Istražujemo
KO O ČEMU, DODIK O TEHERANU: Vjeronauka je obavezan školski predmet u Republici Srpskoj
Vjeronauci nije mjesto u školi iz mnogo razloga. Veoma je čudno da Republika Srpska ne želi da pruži alternativu. Ili imaš vjeronauku ili nemaš ništa, smatra psiholog Srđan Puhalo
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju u Republici Srpskoj prema kojem vjeronauka postaje obavezan predmet koji se izučava do kraja osnovnog obrazovanja. Pod uslovom da se roditelji djece izjasne da žele da njihova djeca pohađaju vjeronauku.
POSTOJI LI IŠTA BOLJE OD RELIGIJE
“Vjeronauka nije obavezan predmet, ako roditelji to ne žele”, pojasnio je ministar prosvete i kulture RS Goran Mutabdžija.
Međutim, ako roditelj, čije je dijete krenulo u drugi razred, pristane da ono ide na časove vjeronauke, takvu odluku ne može promijeniti do kraja osnovnog obrazovanja.
Odgovarajući na primjedbe pojedinih narodnih poslanika da bi trebalo da se razmišlja i o nekim alternativama, umjesto izučavanja religije u školama, ministar prosvjete RS je odgovorio pitanjem “šta bi to bilo?”. Riječju, vlast nema alternativu niti se potrudila da je pronađe.
Poseban problem je što u nacionalno homogenim sredinama, što Republika Srpska, kao i većina ostalih dijelova BiH, jeste, djeca, pripadnici manjinskih grupa, mogu biti izložena sofisticiranim načinima diskriminacije i pritiska.
Mada Zakon jasno kaže da “učenici koji po zahtjevu roditelja ne žele da pohađaju vjeronauku neće biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike”, to u praksi baš nije tako.
Vjeronauci nije mjesto u školi iz mnogo razloga. Veoma je čudno da Republika Srpska ne želi da pruži alternativu. Ili imaš vjeronauku ili nemaš ništa, smatra psiholog Srđan Puhalo.
Prema njegovim riječima, stvari su postavljene tako da škole nemaju obavezu prema djeci koja ne pohađaju časove vjeronauke.
Ako nisu na nastavi vjeronauke, škola nema nikakvu obavezu da toj djeci obezbijedi neke druge sadržaje. Obično nije tako i obično se sa školom može dogovoriti da u to vrijeme djeca ne budu na hodnicima. Osim toga, ne žele da vjeronauka bude prvi ili poslednji čas, što bi djeci koja je ne pohađaju umnogome olakšalo stvari, a i bilo bi dobra poruka za njih, rekao je Puhalo za Žurnal.
Prema njegovim riječima, djeca koja ne idu na časove vjeronauke nisu izložena klasičnoj diskriminaciji, već se radi o izdvajanju te djece iz većinske grupe, što može, ali ne mora, da ima različite posledice po tu djecu.
Ta djeca se mogu zapitati – zašto su oni tamo, a mi ovdje, iz čega može proisteći niz pitanja – da li smo mi dobri, zašto smo mi ovakvi, a oni ovakvi, i mnogo drugih razmišljanja, koja mogu da se konstruišu u dječijim glavama, kaže Puhalo.
On navodi da je ostalo potpuno nejasno zašto novi Zakon predviđa da se roditelji djece već u drugom razredu moraju decidno izjasniti da će njihove kćerke i sinovi i narednih sedam godina pohađati vjeronauku.
Šta sa djetetom čiji su se roditelji izjasnili da će njihovo dijete ići na vjeronauku do kraja devetog razreda, a pokaže se da njega to ne interesuje, ili se, pak, roditelji predomisle? To je potpuno nejasan potez predlagača Zakona, koji nema logiku, tvrdi Puhalo.
ODVOJENA DVA SVIJETA
Vjeronauka je u škole u Republici Srpskoj uvedena netom poslije rata. Njeni zagovornici, posebno Srpska pravoslavna crkva, isticali su značaj vjeronauke u obnavljanju nacionalnog, vjerskog i duhovnog identiteta Srba na ovim prostorima.
Miodrag Živanović, profesor na banjalučkom Filozofskom fakultetu, smatra da vjeronauci nije mjesto u redovnom sistemu obrazovanja.
Vjeronauci nije mjesto u redovnom obrazovnom sistemu iz prostog razloga što je osnovni cilj obrazovnog sistema sticanje znanja, a vjeronauka se, samo ime joj kaže, ne bavi se time, nego nečim drugim. Duboku respektujem vrijednosti religijskog tipa, ali njima je u redovnom sistemu obrazovanja mjesto u drugim predmetima, poput istorije, religije, kulture religije, ali ne u predmetu koji se zove vjeronauka, kazao je profesor Živanović za Žurnal.
Vjeronauka, tvrdi on, treba ostati stvar vjerskih zajednica, odnosno treba raditi da “dva svijeta i dalje budu odvojena”.
Ukoliko vjeronauku ostavimo u redovnom sistemu obrazovanja, to znači da se pored religijskih vrijednosti radi na animaciji novih vjernika, da se vjerski obredi odžavaju u učionicama, što nije primjereno sektoru obrazovanja”, naglasio je profesor Živanović.
Vjera je intimna stvar svakog čovjeka, a način njenog praktikovanja stvar opredjeljenja svakog pojedinca. Zato i godinama nakon što je vjeronauka uvedena u škole u Republici Srpskoj postoje rasprave da li je ona postala poligon za regrutovanje novih vjernika ili način duhovne obnove nacije(a).
Nakon donošenja Zakona jedan komentator s društvene mreže predložio je praktičnu upotrebu religije i u politici:
“Također treba uvesti da se ovima što sjede u skupštinskim klupama, prije svakog zasjednja očita deset zapovjesti: ne kradi, ne ubij, ne svjedoči lažno…”
(zurnal.info)
