Naši i neprijatelji

Možda će zvučati paradoksalno, ali je blizu istine. Pad komunizma kod nas su najspremnije dočekali komunisti. Skoro istog dana, takorekuć od ponedjeljka, prešaltali su se na demokratski vokabular. Samo su promijenili dresove i punom parom krenuli u nove pobjede. U suštini, bila je to proaktivna, ako ćemo pravo – tipična komunistička reakcija na novonastale okolnosti. Znate kako je ono govorio Lenjin: i kad gubi, istinski komunist ustvari dobija...

VRIJEDNOST SLOBODE

S tog aspekta, najveći tragičari demokratskih promjena bile bi – religijske zajednice. Ugnjetavane za vrijeme pet decenija jednopartijskog sistema, umjesto da novoosvojenu slobodu dočekaju otvoreni za novo vrijeme, nove ideje i novu konstelaciju odnosa, one su se ušančile u onu najtvrđu – gotovo pa neprobojnu – komunističku retoriku. Ko god je imao primjedbi na njihovo ponašanje ili rad, dočekan je i etiketiran kao – neprijatelj sistema, višestoljetni podrivač religijskog bića i same suštine našeg naroda, o kojem god da se identitetu ili biću radilo. Te zajednice teško su prihvatale nove okolnosti, u kojima drugačije mišljenje i kritika nisu neprijateljski napad, niti atak na temelje religijskog mišljenja, života i sistema, nego to što jesu – drugačije mišljenje, neslaganje, kritika...

Tim povodom, u Oslobođenju je nedavno objavljen zanimljiv i važan tekst, jer stare, gotovo otrcane stvari tretira na – za ovdašnje uslove – inovativan način.

Dževad Hodžić, profesor na Fakultetu islamskih nauka, ponudio je, zapravo, novi pogled na metodologiju višemjesečne rasprave o vjeronauci kao školskom predmetu. Što se tiče stavova o ovom problemu, Hodžić je na suprotnoj strani u odnosu na kantonalnog ministra Emira Suljagića, koji pokušava reformirati i upristojiti školstvo i njegove najbitnije aspekte. Međutim, kao ministrov neistomišljenik, Hodžić se u tekstu Vrijeđanje Suljagića (Oslobođenje, 2. decembar 2011.) bavi uvredama i prijetnjama kojima je ministar kontinuirano zasut već mjesecima. Pa kaže:

„Među tim reakcijama bilo je i takvih koje su putem službene e-mail adrese Ministarstva za obrazovanje Vlade kantona Sarajevo upućene gospodinu Suljagiću, a koje su primitivne, uvredljive, huškačke i prijeteće i kao takve apsolutno nedopustive.“

Hodžić je svjestan da ministrovo ponašanje nije besprijekorno, da se Emir Suljagić često zalijeće u neodmjerene ocjene i neukusne polemike:

„Ovdje mi dakle, nije važno to što mislim kako ministar Suljagić na neadekvatan način eksponira prijetnje i uvrede koje su mu upućene. Ovdje je naprosto riječ o tome da prijeteće i uvredljive poruke koje su upućene gospodinu Suljagiću treba najoštrije i bezuvjetno osuditi.“

Ključ Hodžićevog teksta je u sljedećim riječima:

„Stav da vjeronauka ne treba biti uključena u škole, kao i stav da treba, politički je legitiman. Za ostvarenje jednog ili drugog cilja (da vjeronauke u školi nema ili da vjeronauke ima) moraju se, to je presudno, koristiti isključivo dopuštena demokratska sredstva i predviđene procedure. (...) Pravo na slobodno izražavanje mišljenja, političkog i svakog drugog uvjerenja mora imati prioritet u odnosu na vjeronauku, matematiku, biologiju, ili bilo koji drugi predmet. Jer, vrijednost slobode predstavlja temeljni (pred)uvjet i za samu vjeru, školu, obrazovanje i ljudski život u cjelini.“

ARGUMENT IZ ZASJEDE

Na početku ovog teksta možda smo i nepravedno za neokomunističke metode obračuna s neistomišljenicima optužili samo vjerske zajednice. Istina je da nijedan segment društva ovdje nije pošteđen nasilništva prema drugom i drugačijem. Pravo na slobodno izražavanje mišljenja, političkog i svakog drugog, jedno je od temeljnih prava koje smo demokratijom, kao, dobili, a za koje se suštinski još nismo izborili. Ovdje je demokratija došla samo formalno. U stvarnom životu, duboko smo podijeljeni na neprijatelje i naše. Bosna i Hercegovina puna je ljudi koji veliku cijenu plaćaju zbog toga što su pokušali slobodno govoriti ono što misle. Blažo Stevović i Nikola Sekulović u Trebinju su na stalnoj meti politički dirigiranih vandala, jer skladnu mononacionalnu atmosferu kontinuirano narušavaju uznemiravajućim aktivnostima i prijedlozima, kakav je i onaj da se jedna ulica u ovom gradu nazove Srebrenička, u čast žrtvama genocida.

U Sarajevu, profesorica Sanja Vlaisavljević bila je žrtva nezamislivih uvreda na forumima. Anonimne prijetnje standardni su dio arsenala ljudi koji se bave nedozvoljenim uznemiravanjem i maltretiranjem neistomišljenika. Takvi opskurni likovi po forumima i izvan njih brutalno su vrijeđali i zastrašivali Sanju i njenog supruga Ugu. Za sve koji se ne slažu s profesoricom Vlaisavljević možemo poručiti isto ono što Dževad Hodžić poručuje akterima napada na Suljagića: gospodo, samo tekstom možete odgovoriti na njene tekstove. I ničim drugim.

U Banjoj Luci, nepodobna novinarka Radmila Karlaš živi u višegodišnjoj neimaštini, izložena prijetnjama i uvredama, a nedavno su joj, kao znak upozorenja, mučki izmasakrirali psa. Čak je i to bio povod da se Radmila izvrgne ruglu u jednim banjalučkim novinama. Čovjek je kriv ne samo što misli drugačije, nego se mora postidjeti kada bude žrtva napada. Rijetki i usamljeni neistomišljenici u zapadnom dijelu Mostara i Hercegovine to svoje neistomišljenje najradije čuvaju za sebe, jer ako bi ko i pokušao pisnuti pokoju o zločinima nad drugima, poskočili bi ga iz zasjede.

Možda najtvrđe i nasurovije neslaganje doživljavaju ljudi koji ne dijele spolna opredjeljenja naše divne, skladne, nadasve humane zajednice. Biti drukčiji u tom pogledu, e nek vam je dragi Bog na pomoći. To ovdje ne praštaju muslimani, katolici, demokrati, liberali, patrioti, nacionalisti... Svaki pokušaj da se o tome progovori i promišlja drukčije, u pravcu neoborivih ljudskih sloboda, završio je katastrofalno. Istina je da i liberalni Šveđani nisu do kraja raščistili sve nedoumice povodom ovih pitanja, ali što mi u Srbiji, Hvatskoj, BiH i Crnoj Gori volimo mlatiti i tamaniti pedere i sličnu amad, to je čudo jedno.

KONCEPTUALNI SAN

Uglavnom, pravo na slobodno mišljenje ostaje i dalje konceptualni san, za koji se još nismo ni počeli boriti kako treba. Kada su nakon rata Amerikanci u obrazovni sistem BiH pokušali integrirati predmet koji bi mladim generacijama predstavljao dostignuća i prednosti demokratije, naišli su na ljuti strateški otpor. I to govorimo samo o teritoriji pod kontrolom Armije BiH. Jeste da ste nas spasili, da ste bili saveznici, ali u to se ne petljajte. Mi mišljenje ne smatramo demokratskim dostignućem, nego etnonacionalnim vlasništvom. I baš zbog toga, potreba za takvim predmetom u školama nikad nije bila važnija.

Profesor FIN-a stao je u odbranu neistomišljenika. Iz političko civilizacijskog kruga kojem Dževad Hodžić pripada rijetko smo dobijali slične reakcije. A nema boljeg načina da se pokaže sopstvena kultura, spremnost na dijalog, privrženost demokratskoj raspravi i otvorenost za drugačije ideje. Kao društvo, još smo godinama, ako ne i decenijama daleko od tih ideala.

(zurnal.info)