MERSIHA BEŠIROVIĆ: Radnice u domaćim trgovinama nalaze se u robovskom odnosu

Prvomajski su praznici u toku. Koliko radnika i radnica u trgovini rade tokom zvanično neradnih dana iako to zakon zabranjuje a radnička prava im garantuju neradni dan?

- Kad je riječ o sektoru trgovine, ne samo ovaj praznik već bilo koji praznik je sasvim normalan radni dan. Nigdje se ne verifikuje kao praznik. Negdje opštine to regulišu, posebno je to situacija u Republici Srpskoj. To je opštinskim aktima zabanjeno, kazne su jako visoke i to se poštuje.

Nažalost, situacija u Bosni i Hercegovini je takva da samo sankcijama možete postići nešto. Mi smo smo imali poslodavaca, sa kojima imamo jako dobar socijalni dijalog, koji prije tri godine za 1. maj nisu radili. Međutim, vidjeli su da Robot i Bingo koji, nažalost, ne dozvoljavaju bilo kakav pristup sindikatu, rade te dane. Odmah su svi počeli masovno da otvaraju.

Koliko su građani kao kupci odgovorni za to jer su se na neki način “razmazili”, navikli da prodavnice uvijek rade?

- Meni je baš drago da ste me to pitali i mislim da ste vi jedini koji ste me to pitali. Mi već pet godina obilježavamo 29. april baš kao protest, kao alternativni 1. maj. Između ostalog, kampanje koje smo vodili su se doticali te lične društvene odgovornosti. Zašto se meso za prvomajski roštilj mora kupiti 1. maja? Zašto se ne može kupiti 30. aprila?

Definitivno kad je riječ o poslodavcima u privatnom sektoru, oni imaju samo jedan aršin, jedan moto, a to je profit. Nijedan poslodavac, ako bi mu objekat bio prazan za 1. maj ne bi držao taj objekat otvorenim jer je on za njega trošak. Radnici su po poslodavcu najveći trošak ali nisu jedini. Mislim da kada kupci ne bi kupovali, kada ne bi bili tako umaženi, to bi bio motiv da se više poštuju prava radnika. Kod nas prvo nema te društvene odgovornosti a onda ni solidarnosti. Ne mogu reći da su kupci ti koji su u najvećoj mjeri krivi ali definitivno snose dio odgovornosti za stanje u kojem žive radnici u trgovini.

KAKO RADNIKU DATI OTKAZ

Koja su još najčešća kršenja radničkih prava radnika u trgovini?

- Rad na crno, ugovor na određeno i neodređeno vrijeme... Trgovina je sektor koji je najmanje plaćen, to je tako ne samo u BiH nego u regiji i svijetu. Ipak, to je jedini sektor u kojem se otvaraju radna mjesta ali činjenica da imate više od 500 ljudi koji apliciraju na svako radno mjesto dovoljno govori kakva pravila igre važe prilikom zapošljavanja i rada.

Mi smo prošle godine imali više od 750 prijavljenih slučajeva jer imamo projekat pružanje besplatne pravne pomoći i u sklopu tog projekta radimo svaka tri mjeseca analize. Podaci do kojih smo došli prošle godine govore da je najveći problem u tih 750 slučajeva prvo bio mobing, a drugi problem, vrlo specifičan za trgovinu, je prebacivanje radnika iz jednog objekta u drugi. Pri tome je taj drugi objekat jako daleko od mjesta na kojem radnik živi a istovremeno poslodavac mu ne kompenzira putne troškove. Po riječima poslodavca to je način da se očuvaju radna mjesta jer, bože moj, taj objekat radi sa smanjenim profitom i da se ne bi zatvorila radna mjesta, da ne bi bilo otkaza, radnici se prebacuju u objekte koji su veoma udaljeni.

Mi smo u zadnje vrijeme imali takve slučajeve da se radnici prebacuju više od 70 km. U tom slučaju poslodavac ne želi kompenzirati putne troškove i kaže da će naći radnika iz tog mjesta. U tom slučaju smo mi kao sindikat mogli jedino napraviti da mi kompenziramo te troškove. Uspjeli smo i da to ne budu sankcije odnosno da poslovođa koji je prvi nadređeni ne bude osoba koja će određivati ko ide u drugi objekat niti da to budu stalno iste osobe. Ako je to mjera da se prebrodi kriza onda je to privremena mjera koju će snositi svi radnici bez obzira na njihovo radno mjesta i jesu li bliski sa poslodavcem ili ne.

To je malo kulturniji način da se radniku da otkaz?
- Ne, to je kulturniji način da se radnik prisili da da otkaz! Na taj način poslodavac više nema nikakvih obaveza prema njemu a radnik ne može ostvariti ni prava koja bi inače mogao ostvariti na birou za zapošljavanje.

Koja su još velika kršenja radničkih prava?
- Sljedeći veliki problem su neplaćeni prekovremeni sati, a poslodavci to ne plaćaju radnicima. U dobrim slučajevima to kompenziraju kao slobodne dane. U stvarnosti je to jedan ogroman broj sati koji ostaje u džepovima poslodavaca.

Sljedeći veliki problem je vezan za činjenicu da su ugovori na određeno vrijeme prešutna kategorija u Zakonu o radu jer radnici koji imaju ugovor na određeno vrijeme su nepokriveni bilo kakvim zakonom. Za nas je na neki način to robovski odnos, činjenica da se najčešće mlade žene, radnice u trgovinama, ugovorima na određeno vrijeme prisiljavaju da ne zasnivaju porodice. Ugovori se produžuju najčešće na tri ili šest mjeseci, međutim, jedan mjesec prije isteka zakonskog roka od dvije godine poslodavac raskida radni odnos, pusti zaposlenicu mjesec dana nezaposlenu i ponovo joj da ugovor na tri ili šest mjeseci.

To je svojevrsna vrsta pritiska...
- Apsolutno. Ta pojava koja traje, očigledno predugo, direktno je vezana sa mobingom jer je to način pritiska i maltretiranja radnika. Sve je više bolesnih radnika...

Čini se da radnici u trgovini imaju najmanje slobodnih dana? Čest je slučaj malih trgovačkih obrta gdje rade samo dvije osobe pa tokom odmora jedna osoba radi smjene duže od 10 sati nekoliko dana za redom?
- Posebno u malim privatnim radnjama apsolutno nema slobodnog vremena. Nema ni slobodne pauze, dnevne. U malom objektu imate dva uposlenika, kada je jedan na odmoru drugi radi duplo, on je u suštini unaprijed odradio svoj slobodan dan i on ga nema, on ga je dao svom poslodavcu.
To je jako prisutno. Za nas je najbolnije što se to nigdje ne verifikuje, čak i ti ljudi koji na taj način rade ne žele govoriti o tome jer je to cijena tog radnog mjesta i te plate. To je cijena privilegije da nisu u 500.000 nezaposlenih u BiH.

Radnici, posebno u manjim obrtima, često su izloženi krađama. Koliko je česta praksa da poslodavci traže da se trošak ukradene robe uzme od plate radnika?
- Tu imate i dodatni efekat – opasnost po život! Šteta koju naprave kupci, nemarom ili razbiju nešto, svu tu štetu najčešće plaćaju radnici. Po našoj statistici 72 posto radnika u trgovini je materijalno odgovorno za robu koju prodaju.

Sa firmama sa kojima imamo kolektivni ugovor i socijalni dijalog imali smo probleme te vrste. U nekoliko firmi u kojima smo mi imali taj problem prvo smo išli sa pravnim argumentima ali smo se našli u situaciju da poslodavac nije htio da prizna te argumente. Onda smo im rekli – ako vi u smjeni gdje ima pet radnika imate stalno manjak od 200-300 maraka na sedmičnom nivou i vi od pet radnika solidarno naplaćujete, imat ćete situaciju da će vam svi radnici masovno krasti robu. Trgovina je takva da imate stalni protok kupaca. Dovest ćete se u situaciju da jedan radnik sa nekim kupcem iznese robu jer se najčešće tako dešava, svako će to raditi i solidarno će platiti 20-30 maraka a u suštini su u plusu od 100 maraka.

Kada smo to tako uradili trebalo je tri mjeseca da promijene svoje pravilnike i da poslovođa bude taj koji će biti odgovoran što i jeste normalno. Poslovođa mora biti odgovoran i za štetu. Ali i tu se pojavljuju problemi jer poslovođe nisu adekvatno plaćene, oni nemaju neku razliku u plati u odnosu na obične radnike, nekih 50 ili 100, maksimalno 200 maraka i niko to ne želi raditi. Odgovornost nije proporcionalna primanjima koje ima.

Kakav je odnos muškaraca i žena zaposlenih u trgovini, kakva je starosna i obrazovna struktura radnika?
- Prema podacima koje mi imamo, 85 posto zaposlenih u trgovini su žene. Većina, posebno u velikim trgovačkim lancima su mlađi od 35 godina mada mi u svom članstvu imamo dosta trgovačkih firmi gdje je prosjek 55 plus godina. Poslodavci, pogotovo novopečeni, izbjegavaju stariju radnu snagu bez obzira što je to snaga koja ima kompetenciju da proda robu i svako od nas kao kupac to vidi, poslodavci to izbjegavaju jer su finansijske obaveze prema toj populacionoj grupi puno veće. Nažalost, kod poslodavaca je uvijek matematika ključna. Sa druge strane, to su osobe koje nešto znaju o pravima za razliku od mladih koji samo žele da rade.

Nažalost, u trgovinama radi uglavnom visokoobrazovani kadar, fakultetski obrazovani, pogotovo mladi ljudi. Radnici i radnice koji nisu mogli naći posao u sektoru za koji su se školovali završe ili za blagajnama ili za rafama.

NAJNIŽI U LANCU SU NAJOKRUTNIJI

Koliko su česte pritužbe na mobing na radnom mjestu i seksualno uznemiravanje? Koliko radnika ili radnica izbjegava da  prijavljuje takve slučajeve?
- Mobing je jako prisutan. Seksualno zlostavljanje ne toliko. Ne iz razloga što to ne postoji nego isključivo što smo mi na neki način tradicionalna sredina i prijaviti to podrazumijeva da smo mi to na neki način isprovocirali ili je to lični stid. Najčešća vrsta mobinga je ono što mi zovemo “sindrom punog stola”, radniku u trgovini se nameću zadaci koji su prvo izvan njegovih kompetencija a drugo, ti ljudi se bukvalno razapinju na različite poslove ili dijelove objekta. Sada su na kasi, pa su na voću, sljedeći sat pune rafe pa kad se sve završi onda i čiste objekat. Takva vrsta pritiska rezultira time da ti ljudi puknu i ne mogu to više podnijeti.

Osobe koje vrše mobing, i to je poražavajuće, nisu vlasnici firmi, nisu direktori nego najčešće prvi pretpostavljeni. On je regrutovan zbog nekorektnog ponašanja prema kolegama. Onaj ko je najniži u hijerarhiji je najčešće i najokrutniji prema kolegama sa kojima je radio istu vrstu poslao i imao istu platu.

Kada već govorimo o platama, kolike su prosječne plate radnike u trgovini u BiH?
- Ne volim govoriti o prosjeku jer ga pune oni koji imaju najveće plate. Volim govoriti o konkretnim ciframa. Najniže su minimalac od 384... Kao što u trgovačkim centrima imate istu cijenu proizvoda ali se količina proizvoda smanjuje odnosno njegova kilaža stalno smanjuje tako se isto dešava za radnike. Oni za poslodavca ostaju u brutu isti, međutim, smanjuju se pojedinačna prava.

Sve više u velikim trgovačkim centrima radnici imaju minimalnu platu. Sa druge strane, trgovački centri u kojima smo mi prisutni, plate se kreću od 490 do 720 maraka neto, plus topli obrok, prevoz i slično. Najveći problem koji mi imamo kada je riječ o našem članstvu nisu plate nego troškovi prevoza koje poslodavci ne snose adekvatno. Jednostavno je u velikim gradovima gdje imate javni prevoz ali je katastrofalna situacija u malim sredinama gdje ljudi putuju 10 ili više kilometara, tu je apsolutno neadekvatno plaćeno. Plata koju taj radnik zaradi nije plata jer pola plate mora dati za putne troškove, da ne govorimo o vremenu koje gubi.

Čini se da ne postoji velika razlika plata po regijama i gradovima, recimo u Sarajevu gdje su troškovi života puno veći od onih u manjim sredinama.
- Za nas je poražavajuće da je razlika jedino tu. Plata je manja u Republici Srpskoj ali regres, na koji smo ponosni da to možemo obezbijediti, to je poražvajuće da je u Federaciji 300 u velikim trgovačkim centrima a u Republici Srpskoj 360 jer je tako definisano opštim kolektivnim ugovorom i to ne možemo prihvatiti i to je između ostalog razlog zašto ne podržavamo Savez samostalnih sindikata.

Možete li ih uporediti sa plaćama u komšiluku? Recimo, imate li podatke koliko zarađuju radnici koji u Konzumovim lancima rade u Hrvatskoj i njihove bosanskohercegovačke kolege na istom radnom mjestu?
- Svugdje je trgovina ta koja je jako loše plaćena i najniža od svih sektora. Veliki trgovački centri multinacionalni, u ovom slučaju regionalni, se ponašaju jako dobro u svojoj zemlji ali kada odu negdje drugo onda to više nisu ti standardi. Kada bih uporedila ove firme u BiH i Hrvatskoj, plate su otprilike iste prema prosjeku, odnos prosječne plate i plate u trgovini je isti, međutim, neke druge beneficije nisu iste, kao što su posebni dodaci, uskrsnice, jubilarne nagrade, nemamo ni dodatke za osnivanje porodice koji postoje u matičnim zemljama kompanije. Malo su ta prava drukčije regulisana. Tu ima i politički faktor jer nam se uvijek podmetne nacionalni problem i kako nama država nije majka nego maćeha pa država nije propisala zakone, nemamo državni praznik, nemamo iste vjerske praznike i poslodavci uvijek prebace krivicu na sistem u BiH.

Spomenuli ste velike trgovačke lance, kakav je položaj radnika u velikim trgovačkim lancima?
- Ne bih mogla generalno gledati. Vidjela sam da je situacija ista svugdje u regionu. U velikim trgovačkim centrima se posluje po zakonu. Tu nema rada na crno, to ćete jako teško naći. Postoji nekoliko firmi koje tako rade, nažalost, uglavnom domaće jer strane firme jako vode računa da ne naprave pogrešan korak jer bi im to bio crveni karton za tržište BiH. Ali, ne daju ni fening više nego što zakon daje. Ide se na minimum standarda, minimum prava ali ne ispod toga. To nije slučaj u manjim objektima. Prema našim podacima sa 18 na 20 posto je porastao broj radnika na crno. Posebno loša situacije je ova 2014. godina jer je trgovina bila na udaru svega što se dešavalo. Kao takav sektor, bilo kakva politička previranja su udar na potrošnju. To je pad prometa više od 25 posto. S obzirom da su prava već minimalna, ne možete smanjiti platu jer je ona već minimalna, dešava se ili otpuštanje ili situacija da u ogromnom objektu rade troje ljudi.

Te radnice, bar prema zapažanjima kupaca, rade sve – od čišćenja, rada na kasi, unošenja robe u magacin, slaganja, usluživanja kupaca... Da li je to uobičajen način rada u velikim trgovačkim centrima?
- Jeste. To je postulat koji važi za privatni sektor, ja sam gazda u svojoj firmi i ja propisujem pravila. Nema nikakvih instrumenata da me neko prisili, inspekcija dođe samo da uzme reket, niko ih ne sprječava da to tako rade i tako i rade. Dovoljno je da izađem iz svog objekta i imam 500 radnika koji čekaju na to radno mjesto, 500 ljudi koji čekaju da radnik napravi grešku da bi on uskočio na njegovo mjesto.

Na taj način smo možda i dali još veći slobodu tom poslodavcu. Veća je zamjerka činjenica da postoje veliki objekti u kojima je jako mali broj ljudi. Ne postoji zakon niti pravilnik koji bi propisivao na koliko kvadratnih metara mora biti koliko radnika zaposleno da bi objekat funkcionisao. U nekim trgovačkim objektima, gdje su nas doslovno izbacivali kada smo pokušali razgovarati sa radnicima o sindikatu, da imate hrpu ličnih karata koje uopšte ne odgovaraju osobama koje rade u tom objektu.

Kada dođe inspekcija, prezentuju se te lične karte, to su ti radnici koje uopšte ne možete naći u tim objektima. Na taj način se taj sistem, koji ionako nije dobar, ruši. Ključni problem su inspekcije koje bi trebale da djeluju kao kontrolni mehanizam a ne djeluju. Inspekcije idu samo u objekte gdje znaju da će naplatiti, objekte koji rade jako dobro, objekte čiji vlasnici ne žele da rade mimo zakona jer ih to košta a nikad ne idu u one objekte čiji su poslodavci javno izjavljivali da im je puno jeftinije platiti kaznu jer drže radnike na crno nego platiti 71 posto doprinosa koliko ih taj radnik košta plus neto platu za tog radnika i sve druge beneficije.
Problem je što to zakona što imamo se apsolutno ne primjenjuje u praksi. Kada to jednom prođe onda postaje praksa.

PROCES PROIZVODNJE MORA IĆI

Koliko je česta praksa da radnici dolaze na posao bolesni, prehlađeni jer nisu u prilici da uzmu bolovanje jer osjećaju da bi ih to moglo koštati posla?
- Jako često u malim trgovačkim radnjama. Tu je rad na crno najprisutniji. Kada nemate zdravstveno osiguranje ne možete otići doktoru jer vam taj poslodavac neće priznati. Puno je manja to situacija u velikim trgovačkim centrima ali se dešava da neko drugi to mora kompenzirati. Česta je rečenica koju sam ja čula od poslodavaca  – proces proizvodnje mora da ide. Sve drugo je podređeno tome.

U nekim centrima se desilo da imamo jako puno ljudi koji su na bolovanju, onda je proporcionalno tome veliki skok prekovremenih sati. To znači da kolege to moraju kompenzirati. To je začarani krug jer na taj način su oni sljedeći koji će biti na bolovanju i to stalno ide tako bez mogućnosti da se to promijeni.

Koliko je radnika učlanjeno u sindikat i da li postoji pritisak poslodavaca da se radnici ne uključuju u sindikate?
- Prema nekim statistikama u trgovini i uslužnim djelatnostima ima preko 200.000 zaposlenih u BiH. Mi imamo nešto više od 10.000 članova. Dovoljno vam je jasno koji je to procenat. Ne minimalan, nego manji od minimalnog. Osnovni razlog je što sindikalni pokret kao ideja na ovim prostorima pao na ispitu. Ljudi više ne vjeruju sindikatima. To je glavni razlog.

Drugi razlog je jako perfidan pritisak poslodavaca. Prema svim važećim zakonima, konvencijama i ustavu, prilikom organizovnaja radnika u nekoj firmi mi bismo kao sindikat morali imati pravo da pristupimo tim radnicima i da ih pitamo da li žele sindikat. Ono što se dešava jeste da mi ne možemo ući u objekat bez odobrenja poslodavca.

Umjesto da prvo pričate sa radnicima, organizujete i onda pričate sa poslodavcima mi idemo suprotno. Mi prvo idemo poslodavcu i onda moramo na sve moguće načine uvjeriti tog poslodavca da želimo da budemo partneri, da nećemo praviti štrajk, da bismo uopšte mogli pričati sa radnicima.

Ako je riječ o međunarodnom lancu, onda smo išli u sjedište te firme u Evropi. Tamo postoje standardi i tamo je to uredu, tamo postoji socijalni dijalog. Onda oni direktnim putem prisile lokalni menadžment i vi sjednete sa njima misleći da ste završili posao, da ćete sada pričati sa radnicima. Međutim, ne. U međuvremeno se desila situacija da su kontaktirali svakog radnika i rekli mu da će ih kontaktirati sindikat i da će dobiti otkaz ako se učlane. To su zauvijek zatvorena vrata za sindikat.

Kakva je podrška Saveza sindikata?
- Nikakva. Ne da nam ne daju podršku nego je to jedna organizacija koja nema solidarnosti, totalna cenzura. Ako sam ja član bilo čega, ja sam svojim članstvom obezbijedila sebi pravo da tu organizaciju kritikujem. Onog momenta kad smo se mi usudili da kritikujemo Savez uslijedila je strašna odmazda. Najbolnije je da su pravili sankcije prema našem članstvu. Mi smo imali dva povjerenika iz Klasa koji su dobili otkaz kada su formirali sindikat. Imali smo za njih pravnu pomoć uz podršku Saveza. Onog momenta kad smo počeli kritikovati Savez u sred spora su otkazali pravnu pomoć i ostavili to dvoje ljudi na ulici. Mi smo morali sklopiti komercijalni ugovor sa privatnom advokatskom komorom i oni su vraćeni na posao i sve im je isplaćeno. To je ta podrška Saveza.

U videoprilogu pogledajte odgovor na pitanje šta radnici mogu uraditi da poboljšaju svoj status i kako im u tome kao kupci možemo pomoći.

(zurnal.info)