Moralna vertikala i radikalna evolucija

MORALNA VERTIKALA: Zapanjujuća pojava na svakodnevnoj osnovi – ljudi ozbiljno shvataju komplimenete koje im drugi (i to uglavnom neozbiljno) daju. I inače nam ljudstvo ima izrazito visoko mišljenje o sopstvenom liku i djelu. To skoro da eskalira u epidemiju. Kada bi ovdje zaista živjelo toliko genijalaca koliko ih ima ako uvažimo mišljenje znatnog broja ljudi o njima samima, onda bi ovo jadno, nesretno, u svakom aspektu postojanja inferiorno podneblje bilo sve ono što nije i što nikada neće biti: sretna i kreativna oaza, skladna zajednica marljivih, uviđajnih pojedinaca. Punih ljubavi i razumijevanja za drugog i drugačijeg.

Živa šega.

Uzmimo kao primjer samo jednu frazu, okoštalu po (zlo)upotrebi i nesnosnu sa semantičkog apekta – moralna vertikala. Poznajem najmanje nekoliko desetina užasno humorističnih tipova – i to uglavnom muškaraca, žene su tako budalaste samo u egzemplarnim prilikama – koji za sebe misle da su moralne vertikale i koji s radošću primaju rečeni kompliment. Moralna vertikala mu ga dođe nešto kao osoba za uzor, etička uzvišenost kojoj bi svi neispravni i nedorasli tipovi morali da se klanjanju zbog viših, čisto humanističkih kvaliteta.

Onaj ko je skovao taj termin dobro se zajebavao. Ali ljudi uglavnom nemaju smisla za ironiju i njegovu su zajebanciju shvatili ozbiljno.

Moralna vertikala nije ništa drugo do medijska simplifikacija jednog kompleksnog fenomena kakva je ljudska priroda. Ima zaista veličanstvenih ljudi, nesebičnih, odanih općem boljitku, neustrašivih boraca za pravdu, ili za prava ugnjetavanih, za okoliš i životinje. Ali mnogi od njih su u nekim segmentima svog bića prolupali i posustali, podložni ružnim rabotama, sumnjivim paktovima, niskim strastima, kojekakvim slabostima, podlostima, najrazličitijim interesima ili agresijama. Ponekad se desi, naravno ne uvijek, da ljudi zaborave šta zagovaraju javno, a šta rade tajno, pa je pođekoji istaknuti borac za ljudska prava, u svom mikrookuženju izraziti ugnjetač i kršitelj istih. Mnoga persona u javnosti prepoznata kao blago i altruistično konstruirana, u porodici je nasilnik zbog kojeg drhte njegovi najbliži. Ili tako teško i ružno prima primjedbe i kritike da ga one istog trenutka kada ih primi pretvaraju u razgoropađenu zvijer. A poneki kontrolor implementacije društvenih ili esnafskih pravila seksualni je napasnik zbog kojeg uposlenice teško oboljevaju, nemoćne da se odupru njegovoj agresiji.

Svašta ima, svakakvih nas je Bog stvorio. Najveći broj ljudi zaslužio je titulu moralne horizontale. Ovo razmatranje ničim ne želi umanjiti istinski i veličanstveni doprinos pojedinaca koji su društveni interes stavili ispred ličnog. Naša nevolja zove se relativizacija, pokušaj da se u svim društvenim situacijama, od rata do parlamenta, izjednače neizjednačive stvari. Potpisnik ovog teksta ima impresivnu listu ljudi, među njima mnogo savremenika (starijih, vršnjaka, čak i znatno mlađih), kojima se najiskrenije divi. Njihovo majstorstvo, snaga, veličina, istrajnost, nešto su što mora biti valorizirano i upamćeno. Problem je, međutim, što su oni koje preparirana javnost prepoznaje kao etičke vertikale također mnogo bliži vodoravnom nego uspravnom statusu. Ništa čudno i ništa sporno, horizontala je mnogo ljudskiji položaj od vertikale. Vertikala je ideološki konstrukt, a horizontala čista ljudskost. Griješni smo, ako to prihvatimo kao fakat bit će nam lakše deverati s ljudima i sa životom. I – u krajnjoj instanci – boriti se sa sopstvenim demonima, tim izvorom najvećeg broja naših nedostataka.

* * *

I šta na kraju reći? Bože milostivi (obraćam se bilo kojem od Dvojice nadležnih za moj slučaj), hvala Ti što si me stvorio ovako horizontalnog, slabog i šupljeg, punog grijeha i najživopisnijih propusta, pa se ne moram okolo kurčiti da sam zajeban.

RADIKALNA EVOLUCIJA: Naravno, to ne postoji. Ako je radikalna, onda ne može biti evolucija. Takve su samo revolucije. Svi znamo šta je bilo s društvenim potresima: najveća antiteza revolucionarima su oni sami, kad im jednog dana ideja pobijedi. Tada po automatizmu radikalno evoluiraju u ono protiv čega su se borili.

S druge strane, evolucija se odužila ko teravija, traži milenijume, a mi tog vremena nemamo.

Ali ako ne postoji, ne znači da nije moguća. Čovjek je svašta križao u svojoj povijesti. Od konja i magarca dobio je mulu, odnosno mazgu, živinče jako kao konj i izdržljivo kao kenjac. Od šljive i breskve napravio je rajsku nektarinu. Od političara i novinara, kad se ukrste, dobije se... Ah, da ne lajemo sada i ovdje, ipak smo mi iz Gracije. Radikalna evolucija sintetizira dva naoko nespojiva koncepta, revoluciju i evoluciju, i od svakog od njih preuzima ono najbolje. Iz revolucije crpi radikalni zanos, a iz evolucije mirni, blagi adaptibilni metod. Plus postojanost. Problem je što zanos brzo sagorijeva, ali ako bi se njegov motivacijski žar uspio nekako održati, produžiti, e to bi onda mogla biti vatra na kojoj bi se čak i mi u BiH, kojima su sve revolucije propale, mogli ogrijati.

Kakav bi onda bio radikalni evolucionar? Kao prvo, sušta suprotnost Che Guevari: medijski i filmski potpuno neatraktivan. On je neka vrsta zanesenog, benevolentnog činovnika, što je na ovoj razini ljudskog razvoja nemoguća misija. Kao drugo, on ne gine za ideju, nego isključivo za (pošteno zarađen) novac. (Slavu i uspjeh rado će prepustiti moralnim vertikalama). Kao treće, iz svake situacije izvlači maksimum, ostavljajući iza sebe minimalne žrtve... To su ideološki gabariti u kojima se kreće.

I da, još nešto. Kao četvrto, zna kako napraviti vlast prije nego što dođu novi demokratski izbori, 2014. godine.

(zurnal.info)