Mile Bosanac, Lagumdžija opozicionar & Mevlid Srbin

Postoje razni modeli političkog spinovanja.

Prvi je kad zapada snijeg od dva metra, a majstori ubjeđivanja uvjere narod da je napolju prekrasan ljetni dan. Kome ćete vjerovati ako nećet svom spinu?

Druga, naprednija verzija je kada napolju pada snijeg, što vaši spin-eksperti nevoljko priznaju, ali – slijedi profesionalni obrat – oni ciljanu javnost uvjere da je dva metra snijega nešto najbolje što se moglo desiti. Jer snijeg donosi nepobitne blagodeti svim segmentima društva: kolaps saobraćaja, što će pročistiti vazduh, paralizu proizvodnje, što će ohladiti mašine i odmoriti radnike, prekid električne energije, što će zbližiti porodice u mračnim, hladnim noćima, otežano snabdijevanje sela, što će još jednom iskazati elegantnu solidarnost urbanih žitelja i našeg čovjeka uopće, ugrožen opstanak životinja, što će i iz najtvrđeg srca iscijediti zeru ljubavi… Sve milina do miline, sve dobrobit do dobrobiti. A samo je, zapravo, palo dva metra snijega.

Treća spin reakcija također u sebi ima integrirano strateško lukavstvo: tačno je da upravo pada dva metra snijega, tačno je da to nema nikakvih društvenih koristi, nego nam isključivo slijede štete, ali što su oni u Mostaru/Banjoj Luci/Sarajevu – pokvareni, to nigdje nema. I onda, nakon prekratkog uvoda posvećenog glavnom problemu (pao snijeg), ide beskrajna tirada o nečem marginalnom (ideološka, ekonomska ili medijska demonizacija onih tamo), što u potpunosti zasjenjuje problem kojim bi se valjalo pozabaviti.

Jedan od najspektakularnijih primjera ovog trećeg modela prije 20 godina demonstrirao je dr. Nenad Kecmanović. Nakon što je izašao iz opkoljenog Sarajeva, počeo je objavljivati dnevničke zapise. U tekstu od 27. maja nekoliko redaka posvećeno je granati koja je odnekle doletjela u Ulicu Vase Miskina i počinila pokolj, a ostalih 90 posto zabilješke otišlo je na to kako su pokvarene Sarajlije divljački skinule tablu s psihijatrijske klinike, samo zato što je imala nepodobno ime.

Uglavom, dok se ciljano javno mnjenje dohaviza, snijeg se već otopio, krenule su poplave, a s njima i novi val ubjeđivanja o tome:

a) jesu li to poplave ili tek malo jači nalet nabujalih rijeka,

b) kakve koristi nam slijede od rečenog naleta

c) za kakve sve podvale tu poplavu koriste oni tamo…

Izvan ovih dominantnih imamo i živopisne forme marginalnih spinova. Provjerit ćemo na nekoliko praktičnih primjera kako spin funkcionira u savremenoj BiH.

MILORAD DODIK I BOSANSKI IDENTITET: Veliki vezir Republike Srpske nedavno je žestoko naružio beogradske novinare, koji imaju nezgodan običaj upitati ga “Šta ima dole kod vas, u Bosni”: “Upamtite već jednom, nema više Bosne, mi živimo u Republici Srpskoj.”

Ova emotivna reakcija vjerovatno je jedan od najneuspješnijih spinova savremene Bosne i Hercegovine. Dodik ogromnu energiju ulaže u poništavanje države, u mnogim aspektima političkog života je, ili uspio ili samo što nije uspio, ali na identitetskoj ravni rezultati su mu mizerni. Ne možeš na silu Beograđane natjerati da Bosnu i Bosance prestanu zvati Bosnom i Bosancima. Identitet se ne proglašava dekretom, a Dodikova infantilna tvrdoglavost slabo pomaže.

MEVLID JAŠAREVIĆ I SRBIJANSKI TERORIZAM: Jeste li primijetili zanimljivu klimatsku pojavu – kada god naša najtiražnija novina pomene neuspjelog napadača na Američku ambasadu u Sarajevu, uz njegovo ime i prezime obavezno prisastavi atribut “srbijanski terorista”.

Tako se nesretnog Mevlida pokušava spinovati kao kombinaciju terorizma i Srbije, što je, bar u ovom slučaju, kombinacija za krepat. Jer Mevlid Jašarević nije pucao po ogradi, tjelohraniteljima i prolaznicima u ime zemlje u kojoj povremeno živi, nego u ime vjere. Dakle, islama. Sad je pitanje kako rečeni slučaj definirati, da li po prebivališnoj adresi (a i to je sporno, jer ga je više doteklo u Austriji i Gornjoj Maoči nego u Srbiji) ili po motivima. Ni ovaj spin nije uspio, javnost Mevlida povezuje s vjerom koju (loše i pogrešno) prakticira, a ne s državom porijekla. Ispravan odgovor je – islamski terorista.

Nikad mi nećemo u bolju budućnost, dokle god ovakvim spinovima pokušavamo redefinirati karakter terorizma i sličnih zala koja nas potresaju.

SARAJEVO, MULTIETNIČKI GRAD: Sticajem teških i mučnih okolnosti, nekada multietničko Sarajevo danas je dominantno monoetnički grad, čiju populaciju čini oko 80 posto Bošnjaka. Ponavljati do besvijesti stare fraze o multietničnosti glavnog grada klasični je bezobrazluk. Cilj ovog spina je da nekadašnju slavu razvuče i na otužnu sadašnjicu, što je kontraproduktivno i u konačnici komično. Dvadeset godina gradom je vladala SDA. Posljedice njihovog vladanja su takve da su sada potrebne još dvije decenije da bi se Sarajevo iznova sekulariziralo i vratilo u funkcionalnu normalu. Ali naše nove, reformske, zdrave političke snage izazivaju zebnju veću od one koju je svojevremeno izazivala stranka kojoj je demokratska akcija na srcu. Čekamo nove spinove.

MOSTAR KAO GRAD SLUČAJ: Kao što je SDA dvije decenije bila najveće zlo Sarajeva, pretvarajući ga u obećani hram za religijske fanatike, mafijaše i tajkune, istu stvar na mikrohercegovačkoj razini napravio je HDZ iz oblasti Mostara. Vjerovatno danas u evropskim okvirima ne postoji razvaljeniji i depresivniji grad od stonog grada svih Hercegovaca, za šta višestruke zasluge pripadaju upravo Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Ono što su tokom rata razvalili do neprepoznatljivosti, sad decenijama sistematski pljačkaju. Ništa tako ne ilustrira sudbinu Mostara kao Ilići, odnosno Bare, taj prekrasni odlomak grada koji je u sebi nekada nosio potencijal mostarskog Central parka, a danas je tek banalno tajkunsko naselje, u kojem višemilionske vile imaju svi relevantniji majstori spina, od Ante Jelavića do Dragana Čovića. Dominantni mostarski spin sadržan je u bjesomučnim rajkovasićevskim napadima na Sarajevo, Bošnjake i bošnjačke stranke. Iste te stranke krive su do neba za mnoge stvari, za fascinatne grijehe, ali za strukturalni raspad Mostara krivac se mora tražiti na drugoj adresi. Pogledati pod – Ilići.

OPOZICIONE SNAGE I NJIHOVI SPINOVI: Bosanskohercegovačka opozicija najvažniji je adut ovdašnjih vlasti. Nisu to ni instrumentalizirani privatni mediji, ni servilni javni servis, nego baš nerelevantna i u politici izgubljena opozicija. Nekoliko časnih izuzetaka na svim stranama nisu dovoljni da sačuvaju obraz opozicionim snagama. U Sarajevu, opozicija se striktno trudi da ničim ne naruši granice kantonalne relevantnosti, u Banjoj Luci njen najveći domet iscrpljuje se u zanovijetanju i zlobnom humoru spram Sarajeva, a u Mostaru – preskačemo taj intrigantni slučaj usljed ozbiljnog nedostatka bilo kakvih dokaza o postojanju relevantne opozicije HDZ-u.

Koliko je slatko širiti opozicione spinove najbolje pokazuje slučaj Zlatka Lagumdžije. Sve one principijelne primjedbe koje je kao vodeći opozicioni lider godinama bljuvao na račun vlasti, danas zvuče još ubojitije kada se primijene na njega i njegovu stranku.

Glavni opozicioni spin je – ovi ništa ne znaju, sačekajte dok mi dođemo na vlast i odmah ćemo srediti stvari. Čekali, dočekali i neviđeno se sjebali. Od svega nam je ostalo samo sjećanje na bolju SDA. Što je, vjerovatno, spin nad spinovima…

(zurnal.info)