Hronologija propadanja (1): Mi radimo, izbacimo tone a nema ćumura, nema para, ko je kriv?

“Rudnik mrkog uglja Zenica danas je na rubu propasti. Opterećen je neizmirenim obavezama prema radnicima, bankama, dobavljačima, državi. Nadležni u  Federaciji su  već naznačili  da nema čarobnog štapića koji može zenički rudnik izvući iz krize. Dugovi koje su drugi pravili i poslovni potezi s one strane zakona, skrivani su od rudara, kao što se i sada skriva namjera gašenja tri zenička ugljenokopa.”

Ne, nije ovo izvještaj o akutelnom trenutku zeničkih rudara koji su posljednja dva dana protestima i štrajkom glađu tražili zarađeno. Rečenice datiraju iz 2003. godine kada su zenički komorati isto tako na trideset sati odbili izaći na površinu te tražili plate i bolje uslove rada. 

Poreskoj upravi biće naloženo da deblokira račun RMU Zenica. Federalni premijer Fadil Novalić je to naložio i tri godine prije, nakon istovjetnog pokušaja da silom rudare ostave bez plata.

„Mi radimo, izbacimo tone, nema ćumura, nema para, ko je kriv?“ pitali su kako tada tako i danas rudari.

„Zenički rudnik je nelikvidan i nema mu spasa,” kuloarskim je kanalima poručivano iz kancelarija vlade i resornog ministarstva još prije 15 godina.

Nekada bilo...

Te 2003. godine gubici zeničkog rudnika premašili su 50 miliona maraka. Više nego uglja na rudničkoj traci bilo je prijava i istraga protiv bivših i aktuelnih direktora. Navodilo se nepromišljeno kreditno zaduživanje za isplate plaća i izmirenje obaveza unatoč padu proizvodnje, uprave su se međusobno optuživale zbog rastakanja imovine rudnika, sumnjivih ugovora o zakupu, prodaji i iznajmljivanju nekretnina privatnim preduzećima.

„Ti gubici su očigledno  od radnika skrivani u cilju skupljanja socijalnog mira ili želje da određeni direktori budu uspješni,“ zaključiće tadašnji resorni ministar Izet Žigić.

“1400 zeničkih rudara ne treba strahovati za svoje plaće,“ bio je kategoričan 2010 godine federalni ministar industrije, energetike i rudarstva Vahid Hećo. 

Bilo je to neposredno nakon što je sedam rudnika postalo sastavni dio koncerna Elektroprivrede BiH. Označen kao najznačajniji projekat u poslijeratnoj BiH trebao je uvesti novi model upravljanja, raspodjele dobiti, pokrića gubitaka, snošenja rizika i odgovornosti u međusobnom i zajedničkom poslovanju.  

„Sada se  u svakom trenutku može interventno djelovati prema onima kojima je neophodna pomoć. Rudarima u Zenici plaće više neće kasniti“, uvjeravao je Hećo.

Rudnik u Zenici trenutno nema način da se kreditno zaduži i plati dugove", devet godina kasnije, nakon posljednje blokade računa RMU Zenica reći će  federalni ministar energije, rudarstva i industrije Nermin Džindić.

“Društvo je za 2016. godinu iskazalo gubitak u poslovanju u iznosu od 20, miliona. Akumulirani gubitak ranijeg perioda je 124 miliona 253.658 KM, što čini 70% osnovnog kapitala Društva. Ovakav izuzetno težak finansijski položaj Društva ukazuje na postojanje značajne neizvjesnosti u pogledu njegove sposobnosti da nastavi sa vremenski neograničenim poslovanjem,” naveli su federalni revizori u izvještaju o poslovanju RMU Zenica za 2016. godinu. Sve je dakle bilo odavno poznato.

Postaje jasnije da realizacija poslovanja Koncerna kojem su osim zeničkog pristupili rudnici Kakanj, Breza, Kreka, Đurđevik, Gračanica i Abid Lolić Bila, sve više odudara od prvobitne ideje. 

Elektroprivreda BiH godinama saopštava kako je donijela odluke o ulaganjima za modernizaciju rudnika i te odluke su do kraja 2016. godine govorile o sumi većoj od pola milijarde maraka. No, odluka na papiru ne znači da je zaista toliko i uloženo. Rudari prije svega iz Zenice i Breze se žale da im je stanje sa opremom sve lošije. Dodatno, tu je i pitanje otkupne cijene uglja, jer u praksi cijenu rudnicima diktira – kupac!?

„Poznata je činjenica da JP Elektroprivreda BiH ne otkupljuje ugalj po istoj cijeni od strane svih rudnika u FBiH, već da otkupnu cijenu obračunava pomoću tabele premiranja. Takav sistem rezultira time da se npr. ugalj od 14000KJ/kg iz zeničkog rudnika obračunava po otkupnoj cijeni od 70 KM, a da se otkupna cijena iz kakanjskog rudnika iste kalorijske vrijednosti i kvalitete obračunava po otkupnoj cijeni od 84 KM,“ ukazivali su na ovu poslovnu diskriminaciju unutar Koncerna i pojedini poslanici u Skupštini ZDK.

Kao jedan od argumenata za loše poslovanje rudnika, nadležni kako iz Koncerna tako i ministarstava, navodili su preveliki broj zaposlenih u odnosu na broj jamskih radnika te veliki procenat invalida koji ne mogu više obavljati rudarski posao, a drugog u rudnicima nemaju. Uporedo, upravi Elektroprivrede nije smetalo da se potroše desetine miliona maraka na angažovanju rudara iz privatnih firmi!?

Žurnal je pisao kako je privatna tuzlanska firma „Rudar“od početka 2012. do kraja 2015.godine imao prihode  od ukupno 45 miliona maraka. Većina - skoro 90 posto prihoda - obezbijeđena je na osnovu ugovora o iznajmljivanju radne snage rudnicima u Federaciji. No to je samo jedan detalj isisavanja novaca iz rudnika. Drugi je naravno putem tendera. 

(nastaviće se)

(zurnal.info)