Milorade, ako Boga znaš, raspisuj referendum

Prava je šteta što poslovično hrabri i drski Milorad Dodik proljetos nije smio da demonstrira hrabrost & drskost i što je odustao od onog prijetećeg referenduma. Šteta je da nije izgurao stvar do kraja, jer u ovoj zemlji, pošto su izostale promjene s pozitivnim predznakom, samo negativne eskalacije mogu donijeti nešto novo.

POLITIČKI VAKUUM

A građani Bosne i Hercegovine vape za promjenama. U zemlji u kojoj već devet mjeseci nema vlasti, gotovo da je sve stalo. Tužno je posljednjih sedmica hodati sarajevskim ulicama i gledati kako poslovni prostori, jedan za drugim, padaju kao žrtve nepostojanja države. Siromaštvo zahvata sve više ljudi, bezvlašće caruje na sve više teritorije i u sve više životnih i političkih aspekata.

Tužno je i na sajtu 24sata.info gledati brojčanik koji odbrojava jalove bosanskohercegovačke dane bez vlasti. Dok nastaje ovaj tekst, ušli smo u 270. dan političkog vakuuma.

Tužno je, takođe, neki dan bilo čitati izjavu Valentina Inzka kako se međunarodna zajednica neće miješati u formiranje vlasti u Bosni i Hercegovini. Izjava je u najvažnijem segmentu netačna, jer Bosna i Hercegovina je u dobroj mjeri projekt međunarodne zajednice, koji opstaje u životu samo zahvaljujući konstruktivnom miješanju iste. MZ itekako se pokušavala umiješati u formiranje vlasti, ali pošto nije uspjela, onda su stvari vraćene na početnu poziciju, na izjavu „mi se nećemo miješati...“ Što je klasični politički manevar i nije ga problem razumjeti.

Iz Republike Srpske, pogotovo iz SNSD-a, već godinama stižu prigovori da je OHR „nepostojeća i nelegalna institucija koja ne radi ništa“ i koju treba što prije otpremiti iz BiH. To i nije baš netačno. OHR zaista skoro da ne radi ništa, skoro da je u stanju hibernacije, ali upravo im to i jeste jedini preostali posao. Oni su tu da bi neradili ništa i da bi, u slučaju nužde - a takva se posljednji put pojavila kada se Dodik (nije) usudio raspisati referendum - reagirala i BiH spasila od raspada. To je, zapravo, u ovom trenutku jedna od rijetkih preostalih funkcija Ureda visokog predstavnika: ne dozvoliti raspad. Jedini smisao OHR-a upravo je Milorad Dodik. On je na najrazličitije načine do sada iskušavao strpljenje međunarodne zajednice i otprilike zna dokle smije ići. Tako je nastao naš nadaleko čuveni pat: pošto su dobili po nosu, stranci se neće miješati, a za sve ostalo tu su domaće političke snage. Dakle, za dogovor i napredak. Kako se dogovaraju vidimo i osjetimo svi.

MISTERIJA POBJEDNIKA

Zašto ne možemo da formiramo vlast? Znaju se rezultati izbora, ali se ne zna ko su pobjednici, odnosno zna se ko su pobjednici ali oni nemaju većinu koja omogućuje formiranje vlasti, a pošto gubitnici nemaju snage da sruše pobjednike, došli smo u naše najprirodnije, jedino preostalo stanje, stanje postizbornog pata koji traje već mjesecima. Sudeći po raspoloženju ljudi koji odlučuju o sudbini zemlje, mogao bi i mjesecima, godinama...

Ali ovaj pat nije toliko rezultat ujednačenih izbornih rezultata, koliko neadekvatnosti i nepripremljenosti dejtonskog ustrojstva BiH za izazove mira. Kada insistira na svetom slovu Dejtona, Dodik vrlo dobro zna šta radi, on brani tu neadekvatnost, nadajući se da, kad već ne može referendumom, Bosna i Hercegovina može otići vragu usljed nepostojanja sistema i nefunkcioniranja države. Ali imamo problem, mi već jesmo otišli tamo. Vražje rješenje nije raspad BiH, nego ovaj trajni pat u kojem je država na aparatima, a narod(i) nad rakom.

Postoji li pravi, bosanskohercegovački odgovor na Dodikove izazove? Dok ga je kreirao Haris Silajdžić, bilo je mnogo kritika, a prvi čovjek SBiH često je izjednačavan s prvim čovjekom RS. Kada je Silajdžića u toj borbi zamijenio Zlatko Lagumdžija, ispostavilo se da ni on nema rješenja za Dodika. Jer protiv te paralizirajuće politike nema aktivnog odgovora iznutra. Postoji samo jedno rješenje, da se umiješa međunarodna zajednica. Ali sad se vraćamo na izjavu Valentina Inzka: „Mi se nećemo miješati u formiranje vlasti.“ Ta taktika u strateškom smislu korespondira sa svojevremenom odlukom UN-a kojom je namentut embargo na nabavku naoružanja „svim stranama u sukobu“. Čime je izvršeno suštinski nepravedno i tragično, ali logički neoborivo izjednačavanje poluautomatske puške i MIG-a 21.

ŠTA RADE U TEHERANU

Dakle, sumirajmo glavne pokazatelje trenutnog stanja. Silajdžić nije mogao da ostvari projekt stopostotne BiH. Lagumdžija ne može da napravi državu po mjeri čovjeka. Amerika je probala otkloniti ili bar odobrovoljiti Dodika, ni oni nisu uspjeli. Evropa je ovdje oduvijek imala najnedosljedniju ulogu pa je ovaj put isključujemo iz rezimea. Dragan Čović samo sliježe ramenima i kaže ne znam ja, pitajte Milorada. Mirnes Ajanović kao da je u zemlju propao. Ivica Osim uspio je isprositi neko jadno fudbalsko rješenje, ali ko god misli da on može ono što Silajdžić i Lagumdžija ne mogu, nek popularnog Švabu pošalje u Banju Luku na ustavne pregovore. Inzko i nije loš, ali je nekako mlak, stiče se utisak da se oko BiH danas više trudi Paddy Ashdown nego on.

Šta onda da se radi? Postoji li ijedan političar pod kapom nebeskom koji ovu zemlju može spasiti ponora nad koji se nadvila? Možda i postoji? Milorade, ako Boga znaš, raspisuj više taj referendum. Zar ne vidiš šta vam rade ovi iz Teherana? To pod kožu više ne može stati. Živ insan to ne može trpjeti sve i kad bi htio. I požuri, samo nas to može spasiti. Bez tebe, nas nema...

(zurnal.info)