj drugi nek se dere ako hoće da ga čujete. Pri tome je gost dodirivao manžetne na rukavima košulje što, kažu eksperti, nepogrešivo odaje inferiorni položaj i nesigurnu osobu.

Tako je to bilo u Banjoj Luci. U međuvremenu jedva nekako prođe deset dana i sad onaj njihov dolazi ovom našem na nastavak konstruktivnog domunđavanja. I tek tu nastaje rafinirani komunikacijski belaj. Sad je Zlatko u odijelu, jer ovaj put on brani dignitet domaćeg terena i svih ustanova i političko-civilizacijskih značenja koje taj teren implicira. A Milorad – bogami, kao da je pošao u Teheran, a ne u Sarajevo – stigao u džemperu.

Znači sad smo, što se vune tiče, jedan – jedan. Doduše, sarajevski mediji odmah su registrirali i izvrgli ruglu Dodikov izgled, zaboravljajući da je ovo bilo samo milo za drago. Miloradov džemper u Sarajevu ne možemo posmatrati kao izoliran čin, nego ga moramo čitati kao uzvratno omalovažavanje domaćina, iako – kad je o omalovažavanju riječ – ovom živopisnom krupaliji nikakvo uzvraćanje nije potrebno. On to radi rado i samoinicijativno. Neki mediji pisali su da je banjalučki džemper bio još i uflekan, ali to ovdje nećemo razmatrati kao relevantnu činjenicu jer ne znamo je li fleka politička poruka ili rezultanta usputne gurmanske nezgode. Nego da mi lijepo vidimo šta je dalje bilo. Taj njihov gazija, da li zbog džempera, ili možda zbog Teherana, na sarajevskoj je presici demonstrirao sve moguće znake nesigurnosti koji su mu bili na raspolaganju. Ukrštene ruke, uvučena ramena, pomalo unezvijeren, dekoncentriran pogled, cupkanje, periferna nervoza, neprirodan osmijeh... Čak i ono tapšanje, koje je u ovdašnjim medijima horski protumačeno kao smišljena bahatost, bilo je nešto sasvim drugo, poruka (ne)iskrenog prijateljstva čovjeku i sredini koje je rečeni tapšator koliko jučer tretirao kao arhineprijateljske činjenice.

Ostat će upamćeno da naši lideri, sve u želji da skroje kakav takav savez za bolju sadašnjost, vode rat kome nisu dorasli. Biti jedini džemper među deset ili petnaest odijela, unaprijed je izgubljena bitka. Loša procjena: inferioran si, bodeš oči, neadekvatno si upakovan i ne postoji verbalna ili taktička briljancija kojom možeš nadoknaditi taj stilski hendikep. Ko hoće da ratuje izvanpolitičkim sredstvima, na sastanak mora doći u savršenom odijelu, a ne odjeven kao Vasil Tupurkovski. Vasil je bio i ostao političko-stilski eksces, ekstravagancija koju danas ni sam, da mu je ova pamet, vjerovatno ne bi ponovio.

I eto gdje nas je dovelo petnaestogodišnje nadmudrivanje Sarajeva i Banje Luke. Nekad, dok je još pristizala humanitarna pomoć za povratnike, Dodik i Bičakčić nadjebavali su se Passatima, kod koga je skuplji i čija je dodatna oprema opakija, a danas smo spali na džempere. Ako ovako nastave, poslije sljedećih izbora rat za mandatara vodit će se vjerovatno cipelama. Ili još gore, tenama. Ko zna, možda i kravatama? Jedna si jedina...

A šta se dešavalo iza scene, ko je koga pritisnuo, kome su letjele depeše, a kome zavrtane ruke, to ćemo saznati tek kada (i ako) Juliana Assangea puste na slobodu. Do tada, ostaje nam da gledamo i proučavamo ovaj suludi konfekcijski rat i nadamo se najboljem. A nada nam je krhka, jer dok oni izmijene sve džempere, pulovere, blejzere i korzete, prođe život.

Da, prođe život. Imam pedeset jednu i po godinu i kad se poželim lijepih džempera, onda ću otići na Fashion Week.

A od pregovora očekujem samo jedno.

A to su dvije stvari.

Da budu brzi, dobronamjerni i plodonosni.

Toliko.

(zurnal.info)