Nove pjesme Đorđa Krajišnika: Mali svakodnevni padovi

Mali svakodnevni padovi

Sjetim se Pesoe
Lisabona i mačaka

koraci kao slova
gube se u pijesku

i sve strane svijeta 
postanu ranjive

ne znam ko me šalje 
i kuda sam pošao

da li sam isti onaj 
koji je krenuo na put

   moje sobe 
   u jednom od milion svjetova 
   koji niko pouzdano ne
   zna da odredi
   
   (a i kad bi znao, 
   šta bi zapravo znao?)

uvijek se vraćam 
i zauvijek odlazim

uljez, stranac 
slučajan gost
                             u životu

želim da te vidim
kao da te nikad nisam znao

uz male svakodnevne padove

svako kasni 
na nečiju sahranu.

 

Sarajevo

Čitav život patiš za svojim gradom
ne onakvim kakav on jeste
nego onim koji spoznao si 
u primordijalnim slutnjama svjetla

ulice poput krvotoka
neki ringišpil nestvarno lijep

zelenilo u septembru
s pozlatom vječne jeseni

koja uznemiri
i gorči
a opet je čista slast

djedov automobil klizi 
iza obronaka brda
stidno se ukazuju obrisi

treperenje
udara u središte stomaka

noge odrvene
nemaš daha 
i kao da sanjaš

sa strahom da ćeš izgubiti nešto 
dragocjeno

   fantomska bol generacije

maštamo i suzimo o onome 
što nismo živjeli

obilježeni

trajno zakinuti i prevareni
osuđeni na priče
na varljiva sjećanja

   može biti da me moj san strpljivo podsjeća  
   na moje izdaje bjegove kidanje spona  
   nestalnost osjećaja  

   ili naprosto govori da sam prognanik 
   kojem je oduzet dom u dolini  
   sat na kuli vječno vrijeme

bio jednom jedan grad

tražiš ga a njega nema
utopio se u sebe

sakrio u nevidjelost.

 

Okrunjen maslačkovim laticama

Vjerovao si da ćeš obnoviti kuću 
svog rođenja 

i spasiti bar jedan metar zemlje 
što se u bescjenje rasula u tuđosti

pamtiš prve svjetlosti 
vodu 
i listopadnu šumu 
kako šapuće ranom proljeću

otac se mlad
neranjena lica 
proteže zori

sve počinje u jednom bljesku 

u mirisu bagremova
ukusu njihovog cvijeta 
na nepcima

bljutavosti pijeska 
i slasti jagoda 

krivudanju bicikla 
niz nepregled doline 

sloboda

otkrivanje tjelesnosti 
koje će postati neprolazna priča 
o težini 
koja vuče poput sidra 

referentna tačka 
i uporište svakog padanja 

lanci kao opsesija 
bez kojih ne ideš nigdje
i kutijice u koje pakuješ 
sve svoje strahove i  želje

okružen životinjama
okrunjen maslačkovim laticama
razvezane pertle 
sapinju ti korake 

krenuo bi ali 
izmiče ti tle

pukotine nagrizaju igračke 
i porodične albume 

a potom mrak

ciglu po ciglu 
djetinjstvo se 
razlaže na kiši 

u vlazi i mokrim zidovima
hladnoći crvenih najlona 
i prozorima 
kroz koje se ne vidi ništa 

majka u obrisu 
kućnih vrata 
nakrivljena kao sušom
prerano ubijena breza

puževi golaći 
crne rupe 
vremenskog retrovizora 
okviri bez slika

pomućenje
suze

mnogo suza 

lončići vode 
slivaju se niz leđa 
uz jezu kože –

otapanje leda

stalaktiti prijeteći padaju 
poput oštrica 

ogoljenih noževa.

 

Akustika djetinjstva

Možda ova noć ne bi bila 
tako duga 
da si se oprostio na vrijeme
sa iluzijama djetinjstva
 
zaboravio da toplina 
može biti smisao svakog utočišta 
a ritam koraka džez kasnog ljeta 
zrelosti

ako premotaš kadar
on se zaledi uvijek
na istom mjestu 

zaškripi na slici među ružama

strmoglavljuješ se 
puzeći niz stepenište 

one kuće koja nikad nije 
postala dom
a neprestano se vraća u refrenima

fen je – fu fu naj naj 
a svjetlo se ne može upaliti 
ni kad je dan došao do zenita
 
progone te sjeni košmara
okapava olovo stravno
sa djedovog raspuklog srca 

u opsesivnim ponavljanjima 
da nikad nećeš nadživjeti ono što 
porodica zakopala je u tebe 

ako je neko u tvojoj blizini 
kupao mrtvaca
neprestano se u nosnicama 
slatkasto glasa 
panika

odbijaš odbrojavati sate 
dane i godine – 
ne postoji ništa
sve se sabija u svoju
suprotnost

što zavoliš 
sahraniš u mislima

lakše je

podnošljivim se čini najprije 
zamisliti kraj 

znoje se dlanovi
širi se nelagoda
kao proboj kišnice na plafonu 
potpločne kuće 

najlonom griješ hladna
ramena

doživljavaš prve erekcije
penjući se uza zid 

i sve se prostire u prazninu 
užitka

iza kojeg se 
otvara ponor

krotiš ga
daviš
samo da bi disao

   kako ćeš se vratiti 
   ako si zalutao? 

   kako ćeš znati 
   da si zalutao?

 

Gravitacija pada

Hladi se užareno ugljevlje želje
dotinjavaju posljednje 
žarulje pokreta

tanji se nit svjetla 
i svako skretanje je krivo

zalutati je lako 
u šumi zamršenih simbola
 
u krošnjama nedorečenih 
izgovora
sumnji svake rečenice 

odsustvu melodije 
i ritma 

koji nagovještava pravac 
i nudi sigurnost kretanja 

događa se precvjetavanje 
prezrenje pupoljaka 
do granice nerađanja 

poništavaju se brojevi

geometrija svakog zamaha 
ruši prečku preskoka 

i doskok te vodi 
u zapinjanje za preskakalo 

kako da skratiš domete
zauzdaš zalete i 
ponudiš manje 

od onoga što se očekuje
onoga čime te nude 
i što ti traže

zastani koliko moraš 
odmotaj traku 
do mjesta pucanja 

pokušaj prekalemiti pokidano 

izvuci fragmente 
koji ocrtavaju kružnice 
sigurnosti 
i zaputi se prema sebi

zamrsi korijenje 
zagrljeno sa zemljom 
kojim visiš sa mosta 
preobalnih posrtanja 

gravitacija pada 
dotrajala ravnoteža 
samozanosa

ako se ikada poželiš osamiti 
izmisli za sebe šator 
za jednu osobu
i malo neba 

neka te ne zanosi vjetar
neka ne bude obilje cvjetanja 

vrijeme okoštava 
prizori se sagiblju u prošlost 

septembar je zreo 
poput čina odluke 
samoubice. 

 

Htio bih trajno zakasniti

I

Pitam se ima li smisla brojati dane 
ako se rutina ritualno obnavlja 
a kazaljke kružno muče površinu sata 

htio bih trajno zakasniti 
pronaći izglobljenje 
van toka događaja i stvari

ako jednom sve zaustavi se 
nestaće težine 
i prestaće pokreti – 
tražim sklonište 
u kojem neću morati ni treptati.

II

Doći će strahovi 
uzeti u zagrljaj 
i poništiti svaku iluziju 
bivanja autonomnim 

biću prazan 
kao spržena ljuštura

i biće sasušen svaki trag.

III

Igram se metaforama 
onog drugog sebe

neukrotivi su divlji konji podzemlja 
njište i propinju se 
nezauzdani pokreti

repeticije
refreni

sve se uvijek vrati na istu tačku 

mirovanje
zatim krompir sa piletinom
piletina sa zeljem
kasnovečernji pasulj 

pokretne slike 
i banalni razgovori 
nad sudoperom

dobro je

dosada kao lijek 
ozdravljenje 
kao proces ulaska u bolest.

 

Iščekivanje

Ne spajaj ništa
daj mi onako kako se desilo

očistiću sve od velikih događaja
do obale plićaka kreveta

moja krv gamiže konvulzijama
kroz toplinu, istinita

iščekivanje
pad u buđenje.

 

Nema kraja

U obruču očekivanja
prestarilo je 
sve ono što se nudilo
kao nada u sutra 

u široka polja 
i čisto nebo

kazaljka se zaglavila 
u mehanizmu 
rastopljenog časovnika

zaglibile stope 
u živo blato rutine 

sa ringišpila mladosti
otkačilo se iz ljuljačke

uskakanje u situacije 
koje nemaju 
drugu priliku

za koje ne postoji repriza 
niti mogućnost 
da se dopiše scenarij 

ili promijeni 
monološki slijed 
poraza

iznenadni cunami 
razdraganosti 
koji povlači u dubinu 
za sobom 
sve čega se dohvatim

lica se mijenjaju 
mišići i zglobovi 
otkazuju poslušnost

padam u kome budnosti
prebudan da izađem iz sebe 
preprisutan u svom dvojstvu 

grčevito stisnut 
sa maskama 
koje su došle po mene 

suton se obrušava na 
umrlu zvijezdu

nedostaje mi posljednja puzla 
u slagalici

nema kraja 

ne razdanjuje se 
ni početak.

 

Na mačijem jeziku ne postoji riječ za čovjeka

Između ovdje i ondje
postoji debeo zid
i neprobojna tišina guta te
u silovitim naletima

pozivaš upomoć
a eho se odbija 
iz zatamnjenih uglova

ova soba je strašna
posljednje stvarno mjesto 

ostrvo bez izlaza

opet će doći noć
i svako će ostati sa svojom 
ulogom

usamljen na sceni 
bez aplauza

ubijaš se ravnodušnošću
i odsustvom želje 
da se bude 
u bilo kakvom toku

teško ti padaju pokreti
i susreti

banalnost mehaničkih radnji
opija kao smisao
da se ništa ne mora

bio bi pas
što bezglavo trči na kiši

i laje na sve što 
pokreće vjetar.

II

Čuvaš mnoštvo započetih krnjataka 
napisanog

ne vidiš nikakav smisao 
i razlog 
da se nešto ostvari kao tekst 

progone te slova 
i kljucaju uz prvu jutarnju kafu

snovi su previše realistični

kao da je sav sadržaj dana 
prosut kroz lijevak dosade 

pomjeraš prvo jedan
potom drugi kapak
da osjetiš da li si uopšte izašao 
iz košuljice posteljine
 
brojiš ogrebotine i ožiljke 
potom ih sabiraš sa mladežima 
koji se kote 
kako sazrijeva starost kože

ako sve stane 
u ovih nekoliko koraka 
potvrđuje se 
da sve je u repeticiji i nestajanju 

nekad bržem
nekad sporijem 
ali neumitnom 

knjige su bodeži za oči 
plešu trepavice

na mačijem jeziku 
ne postoji riječ
za čovjeka.

III

Sumnjaš da je moguće 
izmisliti neki novi način 
da se bude u skladu 
sa sobom

vrijeme ispada poput 
trešanja iz pocijepane
kese

i rasipa se po trotoaru

vozovi su stali
trule pragovi
zgušnjava se mrak tunela 

i nagrizaju podzemne vode 
ionako porozne 
stubove neba

zaglavljeni su dani

so kože                                                                                                                                     
izbiće u velikim 
grumenima

poput kamenja 
prepuklog 
od čekanja.

 

Nebeski plivač

Sad je vrijeme 
da se uputim 
tamo 
gdje sam zaboravio da se odjavim 

napišem posljednji čin 
odigram rolu 
bez preglumljivanja 
i izgovorim tekst bez šaptača 

samouvjereno 

i sa potpunim ulaskom u lik 
razriješim zagonetke
rebuse i odgovore na pitalice 

izmičem kalupima
rvem se sa dosljednostima
tražeći krivu liniju konflikta 
tačku trajnog nemira

zaobilazni način 
da se ostvarim

sagledam

dotaknem 
ono što sam nekad držao
milovao
u šta sam se uzdao 

sve ono čime sam se urezivao 
poput drvorezbara
fanatično zarobljenog 
u svaki detalj 
poklonilo se rahlosti 
i piljevini

iz te prašine 
zadržavajući dah 
do granica izdržljivosti 
snažnim zamasima plivam

poput onog nebeskog plivača 
koji mi se ukazivao 
u oblacima

oslobođen od svega 

sam sebi dovoljan 
i toliko odlučan u svojim 
pokretima

da mi se ni sunce 
ni oblaci

ni sila teže 

nisu mogli umiješati u prizore 
i suziti širinu horizonta.

(zurnal.info)