Na kavi s Draganom Čovićem

To je zapravo ubitačna kombinacija: spoji arogantnu manjinu s inertnom, uplašenom vlašću, sve to zalij neprofesionalnom policijom – i onda može raditi šta ko hoće. Kad se arogantne snage uzohole i osile, i kad znaju da njihovo ponašanje neće biti ni sankcionirano od nadležnih institucija, niti javno prezreno od okoline, onda pomisle da im je sve dozvoljeno. I lov na vještice, kako je jedna hrabra žena ovih dana nazvana na raskošnom hercegovačkom portal-sazviježđu, može da počne.

Štefica Galić skupo je platila, plaća i plaćat će sopstveno nepristajanje na diktat te arogantne manjine. Koja nakon uvodnih prijetnji redovno s riječi prelazi na tijela. A tamo gdje je degenek sredstvo discipliniranja, tu je i svaki čin neslaganja istovremeno i gest pobune, hrabrosti… Još gore od toga, tamo gdje neko pomisli da ima pravo batinama utjerivati istinu, nikome ne može biti dobro, ne samo onima koji batine primaju, nego ni batinašima. Reakcije na film o Neđi Galiću nisu ekscesi, ispadi uvrijeđenih i ugroženih, nego mračna, dobro organizirana akcija političkog podzemlja. Kontinuirane prijetnje smrću, šikaniranja, medijska hajka i zlokobno snimanje Ljubušaka koji su se usudili doći na projekciju, sve to govori o kompleksnoj ofanzivi širokih razmjera, o pravom kolopletu “mjera i poteza” poduzetih protiv jednog filma od 47 minuta.

UŽASNA SAMOĆA

Osporavanje sopstvene istine nasilni elementi suzbijaju najcrnjim sredstvima: oni ne udaraju samo na nepodobne čimbenike, što bi najveći dio tretiranih vjerovatno spremno podnio, žrtvujući se za opću stvar, nego istovremeno opaljuju po porodicama onih koji neće u tor, što situaciju napadnutih ljudi drastično usložnjava, a njihov manevarski prostor reducira na minimum. Ko obrati pažnju na intimne apozicije što ih u političkim komentarima ispisuje Martina Mlinarević Sopta, shvatit će da njen problem nisu invektive upućene njoj, nego sva ona sila uvreda, prijetnji i iživljavanja kojima je izložena njena obitelj. Ko nije doživio, teško će razumjeti s kakvim se haosom suočavaju Martina i nekoliko ljudi sličnih njoj. I to je, naravno, praksa u većem dijelu Bosne i Hercegovine. Misliti drukčije od uzjogunjene rulje, čije manire ovih dana tako precizno detektiraju Viktor Ivančić i Predrag Lucić, nema goreg izbora u savremenom Ljubuškom, Hercegovini, Bosni…

Štefica Galić, osim što je žrtva ciljanog, dobro organiziranog nasilja, ima još jedan problem: iako je dobila aklamativnu regionalnu podršku od najrelevantnijih ljudi medijskog života, danas je i dalje užasno sama, politički i egzistencijalno usamljena, prepuštena razularenim nasilnicima na ulici i sumanutim pseudonimima na internetu, od koje bi je trebala zaštititi policija. Koja s tom bandom najvjerovatnije dijeli političku platformu i koja bi – kada bi bilo stani-pani – radije disciplinirala gospođu Galić nego njenu napadačicu. Pobile se dvije babe, tako je u jednom komentaru opisan ovaj slučaj. U Hercegovini, a i šire, kada hoće da uvrijede ženu nazovu je babom, a kada hoće da minimaliziraju i relativiziraju fizički napad, proglase ga tučom.

U Ljubuškom zaista ima divnih, vrijednih, dobrih, kreativnih ljudi. Zato je posmatraču teško slušati sve te generalizacije na račun jednog grada i njegovih žitelja. Ljubuški nije nikakav izuzetak u odnosu na ostale gradove i gradiće iz regije: nasilna primitivna i dobro organizirana grupa galami, “obični normani svijet” šuti, jer oglasiti se, pobuniti se, to bi značilo učiniti svoj život nesnosnim. Malo ljudi bilo gdje spremno je na takav rizik. U međuvremenu, dok javnost ne ohrabri i ne ojača, glavne stvari treba da odradi država: rigorozno kazniti napadače, rasformirati lokalnu policiju i dovesti profesionalne kadrove. Ako takvih ima. A ako ima samosvjesnih, hrabrih Ljubušaka, minimum građanske hrabrosti koji bi trebali iskazati je – solidarizirati se sa Šteficom Galić.

RADIKALI ZA IZVOZ

Malo se ko posljednjih dana bavio fenomenom zvanim HDZBiH.

Od svih naših rigidnih, nacionalnom sentimentu odanih stranaka, čini se da je HDZBiH najrigidnija. Kako god čovjek okrene – najmanje ličnih, medijskih i političkih sloboda je na teritoriji pod efektivnom kontrolom Dragana Čovića. Ali to je posebna tema koju smo rad argumentirati najživopisnijim primjerima, ovo je bio samo jedan od njih.

Nikada, međutim, ne treba zaboraviti da radikalnih masa imamo za izvoz na svim stranama. Sjetimo se sarajevske blamaže, proljetnog pokušaja da majke ubijenih vojnika JNA polože cvijeće u Dobrovoljačkoj.

Ili, zađimo još dalje u prošlost, sjetimo se da je nakon završetka rata krenula prava mini-ofanziva na katoličke crkve po Sarajevu i na teritoriji kojom je vladala SDA. Ta je epidemija bila uzela toliko maha da su pred vjerske objekte postavljene policijske kućice i uvedena 24-satna dežura. Nikad niko iz Islamske zajednice i SDA nije našao za shodno da jasno osudi takvu praksu. Da je kojim slučajem Mustafa ef. Cerić tada prihvatio pod ruku Vinka Puljića i da su prošetali gradom, bio bi to čin jači od bilo kakvog saopćenja. (Umjesto toga, protiv napada na vjerske objekte pobunila se redakcija magazina Dani, koja je na Marindvoru organizirala protestni skup. Odazvalo se dvjestotinjak stanovnika napaćenog grada...)

Kada bi, slijedeći istu hipotetičku logiku, danas Dragan Čović izveo Šteficu Galić na kavu u centar Ljubuškog, atmosfera bi se, moguće je, radikalno relaksirala, da upotrijebimo taj zabavni izraz jednog poznatog filozofa. Ali, kako to i zamisliti kada ovakvi ekscesi najviše odgovaraju upravo Čoviću i njegovoj stranci?

A Štefica Galić? Ta ponosna žena, koja je na sopstvenoj koži osjetila šta znači nastavak rata prvim sredstvima, sada treba zaštitu (država), podršku (javnost), solidarnost (susjedi, prijatelji, poznanici, Ljubušaci najšireg spektra…). Svaki glas je dobro došao, svaki urlik se pika, svaki SMS je dragocjen, svaki zajednički izlazak, šetnja, posjeta kafiću, nose u sebi ogromnu snagu.

(zurnal.info)