LIJEPI LI SU MOSTARSKI PRIORITETI: Obnovimo stranačka sjedišta, djeca i trudnice nek se snađu!

HERCEGOVAČKI KAZALIŠNI TENIS

Postoji taj sport koji bismo mogli nazvati – hercegovački tenis. Nije to sport koji igraju Čilić i Dodig. Ovom posebnom varijacijom tenisa bave se hercegovački političari i to u okviru radnog vremena. Metaforičku lopticu u ovom slučaju predstavljaju mostarske kazališne kuće. Grad Mostar šutne lopticu vladi HNŽ – a. Onda je ovi, preko nevidljive mreže, vrate natrag otkuda im je poslana. Nitko, naime, neće da bude zaveden kao osnivač kazališnih kuća, jer to ima značiti da ih trebaju i financirati. Situacija je krizna, situacija je nikad, jebiga, teža, treba to razumjeti. Uštede su nužne. Svi se slažu s tim.

Tako su kazališta zapela na mrežici, sudac je svirao nec,a igrači su uzeli ručnike i dogovorili neriješen rezultat. U tenisu. Jebiga. Odavno ste shvatili da je u ovoj zemlji sve moguće.

VAZDA ISTO

Udaljio sam se od politike. Morao sam odmoriti. Uštede mozga su nužne. Krizna su vremena, situacija za mozak je nikad teža, morate me razumjeti. Ionako sam prije nekih godinu dana stekao dojam da uvijek ponavljam jedno te isto. Zakonitosti, preciznije nezakonitosti, su uvijek iste. Ništa se pod milim bogom ne mijenja.

Lijepo je to Pirke napisao u jednoj predizbornoj kolumni. Bosna i Hercegovina se treba iščlaniti iz Ujedninjenih naroda i učlaniti u UNESCO. Zbog svih čuda koja se u njoj događaju. Prvenstveno zbog činjenice da vrijeme ne postoji i da su, kako rekoh, zakonitosti, preciznije nezakonitosti, prema kojima se u ovoj zemlji odvijaju stvari, uvijek iste.

Iako, valjda to priznati, svako malo obori se neki rekord. Na primjer, onaj u količini bezobrazluka. Da je bezobrazluk mjerljiv bili bismo neporaženi prvaci svijeta, apsolutni rekorderi, nešto kao Javier Sotomayor bezobrazluka. Jer nema to više nikakve veze s politikom, ni sa čim što je definirano, što predstavlja bilo kakakv civilizacijski doseg. To što se ovdje događa ima veze jedino s nepristojnošću, kafanski bahatom, skoro zločinačkom, ima veze jedino s mafijaškim nedostatkom skrupula.

PRORAČUN

Kako smo ustvrdili novca za kazališta nema. Ni u Gradu ni u Županiji. Nema novca za prijevoz učenika. Institucija porodiljne naknade u našoj Županiji također ne postoji. Ali zato postoje HDZ i SDA koji su združeno kao i obično prošli tjedan izglasali da im se rebalansom budžeta odobri te izdvoji 600 tisuća konvertibilnih maraka za obnovu (već obnovljenih) stranačkih sjedišta koja su pretrpjela štete u prosvjedima tijekom veljače.

Ništa, naime, prioritetnije u našoj Županiji ne postoji. Obnova stranačkih sjedišta je stvar bez koje ne možemo funkcionirati. Treba li napomenuti da su ta sjedišta već obnovljena? Ne mislite valjda da su dvije sestrinske stranke predizbornu kampanju vodile iz nekakvih ruševina? Obnovljena je i zgrada Županijske vlade. Jedino nije obnovljena mostarska gradska uprava pa se sad građani za svaki papir moraju pepati od nemila do nedraga po improviziranim šalter salama i uredima rasutim po cijelom gradu.

OK, nema nikakvog razloga da Županija obnavlja mostarsku gradsku upravu, to je zadatak Grada. Zato je ridikulozna žalopojka SDP – ovaca koji su to naveli kao prioritet. No, ono što treba podvući je kako se sve ove odluke skupa s SDP – ovim opozicijskim igrokazom događaju u trenutku kad je, prema procjenama, Hercegovačkoneretvanska Županija dužna, po raznim osnovama, blizu 9 milijuna konvertibilnih maraka i nema, da ponovimo, novca za prijevoz učenika niti za porodiljne naknade.

Što je najgore, vjerujem da se sve to skupa događa po nekom od zakona koje su svi skupa izglasali potpuno uvjereni da ništa pod kapom nebeskom nije bitnije od njihovih sjedišta, jer oni žive u nekoj paralelnoj Bosni i  Hercegovini, nekoj drugačijoj stvarnosti u kojoj je sve potaman baš svima, koji su članovi njihovih gospodarskih subjekata koji se svako malo pojave na izborima kao političke stranke.

Možemo mi sve to skupa tumačiti na ovaj ili onaj način. No, po meni, jedino što se za ovu sramotnu proračunsku odluku može reći je da je krajnje licemjerna i bezobrazna. A poruka koju nam upućuju je vrlo jasna: ono što zapalite sami ćete platiti. Poštena kazna, nema što.

Ali, u svojoj patološkoj odvojenosti od stvarnosti zaboravljaju da možda šalju poruku nekom novom ozlojeđenom piromanu ili piromanki da mu dođe na isto palio ne palio, ionako sve to porezni obveznik/ca, pardon piroman/ka, plati sam/a. Novac ionako neće naći put do rodilja niti do djeteta školarca. A i ta kultura će valjda jednom odumrijeti sama od sebe, nepotrebna i neupotrebljiva za bilo kakve više ciljeve.  

(zurnal.info)