Ko igra za Fahru i zanemaruje taktiku…

Kome ćete vjerovati ako nećete Fahri i meni? Nekako slično bi Zlatko Lagumdžija, lider SDP-a i aktuelni ministar vanjskih poslova, mogao sažeti sopstvenu iznenađenost reakcijama na novouspostavljeni savez s vragom. Tako se u javnosti shvata koalicijski sporazum između dvije logički nespojive političke pojave, kakve bi po prirodi stvari trebale biti SDP i SBB.

Ali logika je jedno, a bh. stvarnost nešto sasvim drugo. Posljednjih dana u opticaju je rijetko viđen konsenzus povodom nekog političkog pitanja. Facebook, kao poprište općeg izrugivanja, na lokalnom nivou ne pamti takvu koncentraciju provala, rugalica, viceva, fotomontaža i dosjetki, kao što ih je proizvedeno i napisano povodom Zlatka Lagumdžije i Fahrudina Radončića, najnovijeg političkog dvojca koji Bosni i Hercegovini, ili bar njenom bošnjačkom dijelu, obećava zlatne kašike i sav pripadajući escajg koji uz njih ide.

UNIŠTAVANJE DRUŠTVA

Dani i sedmice prolaze, a prvobitna nevjerica ne jenjava. Nevjerica nije rezultat neprirodnosti novouspostavljenog saveza, jer signali predugo traju da se takvo što nije moglo očekivati. Nego je izazvana bezbrižnom beskrupuloznošću uz pomoć koje se kompletan proces realizira i argumentira. S komičnim neuspjehom akteri su pokušali uvjeriti publiku kako njihovo najnovije prijateljstvo puca od dosljednosti i političkih potencijala. Čule su se spin izjave da je sve ono između njih, čemu smo svjedočili godinama, tek jedan tragični nesporazum koji je na sreću i opći boljitak BiH – prevaziđen.

Nikad Zlatko Lagumdžija nije imao ovako loš imidž kao danas. I ta konstatacija može se iznova napisati svakog mjeseca. Odavno se nije desilo da jedan političar na tako skandalozan i autodestruktivan način okrene gotovo cjelokupnu javnost protiv sebe. Kao što se uoči raskidanja koalicije prekombinirao Sulejman Tihić, dopustivši da ga Lagumdžija prevari i iznenadi, svi su izgledi da se prekombinirao i Lagumdžija, jer nema načina da ozvaniči ono što je naumio i započeo. Niko ne razmišlja dva poteza unaprijed. Niko ne zna šta će poduzeti sljedeće sedmice. U zemlji trajno obogaljenoj krizama, što je društveni odgovor na nemoguć i nesnosan politički okvir – došla je nova kriza koju sad treba rješavati nauštrb svih ostalih.

Građani BiH, sopstvenom voljom devalvirani u tri nacionalne paravojske, žrtve su potpune propasti politike kao koncepta. Vlast se ne bavi ni državom ni ekonomijom, o kulturi da i ne govorimo (toga ovdje nema ni u tragovima), bavi se samo i isključivo sobom: kadrovima i kombinacijama, javnim preduzećima i kantonalnim većinama, viškom dobiti i manjkom fotelja za podobno članstvo. Gubitak političke vjerodostojnosti godinama razara aktere javne scene, ali to njima uopće ne smeta. Dapače.

Višegodišnje reduciranje socijaldemokratskog potencijala SDP-a na interesnu (materijalno-kadrovsku) komponentu političkog djelovanja, logična je posljedica nedostatka istinske strategije. Zato nije ni čudo da niko ne zna šta će se desiti sljedeće hefte. Na djelu je najrazornija forma uništavanja društva. Kontinuirana inflacija korupcije, bezvlašća i kriminala – to je sve što je ostalo od predizbornih obećanja. Nekadašnjoj alternativi hitno treba nova alternativa, a takvih ovdje nema.

Pravedno je i korisno da s vlasti siđe SDA, ali je i nepravedno i nekorisno da ubuduće vlast kroje ovakav SDP i još ovakviji SBB. I u toj je nerješivoj jednačini sadržana sva ironija aktuelnog obrata. Trebao nam je SDP pa da shvatimo da SDA i nije bila tolika katastrofa kao što je katastrofalna vodeća bosanskohercegovačka socijaldemokratska uzdanica. Čini se da SDA doživljava sudbinu nekadašnjeg SK. Taman kad su se uljudili, civilizirali i uozbiljili – mogli bi izgubiti vlast. Što bi bila neka zakašnjela historijska osveta za 1990. godinu, kada je primitivni bošnjački pokret zvani SDA, u zadružnoj kooperaciji s istim takvim srpskim i hrvatskim pokretima, demolirao komuniste.

REFORM TORTA

Zlatko Lagumdžija pokazao je respektabilnu vitalnost iz oblasti kombiniranja, kadriranja, kuloarskog zaobilaženja procedura i kreiranja politike. U odnosu na protivnike nije se proslavio, ali zato je u odnosu na partnere stalno bio korak ispred. Ali ni s tom prednošću na kraju nije znao šta će. Zapravo, on zna šta želi, ali ne zna kako to izvesti. Rezultat – sve što je i do sada stajalo, sada ne da stoji, nego se tako strahobalno ukopalo da je i minimalni napredak nemoguć. Što je državu učinilo poprištem permanentne sprdačine: sve pršti od političkih dešavanja, a ništa se suštinski ne događa niti mijenja.

Ako je Milorad Dodik – taj strah i trepet ovdašnjih konferencija za štampu – obezvrijedio ideju socijaldemokratije ugušivši je primitivnim nacionalizmom, uvijek na granici incidenta, uvijek na strani na kojoj pristojan političar nikada ne bi smio biti, Zlatko Lagumdžija uradio je mnogo sličnu stvar. Iz borca protiv korumpiranog i nesposobnog nacionalizma evoluirao je u beskrupuloznog pragmatika opterećenog zataškanim korupcijskim aferama. Sklopio je pakt s dojučerašnjim arhineprijateljem, predstavljajući ga kao najnovijeg prijatelja, a obojicu kao spasonosnu reformsku kombinaciju za državu, Federaciju i mnogobrojne kantone. Za sada, od ta tri nivoa zahvat je uspio samo na kantonalnom. Ostala dva su u izgradnji. Kad stvar legne, obećavaju Lagumdžija i Radončić, zemlja će snažno, nezaustavljivo krenuti putem reformi. Naravno, od svega toga možemo eventualno pojesti reform tortu (12 jaja, 18 kašika šećera; teška, prezasićena, neprobavljiva, nakon početne i kratkotrajne ugode stvara dugoročnu mučninu), a istinskih društvenih i ekonomskih reformi načekat ćemo se još godinama, ako ne i decenijama.

To da ovdje niko nema strategije ni za sedam dana, a kamoli za godinu, dvije ili četiri, jasno je svima. Bosna i Hercegovina na listi je najjadnijih zemalja svijeta. Što država i građani jadniji, nekoliko likova sve bogatiji i moćniji. Pa zašto onda da bilo šta reformiraju, kad je već kolektivni jad garancija njihovog trajnog individualnog prosperiteta?

(zurnal.info)