Ramiz Huremagić: Naša djeca su rezultat društva oboljelog od PTSP-a

Tragični događaj u Bosanskoj Krupi, u kome je dječak od 15 godina usmrtio jednog a teško ranio drugog policijskog službenika, najbolji je primjer i dokaz koliko je bh. društvo zapušteno, unazađeno, unakaženo, devijantno, nepismeno i prepušteno vlastitom samouništenju. Ne zaboravimo, da smo, samo dan prije, u Sarajevu imali također slučaj međuvršnjačkog nasilja sa upotrebom vatrenog oružja.

Prema još nepotvrđenim informacijama, dječak je potpao pod uticaj vjerskog fanatizma i njegov napad na policiju je bio akt napada na cioniste, koje je, po njegovom ubjeđenju, štitila naša policija. 

O tome kako je do toga došlo, u ovom konkretnom slučaju i u ovom trenutku, bilo bi apsolutno neprofesionalno i neetično komentarisati, zbog nedostatka provjerenih informacija i činjenica, a to je ono što će istraga tek da ustanovi, kao i iz pijeteta prema tragično stradalom policajcu i njegovom teško ranjenom kolegi. Prema samim obilježjima i elementima napada, u smislu krivičnopravnog definisanja, ovaj događaj se, već sad i s punim pravom, može okarakterisati kao čin terorizma. U svakom slučaju, izvršitelj ovog krivičnog djela će biti predmet sudskog postupka koji se predviđa za maloljetne, u ovom slučaju mlađe maloljetne, izvršitelje krivičnih djela.

Međutim, nemoguće je ne komentarisati i osvrnuti se na pojave i anomalije samog društva u kome se ovakve stvari dešavaju. 

Kad dijete, koje je prošle godine završilo osnovnu školu, s nožem dođe pred policijsku stanicu i ubode na smrt prvog policajca na kojeg naiđe, a drugog teško rani, onda možemo, sa svakim pravom, govoriti o bh. društvu koje je oboljelo od kolektivnog PTSP-a, koje niko i ne pokušava liječiti, i u kojem se brižno njeguju kultura nepismenosti, neobrazovanosti, podanosti i poslušnosti.

Sama simbolika čina je stravična – golobradi dječak, sam s nožem, napada državu. I to tamo gdje je ona najizloženija i najvidljivija – kroz uniformu policijskog službenika. Dječaka ovdje ne interesuje, niti on misli o tome da li taj policijski službenik ima ikakvu ulogu u krivici koju dječak projicira na državu i društvo, on ne razmišlja o tome da je taj isti policijski službenik, možda, već odavno zaboravljen od te iste države jer prima jednu od najnižih plata od svih državnih i javnih službi, jer nije dobio novu uniformu i cipele i po sedam osam godina, jer i sam gleda svakodnevno kako se kriminal i zločin moraju opraštati podobnima i moćnima a „sila“ demonstrirati na siromasima koji usijeku pet kubnih metra u državnoj šumi da prehrane djecu kao demobilisani borci i zato od države dobiju tri godine robije, jer i sam svjedoči korumpiranim kolegama, kolegama koji su primljeni u službu preko mita i korupcije, političke podobnosti ili rodbinskih veza.

Dječak to nije mogao znati, nije imao načina da sazna. Naposljetku, dječak to nije ni trebao znati. Jer ni u jednoj normalnoj državi dijete od 15 godina to ne treba znati, niti ima razloga da zna. Dijete u tom uzrastu bi trebalo jedino da zna lekciju koju je dužan spremiti sutra za školu...

BH. društvo je odavno prepušteno samoregulaciji a u tom karuselu ludila i zla, armije polupismenih, neobrazovanih, zlih i malicioznih služe kao kohezioni i korektivni faktori. Za tu ulogu potrebno je ispuniti samo jedan, vrlo prost i jednostavan uvjet – otvoriti korisnički nalog na Facebook-u ili nekoj drugoj društvenoj mreži, ili se dokopati političke funkcije, pa s tih položaja upravljati dalekometnom paljbom teškog topništva.

Oni povlašteniji i od većeg interesa i značaja za određene političke i vjerske krugove moći, mogu računati i na izdašnu i obilatu pomoć jer se za takve kvazi-učenjake i hohštaplere rezervišu dvorane kulturnih centara i sportske dvorane, a njihovi se nastupi hodočaste kao nešto najsvetije što na svijetu postoji.

Ovo je društvo u kojem je potpuno normalno da se slave i obožavaju ratni zločinci - što je zločin veći i kazna teža, obožavanje je jače. Oni najozloglašeniji imaju osigurano i mjesto u udžbenicima i to za osnovnu školu. U udžbenicima za srednju se već izučavaju napredne i složene tehnike masovnih ubistava, istrijebljenja, genocida, masovnih silovanja, i slično.

Ovo je, stoga, društvo u kojem je potpuno normalno da se kod naroda koji je najviše stradao u proteklom ratu, do granica patološkog, njeguje kult apsolutne i jedine žrtve i da se, isključivo, na tom postulatu grade temelji za "svijetlu" budućnost istog tog naroda. Pri čemu se mnogi političari utrkuju u tome da se nametnu kao oni koji će prvi (tuđu i sirotinjsku) djecu pozvati na oružje, u još jedan krvavi rat. 

Djeca se izvode iz škola na svaku značajnu ratnu obljetnicu, a nije rijedak slučaj da djeca i golobradi mladići dolaze obučeni u maskirne uniforme na takve događaje. Žalosno je i porazno, da se u svim ovim desetljećima nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, nije mogao uspostaviti dostojanstven i uređen sistem baštinjenja postignuća u odbrani zemlje, prije svega prilagođen i adekvatan za mlade generacije kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. 

Nasuprot tome, skoro svakodnevno svjedočimo populističkim eskapadama pojedinaca, koji takve stvari, uglavnom koriste za vlastitu (političku) samopromociju. O posljedicama takvih, za mnoge benignih i simpatičnih postupaka, svjedočimo svakodnevno. Na žalost.

Dalje, ovo je društvo u kojem je potpuno normalno da se diplome i svjedodžbe o završenom školovanju kupuju kao na pijaci. Jer, pobogu, bitan je “papir”. Onaj koji će negdje nekog dovesti na neki položaj u javnoj ili državnoj službi, javnom preduzeću ili ustanovi. Ovdje je odavno prestalo da se cijeni znanje i obrazovanje, nasušna potreba za stalnim prosvjetljenjem i edukacijom pojedinaca i društva u cjelini. I niko me ne može ubijediti da je ovo slučajna ili spontana pojava. Naprotiv, ovo je planski i sistematski razvijani model i politika „zaglupljivanja“ naroda provođena na tom modelu, kojeg je tako najlakše držati u prošlosti, strahu i u ovisnosti od nacionalnih političkih opcija i vođa koji jedino mogu sačuvati i osigurati opstanak svoje nacije. Obrazovani, školovani, pismeni i samomisleći ljudi su u velikom broju, već napustili ovu zemlju. I napuštaju je svakodnevno. Upravo zbog diktature nakaradnog i kabadahijskog.

Pokušajte samo sebi predočiti šta bi bilo da je okončanjem Drugog svjetskog rata omogućeno da kompletna infrastruktura Trećeg Rajha uđe u novi saziv njemačkog parlamenta – Bundestaga? Da su ljudi koji su kreirali progone i masovna istrijebljenja naroda, pisali udžbenike i kreirali obrazovne politike Njemačke nakon 1945. Nasuprot tome, Njemačka je dvadeset godina predano, odgovorno i sistematski radila na stvaranju sveobuhvatnog sistema i programa suočavanja sa svojim krvavim naslijeđem i zločinačkom prošlošću. Za to vrijeme obnovili su zemlju, infrastrukturu, privredu, razvijali kulturu, umjetnost, akademske institucije, sport i tako radili na obogaćivanju svog društva. Čin Vilija Branta je bio samo kruna i simbolički akt svega onog što je mukotrpno stvarano preko 20 godina. I opet, nakon svega, i sa ove vremenske distance, vidljivo je da klica zla nikad nije iskorijenjena i da se opet vraća i buja.

Antipod ovom primjeru je onaj kad se pozicija žrtve jednog naroda zloupotrijebi do te mjere da potomci tih žrtava sad koriste metode i sredstva vrlo slična onima koje su činili zlikovci, sad u odnosu na jedan drugi narod, potpuno ubijeđeni da je to apsolutno ispravno i legitimno.

Bojim se da iz oba primjera, mi u ovoj zemlji, biramo samo ono najgore i dam nam to služi da kreiramo svoja ubjeđenja, mišljenja i stavove. A naposljetku, i načine reagovanja i postupanja.

Ovo je država koja ubija svoje ljude, sistem koji stvara mašine za ubijanje i uništavanje i društvo oboljelo od kolektivnog oblika PTSP-a. Stoga se dječaka iz Bosanske Krupe ne smije zvati monstrumom. On to nije. Monstruozan je, i neoprostiv, sam čin koji je počinio. On je naprosto oruđe koje se sinoć aktiviralo i počinilo nešto što se, u krivičnopravnom smislu, ima i mora zvati krivičnim djelom, te kao takvo biti podložno daljim krivičnopravnim i sudskim postupcima. I to je ono gdje prestaje pravo a gdje počinju čovjek, savjest i smisao.

S pozicije normalnog čovjeka, savjesti i logike zdravog razuma i smisla, presuda je već ispisana, jasna je i neoboriva:

Kriva je Država i svi njeni političari koji su ikad doprinijeli da nezaustavljivo tonemo ka potpunom dnu, potpunoj destrukciji društva, države i pojedinca. Krivo je bolesno Društvo gdje je sve normalno postalo abnormalno i obrnuto. Gdje su elementi sistema vrijednosti rotirani za 180 stepeni po principu – budale se diče onim čega se pametan stidi. Onako kako se to radi u „elitama“ i „zadrugama“, skupštinama, saborima i parlamentima svih nivoa.

I zato, da djeca i dalje ne bi bila oruđa koja će i dalje činiti ovakva ili slična djela, i da se isključivo na njima ne bi „lomila kola“, (što ne znači da bilo ko treba biti amnestiran od odgovornosti za učinjeno), potrebno je započeti sa hitnim tretmanom liječenja cjelokupnog društva. Koji će biti bolan i mukotrpan. I koji će neminovno iziskivati hitnu hirurušku intervenciju u vidu uklanjanja svih kancerogenih i malignih tkiva – od tako uklonjenih tkiva, neka se mogu smjestiti u zatvore a neka na ropotarnice i smetlišta. 

Da bi, u dogledno vrijeme, bar jedan čovjek, bar posljednji stanovnik ove zemlje, proživio u nečemu što će se moći nazvati normalnom zemljom. Bar na jedan dan!

(zurnal.info)