Jedanaestog jula sam bio u Potočarima. Dan prije toga poznanik me upitao:
-Kopaš li koga?
-Nisam se učipio ove godine, odgovorio sam.
***
Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević.
Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao pročitati samo u Pravdi ili Kuriru, pročitati na web-stranici B92 (čiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao čuti od neljudi tipa Zlatka Čobovića, Ljubice Gojgić ili Ljiljane Smajlović, smeće kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanšević, profesionalni poricatelj zločina – ovaj put u Avazu.
Pokušavam da pronađem pravu uvredu za Vlaisavljevićevu: nehljebović, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo tačno ništa moraš biti da ti to pođe za rukom? Kakav tačno havrig moraš imati u glavi da čitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav tačno čovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijašević?
Deset godina se bavim samo time, deset godina učim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – između 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u početku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najvećih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpolovičnu većinu bio pod srpskom kontrolom od proljeća 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjević polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etničkom čišćenju Bratunca počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina počinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noć su iz srebreničkog okruženja prolazile kroz srpske linije idući natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih dočekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoć VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zločine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.
***
Čitam i druge članke. Sanja Vlaisavljevića, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana:
“Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”
Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa.
I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.
***
Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim ići u Potočare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“
(zurnal.info)
">Jedanaestog jula sam bio u Potočarima. Dan prije toga poznanik me upitao:
-Kopaš li koga?
-Nisam se učipio ove godine, odgovorio sam.
***
Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević.
Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao pročitati samo u Pravdi ili Kuriru, pročitati na web-stranici B92 (čiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao čuti od neljudi tipa Zlatka Čobovića, Ljubice Gojgić ili Ljiljane Smajlović, smeće kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanšević, profesionalni poricatelj zločina – ovaj put u Avazu.
Pokušavam da pronađem pravu uvredu za Vlaisavljevićevu: nehljebović, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo tačno ništa moraš biti da ti to pođe za rukom? Kakav tačno havrig moraš imati u glavi da čitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav tačno čovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijašević?
Deset godina se bavim samo time, deset godina učim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – između 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u početku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najvećih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpolovičnu većinu bio pod srpskom kontrolom od proljeća 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjević polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etničkom čišćenju Bratunca počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina počinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noć su iz srebreničkog okruženja prolazile kroz srpske linije idući natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih dočekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoć VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zločine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.
***
Čitam i druge članke. Sanja Vlaisavljevića, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana:
“Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”
Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa.
I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.
***
Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim ići u Potočare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Emir Suljagić
Muslimani Sanje Vlaisavljević
Jedanaestog jula sam bio u Potočarima. Dan prije toga poznanik me upitao:
-Kopaš li koga?
-Nisam se učipio ove godine, odgovorio sam.
***
Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević.
Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao pročitati samo u Pravdi ili Kuriru, pročitati na web-stranici B92 (čiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao čuti od neljudi tipa Zlatka Čobovića, Ljubice Gojgić ili Ljiljane Smajlović, smeće kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanšević, profesionalni poricatelj zločina – ovaj put u Avazu.
Pokušavam da pronađem pravu uvredu za Vlaisavljevićevu: nehljebović, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo tačno ništa moraš biti da ti to pođe za rukom? Kakav tačno havrig moraš imati u glavi da čitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav tačno čovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijašević?
Deset godina se bavim samo time, deset godina učim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – između 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u početku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najvećih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpolovičnu većinu bio pod srpskom kontrolom od proljeća 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjević polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etničkom čišćenju Bratunca počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina počinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noć su iz srebreničkog okruženja prolazile kroz srpske linije idući natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih dočekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoć VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zločine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.
***
Čitam i druge članke. Sanja Vlaisavljevića, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana:
“Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”
Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa.
I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.
***
Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim ići u Potočare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“
(zurnal.info)
Emir Suljagić
Muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan
Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević. 
“Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”
