MIRKO KOVAČ: Odgovornost pred slobodom

Na vijest da ste dobili nagradu „Stefan Mitrov Ljubiša“, kazali ste, između ostalog, da nagrada piscu znači i radost u vrijeme sa malo radosti. Učini li Vam se ponekad da bezbrižna i tiha radost, ono što se zove sreća, pripada drugom dobu, prošlom ili budućem, da se čovjek danas nalazi pod konstelacijom mučnine?

- Radost, sreća, ljubav, to su pojmovi koji ne ovise o bilo kakvim društvenim okolnostima. Mi danas govorimo o komunističkoj eri kao mračnoj i turobnoj, a pogledajte žurnale i filmske dokumente pa ćete vidjeti vesele ljude na odmorima, na plažama, na igrankama i plesnjacima, zaljubljene itd… Kundera tačno kaže da je politika samo jedna dimenzija života.

Ja sam, primajući značajnu hrvatsku nagradu za životno djelo „Kiklop“, rekao da nagrada unosi malo radosti za onoga ko je dobija, ali i za njegove bližnje, za njegove prijatelje i za njegove čitaoce. I malo gorčine za one koji do podne mrze sebe, a poslije podne cio svijet, kako se to kod nas kaže. Mi često kažemo da smo nekad bili sretni, da su ona vremena bila bolja, a to govorimo zato što je budućnost metafizička činjenica ili, ako hoćete, nagađanje. Prošlost je uvijek puna i zato je dominantna. I uz to, budućnost je često ispala velika prevara, velika obmana.

U odgovoru na jedno novinarsko pitanje, svojevremeno ste konstatovali da „svaka literatura jest i memorija“.  Koliko god Vaš čitalac bio teorijski dobro potkovan i znao razlučiti fikciju i fakta, uvijek ga uspijevate „obmanuti“ i stvoriti iluziju da pišete isključivo na temelju iskustva.

Koliko je za pisca važno da bude jedan od ljudi kojima nikada ništa ne promakne? Da li je moguće tokom života razvijati tu sposobnost?

- Pisac i piše na temelju iskustva, sve priče u osnovi počinju od istinitih događaja, ali tek kad pređu u fikciju može se govoriti koliko je jedno djelo uspjelo. Lično, vjerujem da stvarnost sama po sebi nije ništa bez fikcije. Ne znam koliko je važno da piscu ništa ne smije promaći, ali znam da pisac mora uočavati ono što drugima promakne.

Nikada se nijeste odlučili da pišete klasične memoare. Zašto? Da li je makar bilo pokušaja u tom smjeru?

- Sve što sam pisao ima u neku ruku memoarsku žicu, sve je pamćenje, samo zavisi od boginje Mnemosine, koliko vam je sklona i koliko vam pomaže da se sjećate. Za mene nije izazov pisati klasične memoare, ne vidim u tome ulogu svoje mašte i svoje sklonosti da mijenjam činjenice.

Ali, ruku na srce, ima pisaca koji su napisali sjajne memoarske knjige. Ja volim Kanetijeve „životne povijesti“, kako ih naziva, volim Nabokovljevu autobiografiju ili memoare Knuta Hamsuna „Po zaraslim stazama“. Čudesna je i Markesova autobiografija „Živjeti da bi se pripovijedalo“.

Vjerujete  li  da postoji najveća vrlina romana – nekakva vrijednost od koje bespomoćno i podređeno zavise sve ostale njegove vrijednosti?

- Vjerujem u stil i formu, bez toga se ne može razviti suština romana. Romani „pisani nogama“, poput romana Dobrice Ćosića, ništa mi ne znače, ma kakva bila njihova tematika. Više vrijedi jedna rečenica Danila Kiša nego sve te kupusare Ćosića i sličnih mu.

Da li je najdublje svojstvo nekog umjetničkog djela  nužno i svojstvo duha njegovog tvorca? Ili, ako to prevedemo na crnogorski  – mogu li loši ljudi pisati dobre knjige?

- Najprije, ko to određuje ko je loš a ko dobar. Kada je Dostojevski umro pisalo se: „umro je veliki pisac i mali čovjek“. Od tih naklapanja ostalo je njegovo djelo, možemo ga voljeti ili ne, možemo se s njim slagati ili ne, ali veliko je. Kod nas obično najgori i hulje drve o tome ko je dobar ili loš, kao što nemoralni najviše tupe o moralu, ili lašci o istini, lupeži o „čistim rukama“, pijanice i alkosi o trezvenosti.

Mi danas imamo sveštenike – ovdje biskupe, ondje vladike – koji siju mržnju, koji su sve ono što njihova nauka ne dopušta, sve ono što se protivi knjigama iz kojih su učili. Ako smo u nečemu uspjeli, onda smo uspjeli izokrenuti skalu vrijednosti, tako da je hulje zapalo da govore o vrijednim i uspješnim ljudima kao o lošima.

Prva stvar o kojoj pisac mora razmisliti kada počne da piše roman je…

- Vjerovatno mora razmisliti o tome da svojim romanom neće praviti nikakve ustupke, da neće nikome podilaziti ili zloupotrebiti svoj roman u bilo koje svrhe osim onog što roman jest. Osobno nemam takvih problema, pisao sam s osjećanjem slobode čak i onda kad je to bilo teško.

Često ljudi vjeruju da je drskost najdragocjenije blago pisca. Koje oblike drskosti preporučujete piscima?

- Ja piscima ne bih ništa preporučivao osim onoga što je Brodski rekao – „za pisca je najvažnije da dobro piše“.

Prije trideset godina svi smo vjerovali da je sloboda mišljenja svetinja koju vrijedi osvajati. Onda nam se ona dogodila i sa njom sve što nam se moglo dogoditi. Zašto slobodu mišljenja i govora nijesmo uspjeli upotrijebiti za dobre stvari?

- Sloboda mišljenja u neslobodnim i totalitarnim društvima bila je ono što se kaže – goruće pitanje. Nadmudriti cenzora, osvajati slobode, djelovati na ograničenom polju, sve je to zapravo bilo mnogo kreativnije od onoga što danas imamo, a to je sloboda pred kojom si neodgovoran.

Borhes je pisao o nekoj vrsti koristi od cenzure, jer si se kao umjetnik dovijao kako da izbjegneš te makaze, a istovremeno kažeš ono što si želio. Jer, Borhes tačno veli „umjetnost je indirektni govor“. Ono što danas imamo to je sloboda brbljanja u medijima i kafanama, a to je, zapravo, surogat slobode. Ta sloboda koja je danas banalna nema nikakve vrijednosti, jer ona se ne prepoznaje u umjetničkim djelima. I tu slobodu mi smo upotrijebili tačno onako kako zaslužujemo, kakvi smo intelektualno i mentalno. I ne samo to, nego smo slobodu iskoristili da popljuvamo ono što vrijedi i ono što je bilo vrijedno u prošlosti.

Uspijevate li zamisliti svoj život bez pisanja?

- Ne. To je moj izbor. Uz sva odricanja i sve muke to je bio jedini izbor. I sve ostalo što sam sam izabrao manje-više stoji kao jedini način života.

Što nastojite dosegnuti pisanjem: ljepotu ili spasenje?

- Radije bih to definisao kao užitak u pisanju.

Kada možemo očekivati novi roman? Prema nekim najavama, on bi već mogao biti gotov…

- Ja se teško odvajam od rukopisa čak i kad mi se učini da je gotov. Dobro je da neko vrijeme odleži. Lijepo mu je u mojim rukama, dotjerujem ga, gladim, čistim. To je faza u kojoj najviše uživam.

Mirko Kovač rođen je 26. decembra 1938. godine u Petrovićima kod Nikšića. Studirao je na Akademiji za pozorište, film i televiziju, odsjek dramaturgija, u Beogradu. Njegova prva knjiga „Gubilište“ doživjela je 1962. godine političku i ideološku osudu „zbog crne slike svijeta“.  Čuveni su njegovi romani „Moja sestra Elida“ , „Životopis Malvine Trifković“; „Ruganje s dušom“, „Vrata od utrobe“ , „Uvod u dugi život“ i „Grad u zrcalu“.

Knjige su mu prevođene na njemački, francuski, italijanski, engleski, švedski, holandski, poljski, mađarski jezik. Napisao je scenarije za filmove: „Mali vojnici“, „Lisice“, „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“, „Tetoviranje“. Autor je više TV i radio-drama..

Bio je saradnik časopisa Feral Tribune i Crnogorski književni list. Između ostalog, dobitnik je nagrade „Tuholski“ Švedskog PEN centra  i Herderove nagrade za književnost.

Preneseno iz Pobjede

(zurnal.info)