NAMA SE NE ŽURI, A VAMA? Živopisni predsjednik RS sada zaista može biti zadovoljan. Dejtonska BiH se i figurativno i bukvalno raspada, iz sastanka u sastanak, iz saopćenja u saopćenje, a ovaj put on nije dominantni krivac za to. Zbog čega ovih dana okolo trijumfalno izjavljuje: „Jesam li vam rekao da je nemoguća!”
Ono čemu sada svjedočimo u Federaciji BiH praktična je paraliza vlasti i sistema. Ništa neobično za Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj je uvijek neka funkcionalno-sistemska paraliza u toku. Jedina je specifičnost što su dosadašnje blokade uglavnom proizvodili srpski akteri vlasti, a ovo sad je od početka do kraja originalno bošnjačko djelo. I kao što se moglo i očekivati, ta bošnjačka kontraofanziva tako je jaka da u funkcionalnom smislu adaktira cijelu državu. Većinu političkih procesa gurnuta je u stranu, jer se čeka ishod glavnog sukoba.
Kada je krenulo čudo bošnjačkog koaliranja, na ovom mjestu zapisali smo da njegovi aktivni čimbenici (Lagumdžija i Radončić) znaju šta hoće, ali da ne znaju kako to izvesti. Nazovimo ga pasivnim akterom, Sulejman Tihić, nije znao šta se dešava i kakvu igru igraju njegovi trenutni oponenti (naglasak je na ovom trenutni, jer ovdje se savezi i koalicije, sve zarad bolje budućnosti, sklapaju i rasklapaju svake godine), ali dobro zna kako im trajno blokirati namjere.
SDA i SDP (a odnedavno u igru se uključuje i SBB) u međuvremenu su raspirili pravi međustranački sukob lokalnog intenziteta. Infantilni rat saopćenjima, stranačka prepucavanja o tome ko želi, a ko je želio da napravi fildžan-državu, mogli bi biti izvor velike šprdačine, samo kada povod i posljedice ne bi bili ovako tragični. Teško je u toj inflaciji priopćenja ne primijetiti fundamentalnu zakonitost: sve što oni iz SDA napišu o ovima iz SDP-a je tačno i sve što ovi iz SDP-a smisle o onima iz SDA također je tačno. Odgovornost za ovakvu situaciju, potpuno je jasno, snose svi njeni akteri. Neozbiljno, neodgovorno i u suštini amatersko poigravanje sudbinom zemlje već sada ima pogubne posljedice. Država kojoj je hitnost važna kao i kvalitet reformi, ima jednu od najsporijih administracija na svijetu. I niko ništa.
ŽELJKO KOMŠIĆ NA PUTU SLOBODE: Iz drugog pokušaja Željko Komšić ipak je uspio raskinuti bračni odnos sa SDP-om. Prava je šteta što to nije uradio još proljetos, kada je krenuo pa se vratio, što ga je uvrstilo u tzv. široku lepezu bh. političara koji ostavke daju samo jednom. Ali i ovako, Komšić je povukao bitan potez. Preko nekih stvari čovjek ne smije preći i pri tome nikada ne bi trebalo da misli na cijenu koju plaća zbog svog opredjeljenja. Cijena Komšićevog izbora zaista može biti velika. Moguće je da, kao i svi otpadnici od jakog, dobro uigranog sistema, doživi potpunu marginalizaciju, da ovo bude njegovo političko samoubistvo, ali čak je bolje i to nego ostati u ovakvom SDP-u i pristati na zastrašujući diskriminacijski projekt zvani vrijednost glasa.
Moguće je, doduše, i da na onim tamo izborima Komšić ponovo osvoji više glasova od svoje sada već bivše stranke. Ako razmišlja o takvom ishodu, potrebno je da temeljito preispita i reformira sopstveno političko opredjeljenje, s njime i retoriku. Naivna priča o patriotizmu potpuno je izlizana, do kraja potrošena i u suštini nije ništa drugo nego nastavak nacionalizma drugim sredstvima. Moderna politika ne prodaje ideologiju, nego se fokusira na temeljna pitanja ekonomije, životnog standarda, ljudskih prava, ekologije, razvoja, obrazovanja… Kada se tome doda i osjetljiva multietnička struktura Bosne i Hercegovine, što je pitanje povodom kojeg Komšić treba iz temelja novu garnituru savjetnika, aktuelni član Predsjedništva BiH mora znati da je ovdje svaki populizam – handžar s dvije oštrice: ono što ti kod jednih donosi slavu, kod drugih te demonizira do krajnjih granica. Razlog više da Željko Komšić shvati nužnost sopstvenog političkog razvoja i redefiniranja. Čovjek koji i dalje živi u derutnom soliteru, u roditeljskom stanu, ima krucijalnu prednost u odnosu na sve ostale suspektne tipove iz aktuelne vlasti: nije se obogatio.
GORNJI HORIZONTI Kad neka zemlja iz jedne krize, bez prelaza i upozorenja, prelazi u drugu, onda ne samo da kriznost postaje njeno trajno i normalno stanje, nego dolazi i do klasične zamjene teza. Medijski atraktivni i bučni skandali ne dozvoljavaju da na površinu isplivaju oni teški, dubinski problemi koji prijete cijelom društvu.
Jedno od tih potisnutih bosanskohercegovačkih kriznih žarišta je i u javnosti tek sporadično detektirani slučaj Gornji horizonti. Država se sama o sebi zabavila, stara koalicija nikako da prepusti vlast novoj, a nova ne zna kako da otkači staru, pa onda gromoviti slučaj Komšić, pa opet nešto Dodik izjavio… Ko bi se kraj svih tih institucionalnih i partijskih cirkusa bavio tamo nekakvom hidrocentralom i slivom rijeke Neretve.
A afera oko Gornjih horizonata sadrži u sebi sve potencijale zbog kojih bi bh. javnost trebala da skoči na noge lagane. Ovako stvari stoje na globalnom planu: kad se iscrpe sva nalazišta i ratovi za tzv. crno zlato, sredinom vijeka predstoje oružani sukobi zbog vode. Pošto Bosna i Hercegovina nafte ionako nema, eto i mi dočekasmo da u nečemu budemo avangarda, jedno tri decenije prije ostatka planete mogli bismo zaratiti zbog H20. Istina, još se ne potežu minobacači, ali ograničeni sukob verbalnog, teritorijalnog i finansijskog karaktera već je prisutan.
Vlada jedne države (RH) i vlada jednog entiteta (RS) saveznici su u elektroenergetskom projektu obećavajućih potencijala. Savez politički neprirodan i neodgovoran, ali interes zajednički: struja i novci. Strahujući od katastrofalnih posljedica, na suprotnoj strani također su se našli logički teško shvatljivi saveznici – stanovnici hrvatskog grada Metković i bošnjački član u Predsjedništvu BiH Bakir Izetbegović.
Gornje horizonte kao politički i ekološki slučaj možemo svesti na jednu jedinu rečenicu: RS vještački i nasilno prekomponira prirodni sliv rijeke Neretve i usmjerava ga u Trebišnjicu. Ekologija ima dvije nezgodne osobine. Prva je da ne priznaje ni entitetske ni državne granice, pa ono što je za RS finansijska dobrobit, za FBiH i RH je katastrofa. Druga je da ekologija ne priznaje sadašnjost. Ekološke gluposti po pravilu ne ispaštaju samo aktuelne generacije, nego je to njihov amanet ako ne svim, onda bar mnogim naraštajima koji dolaze. A šta mi u ovom slučaju ostavljamo djeci i unucima? Nezamislivu ekološku katastrofu: Neretva će biti slana do Konjica, možda i do Glavatičeva, u Jablanicu ljudi više neće ići na jagnjetinu, nego na dagnje, ali će zato onaj opet sinu odobriti višemilionski kredit, ovaj put za elektroenergetska ulaganja. Što i nije besmislen potez, bolje da dijete ulaže, nego da se drogira.
(zurnal.info)