KO NAM JE BIO GABRIEL GARCIA MARQUEZ: El Maestro je otišao u Macondo

U Meksiku je u 87. godini života preminuo književnik Gabriel Garcia Marquez. Ako ni po čemu drugom, manje marljivi i vrijedni čitači i učenici Marqueza će se sjećati po sintagmi “magičnog realizma”.

Upravo za “Sto godina samoće” Marquez je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine. Roman je objavljen 1967., pa iako je i prije njega Marquez objavljivao eseje, priče i kratke romane (“Pukovniku nema ko da piše”), tek nakon “Sto godina samoće” postigao je uspjeh – prozvan je “latinoameričkim Don Quijoteom”. U godini objavljivanja prodato je više od 30 miliona primjeraka knjige. Nakon toga slijede romani "Patrijarhova jesen" (1975.), Hronika najavljene smrti (1981.), “Ljubav u doba kolere” (1985.), “O ljubavi i drugim nečistim silama” (1994.) i drugi.

Gabriel Garcia Marquez rođen je 1927. u mjestu Aracataca, u oblasti pored Karipskog mora. Kolumbijski pisac, novinar, izdavač, aktivista, prvi roman “La Hojarasca” izdao je 1955. godine, sedam godina nakon što je počeo tražiti izdavača. Prije 15 godina dijagnosticiran mu je limfom, koji se prije nekog vremena počeo širiti. Primljen je 31. marta u bolnicu u Ciudad de Mexicu zbog dehidracije te upale pluća i mokraćnih puteva, gdje je i umro.

Prijateljstvo s Castrom

Marqueza su odgojili djed i baka s majčine strane. Ljubav prema knjizi duguje upravo djedu, veteranu građanskog rata, ali i baki koja mu je pričala priče o demonima i čudovištima kao vrlo realnim činjenicama. Decenijama kasnije, “Sto godina samoće” pisao je zatvoren u sobi po 18 sati, a za to vrijeme pušio je po šest kutija cigareta dnevno.

Njegova supruga Mercedes, nekadašnja susjeda kojom se oženio 1958., hranu je uzimala na dug, a ni stanarinu nisu plaćali na vrijeme. Sa prvim, tek rođenim sinom, živjeli su veoma skromno. Kako bi u to vrijeme njegova porodica imala od čega živjeti prodavao je kućanske aparate i automobil, a kada je trebao poslati rukopis izdavaču založio je ostatak stvari iz kuće – postoji priča kako je zapravo Mercedes založila svoj fen i kućnu grijalicu.

Kada je knjiga objavljena, sva odricanja su se isplatila. Nobelovac Pablo Neruda za “Sto godina samoće” rekao je kako je roman najveće otkriće na španjolskom jeziku od Don Quijotea, a kritičari su ocijenili kako je “jednim skokom Marquez zauzeo mjesto uz Grassa i Nabokova”.

Primajući Nobelovu nagradu, sam Marquez je rekao:

Usuđujem se misliti kako je ova preuveličana stvarnost, a ne samo literarna ekspresija ona koja zaslužuje pozornost švedske Akademije za književnost. Stvarnost, ali ne ova na papiru već koja živi u nama i određuje sve trenutne, od mnogih naših dnevnih umiranja, ona koja njeguje izvor nezasitne kreativnosti prepune tuge i ljepote, od koje je ova lutajuća i nostalgična kolumbijska satkana, ali je i jedan kod više, izdvojena srećom. Pjesnici i prosjaci, glazbenici i proroci, ratnici i skitnice, za sva ta bića neobuzdane stvarnosti, moramo zamoliti samo malo mašte, jer naš je ključni problem pomanjkanje konvencionalnih sredstava koja bi naše živote učinila uvjerljivijima. To je, prijatelji moji, srž naše samoće.

Kako je Marquez počeo pisati kao novinar ne čudi njegov izbor da od novca od Nobelove nagrade, koji je dugo stajao na računu, u konačnici kupi kolumbijske novine Cambio, čiji je tiraž odmah sa 15 porastao na 50 hiljada primjeraka.

Kao novinar zapadao je i u sukobe sa vlastima a mnogi su mu zamjerali prijateljstvo sa bivšim kubanskim vođom Fidelom Castrom. Mnogi upravo Marquezu pripisuju zaslugu zauzimanja za kubanske intelektualce kod Castra i njihovo puštanje iz zatvora, pa tvrde kako je više od 200 ljudi oslobođeno zahvaljujući tom poznanstvu. Sam je Marquez o susretima sa Castrom rekao:

- Znam koliko daleko mogu ići sa njim, kad kaže “Ne”, ponekad kasnije dođe i kaže mi da sam bio u pravu.

Susan Sontag 80-ih je o ovom prijateljstvu napisala:

- Za mene je skandalozno da pisac takvog nevjerovatnog talenta bude glasnogovornik vlade koja je u zatvor poslala više ljudi nego ijedna druga (proporcionalno broju stanovnika).

U jednom intervjuu Marques je izjavio kako je za njega Castro obrazovana i kulturna osoba sa kojom razgovara – o knjigama.
Upravo zbog prijateljstva sa Castrom uskraćivana mu je i viza za SAD, ali je bivši predjsednik Bill Clinton, oduševljen Marquesovim pisanjem, te odluke ukinuo.

Smatra se da je baš prijateljstvo između književnika i političkog lidera doprinijelo i teškoj svađi između Marqueza i Maria Vargasa Llose, nekadašnjih prijatelja: dok je prvi bio blizak prijatelj sa Castrom, Llosa je naginjao desnoj političkoj opciji.

Drugi opet smatraju kako su razlozi razlaza prijatelja – privatne prirode. Rodrigo Moya, blizak prijatelj Garcie Marqueza, tek 2007. godine objavio je fotografije snimljene 1976.

Tada je došlo do sukoba između Marqueza i Llose u jednom kinu, a na fotografijama se vide modrice ispod Marquezovog lijevog oka. Navodno je nakon završetka filma Marquez prišao prijatelju, ali ga je Llosa udario pesnicom u lice:

"Kako se usuđuješ doći i pozdraviti me nakon onoga što si napravio mojoj Patriciji u Barceloni!", navodno je povikao Llosa, govoreći o svojoj supruzi.

Iako je te 2007., kada je fotografija objavljena u povodu Marquezovog 80. rođendana, izgledalo da će se prijatelji pomiriti do toga nije došlo. Nagađalo se kako će upravo Vargas Llosa napisati predgovor za novo izdanje "Sto godina samoće" povodom 40. godišnjice izdavanja romana. Ispostavilo se da se radi o  odlomku iz ranije napisanog djela, čije je izdavanje Marquez stopirao nakon svađe.

EL MAESTRO

Nakon smrti, govori se o navikama koje je pisac imao dok ga bolest nije u potpunosti obuzela – o tome kako je pisao na macintoshu, ustajao u pet ujutro i zatim do sedam čitao, oblačio se, odgovarao na poštu i zatim pisao do 14:30. Ostatak dana provodio je sa porodicom. Njegovi najdraži pisci bili su Virginia Woolf, Sofoklo, Faulkner, Kafka, Joyce i Hemingway. Studirao je pravo na nagovor porodice, ali ga nije završio. Sebe je smatrao novinarem koji je pisao fikciju. U zemljama španjolskog govornog područja svi ga zovu Gabo ili “el maestro” a u Kolumbiji i “Nuestro Nobel” - naš Nobelovac. Kako kaže jedan njegov prijatelj – u zemlji koja je otišla k vragu Gabo je simbol našeg nacionalnog ponosa.

Za roman koji mu je donio slavu “Sto godina samoće” rekao je kako nije znao zašto, ali dok je prilazio Acapulcu, dogodilo mu se svojevrsno otkriće i znao je da ga mora napisati. Mnogi su povezivali mistični Macondo i njegovu rodnu Aracatacu, gdje ni danas, osim spomen kuće piscu, crkve i željezničke stanice nam skoro ničega:

- Osjećam Latinsku Ameriku u svakoj njenoj zemlji ali se ne mogu osloboditi nostalgije prema svojoj domovini, Aracataci. Kada sam se jednom vratio tamo, otkrio sam da između nostalgije i realnosti stoji sirovi materijal za moj rad – rekao je.

O pisanju je u jednom intervjuu rekao:

-  Ono što me stvarno zanima jest pričanje priče. Sve dolazi iznutra, ili je u mojoj podsvijesti. Ili rezultat ideološke pozicije koja dolazi iz sirovog iskustva koje nisam analizirao. To iskustvo pokušava iskoristiti u svoj svojoj nevinosti. Mislim da sam nevin u pisanju. Ako netko ozbiljno prouči moje knjige iz političkog kuta gledanja, ne bi me uopće iznenadilo kada bi otkrili da su potpuno drugačije od onoga što govorim o politici.

Sa suprugom Mercedes imao je dva sina – reditelja Rodriga i grafičkog dizajnera Gonzala. Nakon što je otkrio da boluje i od Alzheimerove bolesti i demencije nije više mogao pisati. Prije bolesti o starosti je rekao:

- Nije istina da ljudi prestaju slijediti svoje snove zato što ostare, ostare zato što su prestali slijediti svoje snove.

Kada je završio u bolnici novinarima koji su došli po informacije o njegovom stanju uz galamu je rekao:

"Ludi ste! Šta radite ovdje? Vratite se svom poslu i radite nešto što vrijedi!"

Tako je pisao Marquez

- Laž je udobnija od sumnje, korisnija od ljubavi, trajnija od istine.

- Problem s brakom je što završava svake večeri nakon vođenja ljubavi, a mora se ponovo izgraditi svakog jutra prije doručka.

- Osoba ne umire kad bi trebala nego kad može.

- Seks je utjeha kad ne možeš imati ljubav.

- Humanost, poput vojske na terenu, napreduje brzinom najsporijeg.

- Pravi prijatelj je onaj ko te drži za ruku i dotakne tvoje srce.

- Bez obzira na sve, niko ti ne može oduzeti one plesove koje si već imao.

- Niko ne zaslužuje tvoje suze, no onaj ko ih zasluži nikada te neće rasplakati.

(zurnal.info)