KNJIŽEVNOST & BOKS: Snaga riječi i udarca

Zakoni mnogih zemalja ne dopuštaju ulazak u zemlju ljudima koji u svom dosjeu imaju teška kaznena djela. Jedno od najgorih je svakako osuda za silovanje, zbog koje je jedan od najpoznatijih teškaša svih vremena, Mike Tyson, u zatvoru proveo tri godine.

 

Tyson je 1992. godine, na vrhuncu karijere, osuđen na sedam godina zatvora zbog silovanja, no u zatvoru je proveo manje od polovice kazne. Zbog toga mu protekli vikend nije dopušten ulazak u Englesku, gdje je trebao održati promotivnu turneju i razgovarati o svojoj knjizi s čitateljima i književnicima. Ovaj zloglasni borac trebao je raspravljati o autobiografiji Undisputed Truth u Engleskoj, koja doduše nije kolijevka boksa, kao što se diči da je kolijevkom nogometa, no čiji su književni velikani, poput Byrona i Keatsa i sami bili veliki poklonici ovoga sporta. 

 

BRUTALAN, NEOTESAN I NEMILOSRDAN

 

Tyson je do početka 90-ih i jednog od najneočekivanijih poraza u historiji teške kategorije, onog od Jamesa Bustera Douglasa, bio smatran jednim od najspektakularnijih boksača u povijesti. Mike Tyson nije imao auru Muhammada Alija, čak niti Georgea Foremana, koji se nakon znamenitog poraza u Rumble in the Jungle 20 godina pokušavao umiliti Amerikancima, i to s prilično uspjeha, no ljudi su rado pratili njegove mečeve koji su bili zaista spektakularni i najčešće su završavali u prvoj rundi strahovitim krošeima.

 

Postao je daleko najmlađim prvakom u povijesti teške kategorije kad je 1986., kao 20-godišnjak porazio Trevora Burbicka. Nakon toga je čak devet puta obranio naslov, među kojima su bile i neke znamenite borbe, poput slavnog nokauta Michaela Spinksa 1988. godine, koji je pao sredinom prve runde.

 

Tyson je u tom periodu izdevetao hrpu dobrih boksača, poput Larryja Holmesa i velike britanske nade Franka Bruna. Bio je brutalan, neotesan i nemilosrdan. Svi su htjeli u Tysonu vidjeti zvijer, a zvijer su na kraju i dobili pa je tad 26-godišnji Tyson završio u buksi zbog strašne optužbe.

 

Nakon izlaska iz rešta mnoge američke savezne države nisu mu željele izdati dozvole za borbe, što je u Americi za boks mečeve zakonski regulirano na razini saveznih država, te je Tyson morao malo po malo vraćati ugled umivenim ponašanjem lišenim bilo kakvih ekscesa i svega onoga što ga je do tad pratilo.

 

To mu je neko vrijeme i polazilo za rukom, pa je uspio doći i do borbe za titulu svjetskog šampiona s tad uz Lennoxa Lewisa, dominantnim teškašem 90-ih, Evanderom Holyfieldom. Zvijer protiv dobrog pobožnog čovjeka Evandera, čiji su direkti i krošei ništa drugo nego božja volja - tako je otprilike promoviran ovaj meč koji je vratio boks u žižu zanimanja gdje nije bio još tamo od sredine 70-ih godina. I taj meč bio je odličan, ali Tyson više nije bio onaj udarač s kraja 80-ih, i Holyfield ga je srušio u 11. rundi.

 

Ubrzo nakon toga održan je uzvrat, koji je ušao u anale kao jedan od najnotornijih sportskih događaja u povijesti, kad je nemoćni i frustrirani Tyson odgrizao komad uha Holyfieldu, koji je i sam bio poznat među znalcima kao vrlo prljav borac. I to je bio kraj njegove prave karijere, iako se nekoliko puta pokušao vratiti, čak i s određenim uspjehom.

 

No, zašto tolika priča o Tysonu? Bi li trebalo 47-godišnjem brutalnom čudaku posvećivati tolike stranice? Možda i ne. No, ne zato što čovjek nije zaslužio da se o njemu piše, već naprosto zbog činjenice da je rijetko koja sportska figura ostavila tako velik utjecaj na književnost, posebno na američku.

 

Dakako, taj utjecaj nema veze s njegovom autobiografijom Undisputed Truth, nego s time da su Tysonu od kraja 80-ih do kraja 90-ih svoje tekstove posvećivali neki od najvećih američkih pisaca. Tyson jest jedan od najslavnijih boksača u povijesti, no kad je riječ o književnosti, mnogi boksači prije Tysona ovjekovječeni su perima velikih pisaca. 
 

No, rijetko kad je dolazilo do toliko direktnog susreta književnosti i boksa kao u aprilu 1918. kad je ikona dadaističkog Pariza, Arthur Cravan izazvao na dvoboj svjetskog prvaka u teškoj kategoriji Jacka Johnsona, koji ga je naravno smlavio prvim preciznim direktom.

 

 

Posljednjih pedeset godina o boksu su pisali neki od najvećih američkih književnika. Doduše, zadnjih godina kao da je zanimanje za boks u tom smislu malo splasnulo. 
 

Joyce Carol Oates, velika obožavateljica boksa, koja je posvetila velik broj stranica umijeću borbe šakama, nedavno je postavila pitanje zašto se danas o boksu piše manje nego prije. Odgovor na pitanje zašto se više ne piše toliko o boksu u okviru lijepe književnosti nije lako dati. To je u svome eseju o boksu i književnosti pokušao učiniti Chuck Klosterman s dvojbenim uspjehom.
 

Ako je ijedan sport ušao u literarni imaginarij prošlog stoljeća to je bez sumnje plemenita vještina koju zovemo boks. Posebice to vrijedi za američku književnost, ali na određeni način i umjetnost općenito.
 

Naime, nakon 1940. godine prvi put u povijesti svjetski se umjetnički centar preselio iz Pariza preko Atlantika, u New York. Ovaj je prelazak dijelom bio obilježen i egzodusom tisuća umjetnika i intelektualaca iz Europe zbog rata, a Amerika je u tom novom kontekstu pokazala starom svijetu svoje pravo lice, ono in your face estetike. A upravo je boks bila vještina koja je američkim mačo umjetnicima bila najprivlačnija kao megdan promjene. Po prvi put smo dobili situaciju gdje su negdašnji književni saloni u kojima se okupljala inteligencija zamijenjeni barovima u kojima su se slikari i pisci obračunavali šakama. Kritiku je tako zamijenila šaka u glavu, kao što kaže Andy Warhol u svojoj sjajnoj kronici Popism.

 

Naime, američki su apstraktni ekspresionisti kraja 40-ih i 50-ih godina, na čelu sa slikarima kao što su Jackson Pollock, Barnett Newman ili Clyfford Still bili jedna neotesana skupina mačo-pijanaca, a razgovor o umjetnosti u barovima gdje su se okupljali često je izgledao ovako: "Jim mi je rekao da govoriš po gradu da su mi boje na novoj seriji slika previše jarke. Najbolje da o tome popričamo kao muškarci, mano-a-mano."

 

Na prvi pogled ovo mačističko sranje čak i izgleda privlačno, pogotovo kao kontrast današnjem svođenju tučnjave na 'pugilističke znanosti'. Koliko god fajterska pompoznost umjetnika paunova 50-ih danas izgledala blesavo ona ipak i sad nosi određeni šarm. Vjerojatno je tome razlog mitologizacija čitave priče, gdje je sve svedeno na herojsko muškaračko nadmetanje dvojice šakačkih majstora, što ima svojevrsnu privlačnost u današnjem barbariziranom svijetu, u mraku depresije društva gdje svakodnevica postaje crna kronika i gdje se boks više ne čini toliko 'plemenitom vještinom' koliko oruđem primitivnih ćelavaca čija je svrha postojanja nanošenje boli drugim ljudima, pogotovo drukčijima.

 

Iz takvog se rakursa svako slavljenje boksa u književnosti može činiti promašenim, no kad čitate tekstove velikih pisaca posvećene borbi 'jedan na jedan' možete osjetiti svu privlačnost koju sa sobom nosi boks. Bilo da je riječ o tekstovima Ernesta Hemingwaya ili Charlesa Bukowskog, ili o onima Normana Mailera koji je napisao neke od najboljih eseja o boksu uopće, književnost i boks se čine povezani na primarnoj razini, na mjestu gdje čovjek dolazi do dna vlastite esencije, gdje na metafizičkim vrištinama skuplja ostatke ostataka vlastitog postojanja, koje će kao pisac pretvoriti u snagu riječi, a u boksu u snagu udarca.

 

Kao što bi rekao Janko Polić Kamov, muškarac se u situaciji potencijalnog obračuna pretvara sav u jedan veliki malj, baš kao što je svaka velika književnost jedan golemi malj koji nabija učmalo postojanje i izbacuje nas iz tračnica stvarnosti.

 

Tekstovi Normana Mailera, koji je i sam bio amaterski boksač (baš kao što su boksali i Jack London, Hemingway i Dashiell Hammett), o Aliju ili Mikeu Tysonu tako se pretvaraju u briljantne eseje o smislu čovjekova bivstvovanja na jednoj planeti u dubokoj provinciji Mliječne staze.   

 

Ako je književnost danas drugačija nego što je bila u vrijeme pisaca koji su pucali u svoje supruge (William S. Burroughs) ili ih izboli nožem (Norman Mailer), niti boks nije ono što je bio u vrijeme mitskih mečeva kao što su Rumble in the Jungle ili Thrilla in Manilla, ili u vrijeme Mikea Tysona na vrhuncu krajem 80-ih. Danas imamo divovsku braću Kličko mečevi kojih su po zanimljivosti ekvivalent utrci Formule 1 za Veliku nagradu Mađarske, gdje je mogućnost spektakularnog nokauta jednaka onoj potencijalnog pretjecanja na stazi - nikakva.

 

Zato se na kraju opet vraćamo Mikeu Tysonu, no ne njegovoj neospornoj istini već istini iz drugog ugla, tekstu Normana Mailera Understanding Mike Tyson, napisanom na vrhuncu popularnosti ovog boksača, posljednjeg mitskog prvaka ovog jedinstvenog sporta.