MIKOLAJIVSKA OBLAST
Jug Ukrajine je rano postao jedan od najteže pogođenih regija ruske invazije. Napuštajući okupirani Krim, Rusi su 2. marta opljačkali južnu regionalnu prijestolnicu Herson. Ubrzo su stigli do predgrađa glavnog lučkog grada Mikolajiva. Zemljište od 80 kilometara između dviju regionalnih prijestolnica postalo je jako sporna linija fronte, masovno uništavajući sela i prisiljavajući mještane da se skrivaju u podrumima bojeći se za svoje živote.
“Spavamo u podrumu. Ja, moja mama i moje dijete”, rekla je Anna Volynets, stanovnica Kotljareva, malog sela smještenog na prvoj crti bojnog polja između Mikolajiva i Hersona. "Pucaju puno, iz tog smjera", Volynec je pokazala u smjeru Hersona kojeg su Rusi okupirali.
Nedavno je jedna od ruskih granata pogodila stazu koja vodi do podruma u kojem se krije Volynecova obitelj. “Da su u tom trenutku bili na putu prema podrumu, bili bi ubijeni”, rekla je Volynječeva sestra Iryna Romanova. "O čemu razmišljaju ti gadovi?", Volynets je emotivno rekao.
Kotljarevo je među skoro 20 sela koja se nalaze na liniji bojnog polja između Mikolajiva pod kontrolom Ukrajine i Hersona koji je okupirao Rusiju. Selo je vidjelo napredovanje ruskih trupa i bilo je mjesto odakle su ruski vojnici granatirali Mikolajiv početkom marta. Sada ukrajinska vojska potiskuje Ruse. Najnovije službeno oslobođeno selo koje se nalazi na traci je Tavriyske, koje se nalazi oko 50 kilometara zapadno od okupiranog Hersona. Međutim, zbog trenutnih borbi, Kotlyarevo i susjedna sela su pod ruskim neselektivnim granatiranjem.
Kao rezultat borbi, ruska artiljerija ostavila je mnoga sela, uključujući Kotljarevo, u ruševinama, a ono malo stanovnika koji su ostali, prisiljeni su se skrivati u podrumima i nadati se da će njihove kuće, prijatelji i obitelj biti pošteđeni ratom.
JUŽNI FRONT
Kada je Rusija 24. februara započela svoju invaziju na Ukrajinu u punom razmjeru, udarila je iz nekoliko smjerova, a jedan od njih je bio poluotok Krim, koji je Rusija okupirala od 2014. godine. Tokom početnog pritiska, ruske trupe, prvenstveno 22. armijski korpus, prešle su u Hersonsku oblast s Krima i brzo zauzele glavni grad regije 2. marta, ostavivši čak 300 mrtvih.
Prema Oleksiju Danilovu, sekretaru Vijeća za nacionalnu sigurnost i odbranu, vlasti provode istragu zašto je regiju tako brzo osvojila Rusija. Visoki vojni časnik, koji nije bio ovlašten razgovarati s novinarima, rekao je za The Kyiv Independent da vojno zapovjedništvo sada istražuje nekoliko slučajeva navodne izdaje.
Predsjednik Volodimir Zelenski je u aprilu derankirao dvojicu generala Službe sigurnosti Ukrajine – Andrija Naumova i Serhija Krivoručka – jer su "prekršili svoju prisegu i izdali svoju domovinu", rekao je predsjednik. Naumov je bio bivši šef unutrašnje sigurnosti SBU-a, dok je Krivoručko bio na čelu Službe sigurnosti u Hersonskoj oblasti.
Nakon što su zauzele Herson, grad od 280.000 ljudi, ruske trupe počele su brzo osvajati više ukrajinske zemlje, krećući se za nekoliko dana u predgrađe glavnog ukrajinskog brodograđevnog grada Mikolajiva. Sela Posad-Pokrovske, Luch i Shevchenkove, koja se nalaze u blizini autoceste M-14 koja povezuje Herson i Mikolajiv, zarobljena su uz malo truda.
Ipak, kako su se ruske trupe približavale Mikolajivu, bile su pogođene rastućim ukrajinskim vojnim otporom, nešto što Rusi nisu očekivali vidjeti početkom marta. Stojeći na otvorenom polju u blizini Mikolajiva, gdje se vidi kako su ruski raketni bacači uništeni ukrajinskom vatrom, oficir kodnog imena Andrea rekao je za Kyiv Independent da Rusi nisu imali šanse zauzeti grad.
Prema Andreinim riječima, to je zbog korupcije ruske vojske, loše obuke i nerazumijevanja ukrajinske vatrene moći. “Nedavno je 59. brigada, naša jedinica, privela neprijateljsku subverzivno izviđačku skupinu. Izgubili su se i nisu znali kamo da idu”, rekao je.
Intenzivne borbe na tom području ne prestaju od februara, a ukrajinske trupe polako oslobađaju selo za selom. Zadržati ih je najteži zadatak, rekao je Andrea: "Bilo je slučajeva da smo oslobodili selo, a onda su ga ponovno zauzeli." Prema ukrajinskim vlastima i vojnim stručnjacima, uprkos sporom napretku Ukrajine prema Hersonu, zemlji nedostaju sredstva za oslobađanje grada.
“Poguramo neprijatelja unatrag čak i s obzirom na (naše) ograničene resurse. Nedostaje nam samo jedno – dalekometno (topničko) oružje”, rekao je 16. juna Mihail Podoljak, savjetnik šefa stožera Zelenskog. Nadalje, Mikolajiv je još uvijek na meti ruskih vojnika, sada prvenstveno raketama.
Sredinom marta Rusija je pucala na vojne kasarne u gradu, navodno ubivši preko 50 ljudi. Deset dana kasnije ruska krstareća raketa pogodila je zgradu regionalne uprave usmrtivši 38 ljudi. Nedavno je Rusija ponovno pojačala svoje napade na Mikolajiv. Dana 17. juna u ruskim napadima na stambena naselja poginule su dvije osobe, a povrijeđeno 20. Četiri dana kasnije još jedan stanovnik Mikolajiva je ubijen granatiranjem.
LJUDI IZMEĐU
S ruskim postrojbama u defanzivi, oni koji žive između njih su glavne mete. Od kraja aprila, Rusi su prestali napadati položaje ukrajinske vojske, umjesto toga "pucali su na civilna područja, kuće, infrastrukturu i tako dalje", rekao je Andrea. "To je agonija", nastavio je. Obitelj Volynets je među onima koji su ostali u Kotljarevu i stalno su svjedoci ruskih napada.
“Jako sam zabrinuta za sve, ne samo za sebe već i za dijete”, rekla je Volynets, grleći sina Aleksandra sa suzama u očima, “zabrinuta za sve koji ovdje žive”.
Blagajnica u Mikolajivu, Volynets je izgubila posao prije četiri mjeseca zbog ruske invazije koja je prisilila mnoge firme na zatvaranje.Ostavši bez sredstava za preživljavanje, priznala je da njezinu obitelj sada izdržava samo humanitarna pomoć. “Moj sin želi nove igračke i da se negdje igra. Ne mogu to priuštiti. Ne mogu ga čak ni pustiti da izađe u dvorište da se igra u pijesku”, rekao je Volynets.
"Pucaju danonoćno... bojiš se izaći van, čak i na WC", nastavila je. “Stalno držite dijete pored sebe, da ne ode nikuda, jer kad leti, ne znate gdje će udariti.”
Ševčenkove, selo 5 kilometara južno od Kotljareva, također je pod teškim napadom. Lokalna stanovnica Olha Nekrasova rekla je da Rusi "stalno voze i pucaju potajno na selo". “Svaki dan se vodi nekakva bitka. Jednostavno nepodnošljivo”, nastavila je Nekrasova, stojeći pored uništene kuće svog kolege Anatolija, oca dvoje djece, s kojim zajedno radi u lokalnoj poljoprivrednoj tvrtki.
Ruska granata pogodila je kuću prije nekoliko dana, sravnivši je sa zemljom, ali nikoga nije povrijedila jer su obitelji bile vani. Poljoprivredna firma u kojoj oboje rade sada završava svoj posao, ostavljajući Nekrasovu, medicinskog radnika, bez posla. Rekla je da njena obitelj preživljava zahvaljujući humanitarnoj pomoći.
Četiri mjeseca ruskih napada teško su oštećena sela između Mikolajiva i Hersona, a stanovnici ostali bez struje, plina i tekuće vode. "Popravljaju struju, a sat kasnije Rusi je opet oštećuju", rekla je Lybov Suslova (59) čiju je kuću dva puta pogodila ruska granata. Nedavno je ruska granata pogodila vodovodnu cijev ostavivši ljude bez vode.
Granatiranje oštećuje cijev ili kabal svakih nekoliko sati, rekao je Ihor Frolov, jedan od rijetkih radnika komunalnih službi koji su ostali u Ševčenkovu. Prisiljen je napustiti sklonište i pokušati obnoviti infrastrukturu. “Popravili smo ga, dva sata i opet je oštećen. Idemo opet, popravljamo opet”, rekao je Frolov.
Cijela njegova obitelj živi u selu i on je dužan raditi bez obzira koliko žestoko granatirala Rusija. "Moja majka je ovdje. Brat. Ne mogu sve uzeti i jednostavno ostaviti. To je moja zemlja", rekao je.
Snažnu privrženost svojim domovima dijele i brojni stanovnici okolnih sela. "Ne bojiš li se doći ovamo?", Nekrasova iz Ševčenkove upitala je novinare Kyiv Independenta pri susretu. Uprkos tome što se i sama boji, odbija otići: “To je naš dom, na ovaj ili onaj način morali biste se u jednom trenutku vratiti ovdje, zašto onda odlaziti?”
Pavlo, penzioner koji nije naveo svoje prezime, rekao je da duguje svojoj djeci koja se bore na prvoj crti bojnog polja da im kuća ostane netaknuta. Njegov sin je zarobljen braneći Mariupolj, dok muž njegove kćeri trenutno brani državu na jugu. “Djeca su nam u ratu, kako da odem, moram čekati sina ovdje kod kuće. I moja žena radi isto. Ne idemo nikamo”, rekao je Pavlo kada je počela nova runda granatiranja.
(zurnal.info)