KEBINI ZAPISI: Uvreda, to užasno odsustvo pameti, mjere i pristojnosti

Postoji zanimljiva pojava u našem medijskom prostoru: toliko volimo uvredu da smo izborili pravo na njeno postojanje. Uvreda je ovdje dobila legalitet i legitimitet, nju ne sankcioniraju ni zakon, ni javnost, ni esnaf. Ona više nije nešto nepoželjno, etički i kulturološki ispad, nego stilska figura: veliča se kao vrhunsko intelektualno dostignuće, njeni tvorci su proslavljeni akteri javnog života.

Iako se radi o možda ključnom dokazu infantilnog i totalitarnog poimanja medija i medijskih sloboda, uvreda nastavlja da živi nesmanjenim intenzitetom. Ovolika količina vrijeđanja na ovako skučenom prostoru i takav intenzitet nekakve histerične blesavosti, sadržane u tim uvredama, hoće da nam poruče: „Ovo je od Boga napušten prostor i ovdje radi šta ko hoće.“

Uvrede, maštovite, bijesne, brutalne, čak i duhovite, javljaju se kao ezoterijski temelji sarajevskog i bosanskohercegovačkog žurnalizma. Uništavanje, satiranje, omalovažavanje, deranje, izrugivanje i etiketiranje – riječ je o kapitalnim metodama ovdašnjeg javnog govora, metodama koje u sebi sažimaju duh vremena, nagrđene principi profesije i neke od kolosalnih mana naših javnih djelatnika. Nekad su se zvali „društveno-politički radnici“. Za nadvladavanje tih metoda potrebna je samokontrola, ali mnogo više i mnogo prije nje, nešto što je definirano kao autokritička refleksija, kao kontra-metod, kao temelj nekog potencijalno novog načina razmišljanja i polazište novog stila, u kojem bi jeftina slava („E, jesi ga oderao, svaka ti čast“) ustupila mjesto napornom radu, metodičnom istraživanju, preciznoj definiciji, lucidnom registriranju procesa i problema.

Uvreda ne samo da donosi popularost, ona je istovremeno i lakši put. Lakše se rugati, nego precizno definirati i objektivno analizirati problem. Doprinose li novinari, procesu „formiranja političke kulture“? Ili su tu na istom zadatku kao i političari, na sveobuhvatnoj destrukciji i politike i kulture, destrukciji koja je postala zaštitni znak jedne izgubljene žurnalističke generacije i jednog upropaštenog vremena? To je generacija koja je, nošena mladenačkim buntom, uraganskom energijom smijenila svoje prethodnike, ušančene novinare bivšeg sistema, a danas joj je najveći hendikep što je i sama ušančena i što u kreativnom i profesionalnom smislu nema ko da je smijeni. Na vidiku ni uragana ni novih generacija. A pogotovo nigdje novih ideja.

Naomi Klejn u Doktrini šoka ima ovu rečenicu: „Fukujami je strategija pobornika neobuzdanog kapitalizma bila posve jasna – ne raspravljati s nevažnima nego, umjesto toga, preventivno proglasiti pobjedu.“ E upravo je to divna osobina naših polemičara. Vrlo rijetko polemiziraju s protivnikovim stavovima. Oni raspravljaju s protivnikom, dakle – svađaju se, poništavajući suprotnu stranu i glorificirajući sopstveni lik i djelo. I zato imamo masovnu pojavu preventivnog, tako komičnog, proglašavanja pobjede. Pri tome im nije jasno da u polemici nema pobjede koju sam proglasiš. Fantastična je, ironična i beskrajno duhovita ova konstrukcija. Sve se svodi na to da bi cilj istinske, konstruktivne polemike trebalo da budu razmjena i sučeljavanje, na kraju eventualno i sinteza stavova. Znači, pobjeda kao ishod tu je nepoželjna. A ako već ne može bez nje, ona se ne proglašava, nego stiče na bojnom polju. Dakle, ili si pobijedio pa nema nikakvog razloga da to ističeš, ili si izgubio pa ti je jedini izlaz da „preventivno proglasiš pobjedu“.

Biti pristojan znači biti svjestan tuđe, ali i sopstvene pozicije, što bi po intelekualnom automatizmu trebalo značiti da biti pristojan znači biti i samokritičan. Pristojnost je konvencija na koju pristajemo jer nam omogućuje komunikaciju. I jer daje smisao toj komunikaciji. Dakle, kada na taj način govorimo o pristojnosti, onda evidentno nije riječ o maniru, nego o metodi mišljenja i pisanja, a tu smo već na terenu samih temelja profesije.

Tu se javlja zanimljivo političko pitanje. Šta naše najbolje medije u metodološkom smislu povezuje s našim najgorim nacionalistima? Svetost borbe. Ovdje više nema nikog ko bi, eventualno, napisao tekst, ovdje su svi u svetoj misiji. Ili se bore za narod, ili za vjeru, ili za državu, ili za ljudska prava, ili za svetost svoga uzvišenog Ja. Ta sakralizacija političkih ciljeva najopasniji je žurnalistički, polemički i politički manir. U ime tog sakralnog cilja neistomišljenici i protivnici evoluiraju u neprijatelje, a onda slijedi satiranje.

Živimo na razorenom prostoru kojem trebaju nova poimanja profesionalizma. Ne postoji dovoljno kreativnosti, novine su nam decenijama iste, konceptualno i idejno nikada nisu makle iz zlatnih devedesetih, osamdesetih, sedamdesetih, iako se sve oko njih mijenja. Svijet prolazi dramatične mijene, i svi to nekako vide, osjete i registriraju. Svi osim naših medija. Kompenzaciju za tu hroničnu nekreativnost nalazimo u žestini. I onda se javlja standardna izvlakuša medijskih poslenika:

ako je, kraj ovolikog kriminala, moja žestina problem, onda nek sve ide k vragu. Nije tvoja žestina problem. To se riješi za pet minuta, samo promijeniš diskurs. Problem je što ti ne shvataš da je tvoja žestina problem. Prvobitna akumulacija verbalnog nasilja nikada nije prestala. I stvari, naravno, idu baš do đavola, jer odbrana žestine, u ime svetog cilja, jedna je od najpogubnijih pseudodijagnoza našeg medijskog prostora. Tako se gradi alibi za uvredu. A uvrede su, s druge strane, sjajan alibi svakoj vrsti kriminala: privredni i politički kriminalci nemaju validne kritičare, pošto su mediji zbog enormne količine uvreda izgubili kredibilitet. Novinama u kojima su centralni intelektualni i civilizacijski pojmovi govno, kanalizacija, govnari, slina, klozetska krpa, fekalije, debelo crijevo, šupak – malo ko vjeruje. E baš nam se to dešava, prokletstvo zatvorenog kruga: posljedica ne može da pobjegne od uzroka, jer uzrok proizvodi, kontrolira i podstiče uslove koji zakivaju posljedicu. Lijepo je to u nekoj patriotskoj pjesmi rekao Nazif Gljiva, samo nismo htjeli da ga slušamo: „Ovo je Bosna, jednom shvatite...“

A i Hercegovina...

(zurnal.info)