KEBINI ZAPISI: Smrt novina i drugi fenomeni

Priče o smrti novina dobile su na intenzitetu početkom 2009. godine. Nakon što je internet odradio svoje, na red je došla majka svih kriza, koja je prvo uzdrmala bankarsku i automobilsku industriju, zatim razorila tržište nekretnina i građevinski sektor, a onda se uraganskim bijesom bacila na printane medije.

Prvi od alarmantnih podataka glasi: prosječan kupac novina u Americi ima 55 godina i sve je stariji. A drugi je možda još alarmantniji: samo 19 posto Amerikanca starih između 18 i 34 godine tokom života u rukama je držalo (što ne znači da ga je i čitalo) neki dnevni list. Novine u zapadnom svijetu dramatično gube čitatelje, reklame, novac i uticaj. Tiraži, pokazuju istraživanja, rastu samo u Aziji, Africi i istočnoj Evropi. Međutim, pošto Istok u civilizacijskom smislu ima samo jednu želju, da što prije postane Zapad, nema sumnje da će novine i tamo (tj. ovamo) vrlo brzo preći u izumiruće fenomene.

Situacija u štampanim medijima nikada nije bila gora. Konkurencija, odnosno ofanziva bržih, aktuelnijih i besplatnih sadržaja je žestoka. Novine im eventualno mogu konkurirati samo dobrim novinarstvom. A to košta. A danas više niko nema novca za nove investicije, svi su prinuđeni da režu troškove, što srozava kvalitet proizvoda. A novine, i kad su najbolje, kad pršte od kreativnosti i zanimljivosti, sve teže nalaze put do čitatelja. Kako li će to uspjeti reducirajući izdatke, kako li će „bogat i zanimljiv sadržaj“ ponuditi ljudima kojima čak i taj mali, bezazleni trošak iz godine u godinu postaje sve veći luksuz?

Hoće li internet biti ubica novina? Ako hoće, usput će poklati još i televiziju, radio, časopise za kulturu i umjetnost. Internet portali, uz rijetke izuzetke, još se nisu profilirali u ozbiljan medij, s ozbiljnim sadržajima, novinarima i redakcijama. Prema nekim procjenama, danas više od 70 posto informacija koje kolaju internetom, prethodno je objavljeno u novinama. Internet konzument oglašivačima i dalje vrijedi neuporedivo manje od čitatelja papirnog izdanja. Printani mediji u Americi 80 posto prihoda ostvaruju od reklama. Slom automobilske industrije, čiji su oglasi donosili 12 posto prihoda televizijama i sedam posto novinama, ozbiljno se odrazio na medijsku industriju. Na kraju, GM se nekako izvukao iz krize, a magazini nestaju jedan za drugim.

Novine se ili gase, ili prodaju, ili drastično smanjuju broj zaposlenih, ili prelaze na web, a da još nisu razradili strategiju internetske zarade i opstanka. Vjerujući u vizionarsku misiju Stevea Jobsa, Rupert Murdoch upravo je lansirao Daily, prve novine namijenjene isključivo iPadu. Projekat je koštao 30 miliona dolara, a glavni mu je adut cijena: 0,99 dolara sedmično.

Štampa je dovoljno stara, spora i arhaična da s razlogom bude potopljena. I dovoljno ozbiljna, analitična i važna da taj proces pratimo sa žaljenjem. Novinar budućnosti morat će da, umjesto ustava, političkog sistema, geografije, biologije, ili maternjeg jezika, savršeno poznaje tehnike downloada, proizvodnje video zapisa i trenutačnog transportiranja istih. Mediji će dobiti na brzini i zanimljivosti, izgubiti na kvalitetu, važnosti, dubini. Takav je svijet u kojem živimo, takvo nas je vrijeme zapalo i takvo je ozračje koje svi pomalo proizvodimo.

U Bosni i Hercegovini situacija je neuporediva čak i s tržištem bivše Jugoslavije. Za vrijeme socijalizma, ovo je zajedno s Kosovom bio prostor na kome se štampa najmanje čitala. Propisno osiromašena ratnim razaranjima, zemlja se ni nakon rata nije pokazala dobrim tržištem za novine. Tiraži su uvijek bili ispod granice poslovne logike, preživljavalo se isključivo zahvaljujući oglašavanju, ili logističkoj pomoći politike. Tako je bosanskohercegovačko tržište bilo avangarda čak i u odnosu na američko. Ovdje se već deceniju i po 80 posto prihoda ostvaruje od reklama, taj razmjer kod njih je prisutan tek posljednjih pet godina.

Ipak, siromaštvo ne bi smjelo da bude alibi za dvije klasične boljke bosanskohercegovačkog printanog carstva: nekreativnost, s jedne strane, i strašnu fekalnu nastranost, s druge. To što smo nekreativni, bez novih ideja, bez eksperimenata i stvaralačkog impulsa, to je jedan problem, to što se i dalje gušimo u govnima, vrijeđajući jedni druge i što je klozet jedini prostor naše profesionalne kreativnosti, prostor na kojem dajemo sve od sebe, to je drugi problem. A problem nad problemima je neka neproporcionalna svijest o sopstvenim vrijednostima i ograničenjima. Što je neka novina kreativno i urednički zapuštenija i arhaičnija, to su superiorniji prigovori koje njeni novinari odašilju ostatku medijskog prostora. A, s druge strane, što je neka novina prožetija fekalijama i najprimitivnijim uvredama, to su jači pozivi na kulturu dijaloga koji dolaze s njenih stranica.

Ti uređivački paradoksi udaljavaju nas od suštinskih pitanja. Šta će biti s bosanskohercegovačkim novinama? Imamo li generaciju novih biznismena, koji bi, kao vlasnici, dali urednicima kreativnu i političku slobodu, od čega bi oni kao poslovni ljudi imali znatne koristi? Da li je stasala nova generacija urednika, spremnih da isključivo kreativnim sredstvima pokušaju osmisliti vrijedan printani proizvod? Pravi urednik, to je onaj koji se ruga pravilima, krši ih i uspostavlja nova, svoja, koja nakon što prežive dvije faze – porugu i navikavanje, postaju esnafski kanon. Ono što se u prvi mah dočeka s izrugivanjem ili nevjericom, ako je kvalitetno i izdrži taj test prvobitnog šoka, vrlo brzo postaje norma. Da li postoji nova generacija čitatelja, spremnih da odvoji jednu ili tri marke za kvalitetan žurnalistički sadržaj, koji se ne otvara i ne zatvara brzim, nervoznim klikovima, nego se dugo i sporo proučava, lista, čita, a onda mjesecima čuva i prepričava?

A ako su i kod nas mladi kao i u Americi, ako ih je samo 19 posto imalo priliku dotaknuti neki dnevni list? Čemu onda ova priča? U tom slučaju, ne postoji genijalac koji bi ih uredničkim zahvatima natjerao ne samo na ponovni taktilni susret, da eventualno još jednom dodirnu neku novinu, nego je uz to još i kupe i, povrh svega – pročitaju. Novine, allahimanet...

(zurnal.info)