Država kao organizovani oblik kriminala (3): Kako su političari i njihove mreže "zarobili" Bosnu i Hercegovinu

Područje Zapadnog Balkana definišu neke zajedničke karakteristike kao što - slabi i nerazvijeni organi za provođenje zakona, potlačeno pravosuđe i politizirane upravljačke strukture. Ovakvo stanje je dodatno pogoršano endemskom korupcijom u svakoj od ovih zemalja. Prema najnovijim nalazima izvještaja UNODC-a o mjerenju organiziranog kriminala na zapadnom Balkanu za 2020., korupcija i organizirani kriminal se međusobno hrane I nadopunjavaju, što dovodi do ozbiljnih sistemskih slabosti u segment vladavine prava ali i funkcionisanja države u cjelini.

ZAROBLJAVANJE DRŽAVE

Nivo korupcije na Zapadnom Balkanu dostigao je fazu „zarobljene države“ koja bogati političare i njihove mreže uz veliku cijenu na račun običnih građana. Takođe, narušava povjerenje javnosti u vladine institucije, jer se one sve više koriste za služenje privatnim interesima", kako se navodi u Izvještaju Transparency Internationala iz 2020. godine „Ispitivanje zarobljavanja države: Neopravdani uticaj na donošenje zakona i pravosuđe na Zapadnom Balkanu i Turskoj”

Isti izvještaj također ukazuje na dva ključna faktora koji omogućavaju zarobljavanje države: nekažnjivost za korupciju na visokom nivou i zakone skrojene po mjeri, gdje se zakoni napravljeni po mjeri smatraju najvišim izrazom zarobljavanja države jer na kraju čine kriminal i pljačku legalnim.

Isti stav je podvučen i u dokumentu o regionalnoj strategiji Evropske komisije, ocjenjujući oblast vladavine prava u regionu Zapadnog Balkana, prema kojem „zemlje pokazuju jasne elemente zarobljene države, uključujući veze sa organizovanim kriminalom i korupcijom na svim nivoima vlasti i administracije, kao i snažnu isprepletenost javnih i privatnih interesa“.

Korupcija je i uzrok i posljedica kriminalnog okruženja u cijelom regionu. Praktično je moguće govoriti o „kulturi korupcije“ kao dominantnom modelu profesionalnog, političkog, poslovnog i privatnog ponašanja. To je svojevrsna “nova normalnost” kojoj ovaj region svjedoči već decenijama. Dok je sasvim normalno tražiti/očekivati da mu se uzvrati usluga za ono što je neko dužan da uradi u okviru redovnog posla što radi, posljedica je još katastrofalnija – čak i oni koji nisu skloni korupciji i ne praktikuju takvo ponašanje, postepeno će se povući u obavljanju svog posla. Trudit će se da nikoga ne uvrijede i da rade tako da ne privlače veliku pažnju na sebe, bilo da su tužitelji ili sudije, saobraćajni ili granični policajci, inženjeri, službenici, itd. Da ne govorimo o slučajevima uzbunjivača, gdje je prisutan potpuni nedostatak zaštite za njih, koji su pretrpjeli velike odmazde i posljedice i time samo dodatno učvrstili opšte razumijevanje javnosti da se ne isplati ići protiv sistema.

Jedan od najočitijih dokaza ovako bolesnog društva je slučaj iz Republike Hrvatske gdje su predsjednik stranke ali i sama vladajuća stranka pravosnažno presuđeni za organizovani kriminal i korupciju. U oktobru 2021. godine, Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je presudu bivšem hrvatskom premijeru i bivšem šefu Hrvatske demokratske zajednice – HDZ-u, koji je osuđen na sedam godina i po kojoj je vladajuća stranka HDZ kažnjena novčanom kaznom od 3,5 miliona kuna te je naloženo da vrati oko 14 miliona kuna nezakonito stečene dobiti. Bivši premijer osuđen je za nezakonito finansiranje vladajuće stranke kanalisanjem novca iz javnih preduzeća za privatnu i političku korist.

NIKO NE VJERUJE INSTITUCIJAMA

Glavne slabosti sistema su one koje se odnose na nedovoljnu implementaciju principa vladavine prava, nizak nivo integriteta i efikasnosti pravosuđa, koje je često pristrasno, izloženo skandalima i infiltrirano političkim agendama, kao i odsustvo opšte kulture integriteta javne funkcije/položaja, odgovornosti i transparentnosti.

Kultura neprikosnovenosti moćnih i jakih jednostavno preovlađuje i većina stanovništva ima neupitan stav da sve javne službe i servisi rade u korist onih koji su na vlasti i onih koji imaju dovoljno političke i finansijske moći da se miješaju i utiču na djelovanje i odluke ovih tijela, počevši od policije, tužilaštva, pravosuđa i drugih državnih institucija i tijela.

Sveukupno povjerenje u institucije, pravdu i izglede za bolju budućnost je veoma nisko. Pravi centri moći izmješteni su iz institucija parlamentarne demokratije u ruke političkih lidera i stranaka. Prekomjerna potreba političkih elita da utiču na sve unutrašnje i eksterne procese u institucijama (od zapošljavanja do kreiranja politika i strateških dokumenata) dovela je do slabljenja integriteta institucija i potpunog nepovjerenja u njihov rad. Gotovo je pravilo da političke elite na ključne pozicije u institucijama sistema, uključujući i one za borbu protiv organizovanog kriminala, postavljaju lojalne i povjerljive ljude, koji bi, prije svega, zastupali njihove stavove i interese.

Značajan faktor je i nepotizam, kako pri zapošljavanju i raspoređivanju na rukovodeća mjesta, tako i u dodjeli sredstava i ugovora finansiranih iz javnih sredstava članovima njihovih porodica i osobama sa kojima su u srodstvu ili na drugi način lično povezani.

Glavni primjer političkog uplitanja je kontinuirani gubitak povjerenja u pravosuđe. U prosjeku, povjerenje stanovništva Zapadnog Balkana je daleko ispod povjerenja OECD-a i EU. Prosječna stopa za region Zapadnog Balkana je 33%, u poređenju sa, na primjer, Danskom sa 89%. Unutar regiona, pravosuđu se najmanje vjeruje od od svih drugih segmenata države. Ovo je u oštroj suprotnosti sa situacijom u EU gdje se pravosudnom sistemu znatno više vjeruje nego nacionalnim vladama i parlamentima. Slaba evidencija uspešnih slučajeva organizovanog i teškog kriminala, uključujući i slučajeve korupcije visokog profila, samo je dodatni dokaz za alarmantno stanje u sistemu krivičnog pravosuđa, koji bi trebalo da ima glavnu ulogu u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

SMJENA TUŽILACA

Uzmimo samo na primjer Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Niti jedan glavni tužitelj do sada nije dočekao kraj svog mandata niti je napustio svoju funkciju na neki normalan i uobičajen način. Tako je prvi glavni tužitelj Marinko Jurčević napustio funkciju i podnio ostavku, pod nikad razjašnjenim okolnostima. Njegov nasljednik Milorad Barašin je bio predmet afere jer se našao u jednom ugostiteljskom objektu sa jednim od vodećih svjetskih trgovaca oružjem, licem sa mnogih crnih lista, nakon čega je pokrenut disciplinski postupak čiji ishod je bilo razrješenje Barašina sa pozicije glavnog tužitelja. Njegova umiješanost u bilo kakve koruptivne ili bilo kakve druge kriminalne radnje nije nikad utvrđena. Nedugo nakon vraćanja na mjesto tužitelja u Odjelu za ratne zločine, razbolio se i iznenada umro.

ZamIjenio ga je Goran Salihović, čovjek bez jednog jedinog dana profesionalne karijere u tužilaštvu, koji je odlukom VSTV BiH 2017. godine smijenjen sa pozicije glavnog državnog tužioca, te je istom odlukom prebačen na poziciju državnog tužioca. Kasnije je bio predmet krivičnih postupaka i optužnica za zloupotrebu položaja. Nije dočekao okončanje suđenja jer je preminuo 2024. godine, nakon kraće i teške bolesti. Ostaće zabilježeno da je javno izjavio da je za njegovu smjenu direktno kriv i da je to naredio Milorad Dodik.

“Ja sam smijenjen jer sam u nehatu rekao nešto u emisiji Telering, voditelj je to navodno prenio Dodiku i bilo je dovoljno da se ja smijenim”.

Gordana Tadić je bila sljedeća glavna tužiteljica od januara 2019. godine do oktobra 2021. godine, kada je smijenjena. Dospjela je i na „crnu listu“ jer je Ministarstvo finansija SAD-a uvelo sankcije Gordani Tadić, tužiteljici Tužilaštva BiH i bivšoj glavnoj tužiteljici. Kao razlog sankcija je navedena zloupotreba položaja.

Osim glavnih tužilaca, i mnogi drugi tužitelji Tužilaštva BiH su bili predmet disciplinskih i krivičnih postupaka, što očito nikad nije predstavljalo nikakav problem da i dalje nastave raditi tako odgovorne poslove. Čak i onda kad dospiju na američke „crne liste“ zbog zloupotrebe položaja i ugrožavanja istraga, druženja, ljetovanja i drugovanja sa okorjelim profesionalnim kriminalcima međunarodnog ranga ali i sa političkim moćnicima u zemlji i inostranstvu.

Kad ovom dodamo i hapšenje i suđenje Predsjedniku Suda BiH zbog nezakonitih djela sa, također, uhapšenim Direktorom Sigurnosno-obavještajne agencije, kao i bezbrojne disciplinske i krivične postupke za tužitelje i sudije na drugim nivoima organizacije pravosuđa u BiH, potpuno je nepotrebno dodatno dokazivati kakav ugled ima pravosuđe u Bosni i Hercegovini. Ponekad se naprosto čini da se pojedini sudije i tužitelji utrkuju u svojoj servilnosti i poniznosti političkim moćnicima, dok je jedna druga pojava još i strašnija za stanje ove oblasti u zemlji.

Naime, to je taktika „nezamjeranja“ i „netalasanja“. Tužilačke i sudske norme se ispunjavaju na šumskim krađama, provalama i razbojništvima, dok se slučajevi političke korupcije, zloupotrebe vlasti, utaja poreza velikih razmjera, uzurpacije državne imovine i prirodnih resorsa nijemo posmatraju. Dok je nekad bilo moguće da se ovo odnosi samo na najveće političke moćnike u zemlji, sad je to moguće ustvrditi i na lokalnoj ravni, pa čak do nivoa predsjednika savjeta mjesne zajednice, pod uslovom da je član ili pod zaštitom vladajuće političke opcije.

Nemoguće je a da se ne osvrnemo i na činjenicu da pravosuđe najduže odolijeva svim pritiscima da se imovina nositelja pravosudnih funkcija učini javnom. Možemo samo naivno da vjerujemo da bi baš oni trebali biti primjer svima drugima, i bez ikakvog straha ili zabrinutosti, javno obznaniti sve ono što posjeduju. S obzirom na njihove, ionako, visoke plate, neće biti nimalo čudno vidjeti da su neki i vrlo imućni. Osim ako neki nisu i odviše imućni pa i im bilo malo poteško objasniti nesrazmjer između legalnih primanja i stvarnog stanja.

KONTAMINACIJA EKONOMIJE

Plasiranje imovinske koristi stečene kriminalom u legalne poslove je ultimativni cilj svakog onog ko se bavi bilo kojim oblikom kriminala koji donosi nezakonitu imovinsku korist.

Postoje brojne indicije da se nezakonita dobit redovno ubrizgava u građevinske radove, stanogradnju i nekretnine, hotele i restorane, kladionice i druge oblike kockanja, fudbalske klubove i transfere igrača, dok postoje indicije da energetski sektor i širenje kapaciteta obnovljivih izvora energije također postaju oblast ulaganja nezakonito stečenih sredstava.

Nezakoniti finansijski tokovi omogućavaju bogatim i eksploatatorskim elitama i kriminalnim akterima da operu profite svojih nezakonito stečenih dobiti, da utaje poreze, koriste političku moć za ličnu korist, te da prikriju vlasništvo nad imovinom. Na taj način potkopavaju napore da se ograniči nejednakost u bogatstvu, smanjuju kapacitet vlada da podrže razvojne i inkluzivne ciljeve rasta i značajno narušavaju vladavinu prava, kako je to pokazala studija UNODC-a iz 2020. godine „Konceptualni okvir za statističko mjerenje nezakonitih finansijskih tokova“.

Stoga se industrija organizovanog kriminala i korupcije ne može posmatrati isključivo kao pitanje i problem krivičnog pravosuđa, policijskih agencija i sistema vladavine prava. Organizovani kriminal i korupcija su ključni faktori na političkoj i ekonomskoj sceni, često sa dominantnom pozicijom i ulogu. Prihodi koji dolaze iz ove industrije su toliko značajni da ih treba shvatiti kao ozbiljnu socio i makroekonomsku prijetnju za državu i društvo u cjelini.

Povećanje i rast nezakonite dobiti velikih transnacionalnih kriminalnih konglomerata direktno utiče na dalje jačanje i širenje takvih grupa i mreža. Ako se tome dodaju prihodi koje ostvaruju manje organizovane kriminalne grupe i mreže od drugih kriminalnih aktivnosti počinjenih u samoj regiji JIE (trgovina ljudima, trgovina drogom, krađa vozila, prevare, utaja poreza, itd.), onda bi se moglo zaključiti da ekosistem organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu i JIE ima kredibilan potencijal da postane ozbiljan ekonomski, finansijski, politički i društveni faktor u ovom prostoru.

Uzmite za primjer obim i stepen tragičnih posljedica koje donose ovakva ponašanja. Ilegalno iskopavanje minerala u nelegalnom kamenolomu u Jablanici, pad nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, požar u nelegalnoj diskoteci u Kočanima, propusti u održavanju trajekata u Hrvatskoj – svi ovi slučajevi su za posljedicu imali skoro stotinu nevinih ljudskih života. Ni za jedan slučaj još niko nije presuđen. A i ako bude, upitno je kakav će ishod biti u pogledu samih sankcija.

Da ne spominjemo nezakonitu i nelegalnu eksploataciju prirodnih dobara – rijeka, šuma, ruda, minerala i slično. To je sve ono što tek tinja i čije će posljedice ispaštati i cijela pokoljenja koja dolaze.

Nedavni Zakon Republike Srbije o utvrđivanju porekla imovine i posebnom porezu (2021) prilično je jedinstven i kontroverzan sa pozicije svoje primarne logike i rezonovanja. Zakon se odnosi na fizička lica i utvrđivanje njihove ukupne imovine u upravnom postupku. Fizičko lice je dužno da priloži dokaze o zakonitosti sticanja imovine. Ako to ne učini, Poreska uprava će donijeti rješenje o utvrđivanju posebnog poreza od 75% ako utvrdi postojanje imovine čije porijeklo nije opravdano. Dok je Zakonom predviđena procedura prijavljivanja sumnjivih slučajeva tužilaštvu i policiji, nije sasvim jasno da li ovo zakonsko rješenje predstavlja pravni osnov da se „opere“ ostatak od 25% ukupne vrijednosti imovine i kakav bi bio slučaj sa naplaćenim posebnim porezom po stopi od 75% ako se ista imovina posljedično oduzme i oduzme u krivičnom postupku. Kako stoji, ovo rješenje ukazuje na sasvim legitiman postupak legalizacije dijela nezakonito stečene imovine, a državi poručuje da vrlo rado naplaćuje porez na nezakonito stečenu imovinsku i imovinsku korist. Identično zakonsko rješenje donijela je i Republika Srpska u toku 2022. godine.

Zakonom u Republici Srpskoj uređuju se uslovi, način i postupak pod kojim se utvrđuje imovina i uvećanje imovine fizičkog lica i poseban porez na uvećanje imovine, koje u uzastopnom period do tri kalendarske godine prelazi iznos od 300.000 KM,  a za koju fizičko lice ne može da dokaže način sticanja.

Drugim riječima, ova dva zakona šalju jasnu poruku: ako si spreman nama dati tri četvrtine, mi ćemo, po zakonu, legalizirati tebi jednu četvrtinu a ti slobodno nastavi da se baviš s čim god želiš i kako želiš.

KAMO DALJE ROĐAČE?

Ilegalni prihodi imaju snažan uticaj na kontrolu društvenih tokova i funkcionisanja države kroz korupciju. Gubitak povjerenja u institucije zbog njihove neefikasnosti i korupcije je sveprisutan i ogroman. Postoji mnogo primjera međusobne podrške između etno-nacionalističkih klepto-oligarhija i organiziranog kriminala. Sve dok takve politike tolerišu, odobravaju i/ili učestvuju u organizovanom kriminalu, organizovani kriminal velikodušno podržava i finansira takve elite, često direktno utičući na zakonodavne, administrativne, sudske i druge procese u cilju omogućavanja nesmetanog funkcionisanja.

Društveno-ekonomski razvoj i politička stabilnost ključni su faktori za održivu perspektivu. Efektivna implementacija zakonodavnih, političkih i strateških rješenja također se može dodati u glavne slabosti sistema, bilo da se radi o potpunom nedostatku adekvatnih rješenja ili o neadekvatnoj implementaciji postojećih. Funkcionalne vlade, uklanjanje partokratije i autokratije iz demokratskih procesa, stavljanje korupcije pod kontrolu i jačanje principa vladavine prava biće instrumenti za osiguranje bolje i stabilnije budućnosti.

Možda je vrijeme da Bosna i Hercegovina sprovede radikalne rezove, poput procesa koji je nedavno prošla Albanija uz podršku Europske unije.

Naime, radi rješavanja nagomilanih problema u pravosuđu, od sveprisutne korupcije do enormnog gubitka povjerenja u pravosuđe, Albanija je sprovela strogi proces ponovne evaluacije poznat kao „vetting process“ radi provjere imovinskih stanja nositelja pravosudnih funkcija, njihovih pozadina i mogućih povezanosti sa kriminalom.

Novim albanskim ustavom uspostavljeno je novo tijelo za istragu o nedoličnom ponašanju sudija i uspostavljen je prelazni sistem provjere za ispitivanje integriteta pravosuđa. Pored toga, uvedena je posebno pravosudno tijelo za krivično gonjenje i suđenje u slučajevima korupcije. Uprkos nekim problemima u toku samog procesa, proces je uglavnom bio transparentan i efikasan. Glavni rezultati ovog procesa mogu se grupisati u dvije skupine - percepcija javnosti o korupciji u pravosuđu nije bila neutemeljena, i to da je značajno smanjen broj nositelja pravosudnih funkcija koji nisu prošli proces provjera i ocjenjivanja. Istina, ovaj proces je imao i svojih manjkavosti, a naročito u pogledu usporavanja rada pravosuđa i povećanje broja predmeta.

S druge strane, nama u Bosni i Hercegovini, to već odavno nije ništa začudno jer mnogi postupci se vode godinama bez i najmanje naznake o skorom okončanju. Najbolji primjer tromosti pravosudnog sistema su, paradoksalno, predmeti ratnog zločina koji, ni na jednom nivou pravosudnog sistema u BiH, nisu ni blizu zadovoljavajućeg nivoa a time ni u funkciji ostvarivanja pravde i utvrđivanja stvarne istine u svakom slučaju ratnog zločina u ovoj zemlji.

Svakako, uspostavljanje jedinstvenog budžeta za cjelokupno pravosuđe, bi također pomoglo da se, naročito tužitelji i sudije, na nižim nivoima otrgnu od političkih uticaja i ovisnosti o lokalnim političkim oligarhijama. Ovo rješenje bi nedvosmisleno imalo svojih koristi koje bi doprinijele i unaprijeđenju ukupne efikasnosti.

No, da bi se to sve desilo, potrebno je da ovakva ili slična rješanja, prođu parlamentarne procedure, koje su, opet, u rukama, političkih moćnika pa i samih kriminalaca. Tako da nam ne ostaje ništa drugo nego da se nadamo da će se i u ovoj zemlji početi pojavljivati tužitelji i sudije kao što su bili Đovani Falkone i Paolo Borselino. Koji su iskonski vjerovali u svoj poziv, svoju zakletvu, i svoju ulogu u deratizaciji, dezinsekciji i dezinfekciji talijanskog društva i države. Jer bez metle i temeljitog čišćenja, nema nama napretka. Ili, što bi Falkone rekao:

„“Uvijek možemo nešto učiniti” – to je maksima koja bi trebala biti urezana na stolu svakog sudije i svakog policajca.”

Autor feljtona Ramiz Huremagić je devet godina obavljao različite poslove i funkcije u Tužilaštvu BiH i Uredu Registrara Suda i Tužilaštva BiH – od savjetnika glavnog državnog tužitelja, šefa kabineta, vođe istraga organizovanog kriminala, direktora projekta međunarodne podrške Tužilaštvu BiH, pa do članstva u mnogobrojnim domaćim i međunarodnim radnim grupama i komisijama, gdje je predstavljao Tužilaštvo BiH i Bosnu i Hercegovinu. Koordinirao je istrage sa svim policijskim agencijama u BiH, te onima iz SAD-a, Austrije, Italije, Njemačke, Slovenije, Hrvatske, Slovenije, itd, kao i sa međunarodnim organizacijama kao što su INTERPOL i EUROPOL. Vodio je istrage nekih od najtežih slučajeva organizovanog kriminala u BiH i na Balkanu, u kojim predmetima je izrečeno nekoliko stotina godina zatvorskih kazni, pri čemu nikad ni jedan jedini dan pritvora nije bio neopravdan ili bespotreban ili nezakonit.

(zurnal.info)