Naziv izdajnik nosim kao dekoraciju na kaputu

U središtu jedne od vaših najpoznatijih i najvećih knjiga Priča o ljubavi i tmini je odrastanje glavnoga junaka u četrdesetim godinama prošloga stoljeća u Jeruzalemu, od emigracije vaših roditelja, Drugog svjetskog rata, preko Holokausta, pa sve do stvaranja države Izrael. Vaša je obitelj, unatoč svim tim događajima, i pored svih tih događaja, pokušavala i dalje preživjeti i izgraditi život u Izraelu. Koliko su ti vanjski događaji, ako ih tako možemo nazvati, utjecali na vašu obitelj, pa time i na vas?

Reći ću vam ovo o mojoj obitelji: moji roditelji i njihovi roditelji bili su privrženi Europljani, što danas ne znači mnogo jer je svatko Europljanin, a čak i oni koji još nisu Europljani čekaju u redu da uđu u Europu. Ali prije sedamdeset, osamdeset godina, jedini Europljani u Europi bili su Židovi poput mojih roditelja i njihovih roditelja, svi ostali bili su bugarski patrioti, španjolski patrioti ili norveški patrioti. Moji roditelji bili su Europljani. I voljeli su Europu. Nikada se nisu smatrali Ukrajnicima, Rusima, Poljacima ili Latvijcima, smatrali su se Europljanima. Voljeli su sve što ima veze s Europom. Voljeli su njen krajolik, i njenu kulturu, i njenu glazbu, i njenu baštinu i književnost; i bili su veliki poligloti, znali su mnoge europske jezike, i voljeli su i grad i selo, i šume i rijeke, i mostove i stare trgove… voljeli su Europu. Ali više od svega voljeli su glazbu, oh, kako su voljeli glazbu. Ali Europa nikada nije voljela njih. Zbog toga što su bili Europljani, moje roditelje i njihove roditelje nazivali su „kozmopolitima“, zvali su ih „intelektualcima bez korijena“, a na kraju i „parazitima“.

Neki od vas su dovoljno stari kako bi se sjetili da su ta tri pejorativa uobičajeni vokabular i nacista i komunista, i kada su govorili „paraziti“, „intelektualci bez korijena“ i „kozmopoliti“, mislili su na moje roditelje. I to zato što su voljeli Europu. No moje su roditelje iz Europe izbacili 30-ih godina, brutalno ih je izbacio nasilni antisemitizam, na sreću za njih, jer da ih Europa nije izbacila 30-ih godina, ubila bi ih 40-ih godina. I tako su došli u Jeruzalem, noseći sa sobom neuzvraćenu ljubav prema Europi. Kada sam bio dječak, nisam to razumio. Ali danas razumijem da su njihovi osjećaji prema Europi bili osjećaji neuzvraćene ljubavi, razočaranja. U našem malom podrumskom stanu, podrumskom stanu nalik na podmornicu, među svim tim knjigama isticala su se dva mala ureza za dva krajolika, ne originala već reprodukcije, jedan je bila mala rijeka s mostovima i šumom, a drugi su bile planine prekrivene snijegom. Sada znam da je to bila izjava ljubavi spram Europe koju im Europa nije uzvratila.

Kada sam bio mali dječak, roditelji su mi znali reći „Jednoga dana Amos, ne dok smo mi živi, ali jednoga dana, naš Jeruzalem će se razviti i postati pravi grad“. Nisam znao što su mislili pod pravim gradom, za mene je Jeruzalem bio jedini pravi grad. No danas razumijem da su moji roditelji pod time mislili na grad s rijekom na sredini i mostovima preko nje. Važno je reći da izraelski Židovi koji su došli iz orijentalnih zemalja, iz bliskoistočnih zemalja, iz arapskih zemalja, imaju isti odnos ljubavi i mržnje kakav su moji roditelji imali s Europom. Oni vole Irak, oni vole Egipat, oni vole Maroko, ali se i ljute na njih. Ja sebe više ne smatram Europljaninom, ja nisam Europljanin, rođen sam na Bliskom Istoku, rođen sam u Jeruzalemu, odrastao sam u Jeruzalemu. Ali od svoje obitelji, mojih roditelja i njihovih roditelja, naslijedio sam taj ambivalentni osjećaj spram Europe, tu fascinaciju spram Europe. A Priča o ljubavi i tmini umnogočemu je priča o mojim roditeljima, njihovoj neuzvraćenoj ljubavi i Europi. To je jedna od glavnih tema te knjige.

VIŠAK POVIJESTI I MESIJANSKIH OČEKIVANJA

I dan i danas živite u pustinjskom gradu Arad, imate stan u Tel Avivu, međutim čitav vaš život obilježen je odrastanjem u Jeruzalemu. Možemo li se nakratko osvrnuti na taj, kako ga nazivaju „najsvetiji grad na svijetu“? Koliko se on promijenio od vašeg odrastanja do danas i koja je to „tajna veza“ između stanovnika Jeruzalema i stanovnika Tel Aviva, da oni u Jeruzalemu uvijek sa čežnjom gledaju u Tel Aviv, a oni iz Tel Aviva uvijek gledaju u Jeruzalem?

Jeruzalem i Tel Aviv udaljeni su samo sedamdeset kilometara, ali oni predstavljaju dva različita planeta. I dok je Tel Aviv veoma mediteranski grad, hedonistički, bučan, strastven, materijalistički, optimistički, Jeruzalem je ekstremistički i fanatički. Teško je vjerovati da ta dva grada razdvaja samo sedamdeset kilometara.

Jeruzalem je veoma lijep i veoma tužan – mislim da je prokletstvo Jeruzalema višak povijesti. Previše svetosti, previše mesijanskih očekivanja. Još kad sam bio mali dječak Jeruzalem je bio magnet za sve vrste fanatika svih religija, svih kultura i svih ideologija. Postoji dobro poznat mentalni poremećaj poznat kao „Sindrom Jeruzalema“, pronaći ćete ga u psihijatrijskim knjigama – a radi se o turistima koji dođu u Jeruzalem na dan ili dva i odjednom se popnu na brdo i počnu se ponašati poput proroka. Ili kako bi žrtvovali sebe ili kako bi žrtvovali druge, ili i jedno i drugo. No moram reći da i dalje volim Jeruzalem, ali ne i uvijek – to je velik grad, pišem o Jeruzalemu, često ga sanjam, ali nisam siguran bih li tamo mogao i živjeti. Postoji velik sukob oko svetih mjesta u Jeruzalemu, Muslimani žele sveta mjesta islama, Židovi žele sveta mjesta judaizma, Kršćani žele sveta mjesta kršćanstva, i ne možete zamisliti koliko mržnje i krvi se prolilo zbog toga.

Moja stara mudra baka imala je rješenje za taj problem. Kada sam bio mali dječak, ona mi je jednostavnim riječima objasnila koja je razlika između Židova i Kršćana. I rekla je sljedeće: „Vidiš, moj unuče, Kršćani vjeruju da je Mesija ovdje već jednom bio i da će jednoga dana opet doći. Mi Židovi, ne vjerujemo da je Mesija bio ovdje i da će tek doći. Ne možeš zamisliti koliko mržnje i krvi se prolilo zbog toga. A zašto ne mogu svi sačekati i vidjeti? Ako se Mesija vrati i kaže 'Lijepo vas je vidjeti opet!“ onda će se Židovi morat ispričat Kršćanima, a ako Mesija kaže „Kako ste, lijepo vas je upoznati“ Kršćani će se morat ispričat Židovima.

Između ostalog, poznati ste i po tvrdnji da se kod čitavog bliskoistočnog konflikta zapravo radi o pitanju čija je nekretnina. Međutim, Priča o ljubavi i tmini je u samom Izraelu dočekana veoma pozitivno, pa čak i od strane vaših nekadašnjih kritičara. Kako to tumačite?

Moram vam reći da sam pišući Priču o ljubavi i tmini bio uvjeren da će je čitati samo stanovnici Jeruzalema koji nisu mojih godina, i nitko drugi. Bio sam gotovo uvjeren da tu knjigu neće čitati ni u Tel Avivu. Nikada nisam mogao ni pomisliti da će je čitati po cijelom svijetu i da će biti prevedena na 28 jezika. Možda sam to morao znati.

Vjerujem da je dobra književnost, što je provincijalnija, univerzalnija. Vjerujem da je dobra književnost, što je lokalnija, univerzalnija. Postoji i nešto poznato kao „internacionalna književnost“, znate o čemu pričam. Oni poznati „internacionalni“ romani čija se radnja odvija u internacionalnim hotelima i aerodromima, a ljudi ih čitaju u internacionalnim hotelima i aerodromima i onda ih ostavljaju na klupama internacionalnih hotela i areodroma. Ali ne govorim o „internacionalnoj književnosti“, već o univerzalnoj književnosti. A poanta te književnosti jest da smo suočeni s ljudima koji su različiti od nas, pa svejedno slični nama, ljudima čiji je život ponekad potpuno drugačiji, čija je kultura drugačija, čija je tradicija drugačija, čije su navike drugačije, pa ipak otkrivamo i nešto od sebe u njima. I veliko je zadovoljstvo to otkriti. Sjetite se Čehova, koji je bio provincijalan autor, sjetite se Faulknera, koji je bio provincijalan autor, sjetite se Marqueza, koji je provincijalan autor. Većina mojih omiljenih književnika su provincijalni autori.

I Priča o ljubavi i tmini je provincijalan roman, o jednom udaljenom mjestu prije mnogo godina – čak ni Jeruzalem iz te priče više ne postoji. Ali pitali ste me jedno drugačije pitanje. Pitali ste me kako tu knjigu mogu čitati i moji politički protivnici u Izraelu. A odgovor je da očito ta duboka priča nadilazi političke ideologije. Priča o ljubavi i tmini je prevedena na arapski i objavljena u Libanonu, a razbješnjeli Hezbolah je tvrdio da izdavač treba biti obješen. Pa ipak, mnogi ljudi u arapskom svijetu pročitali su tu knjigu. I moram vam reći da je meni arapski prijevod najvažniji prijevod, uz svo dužno poštovanje prema hrvatskom prijevodu, koji je također važan.

Ako se ne varam, za arapski prijevod zaslužna je libanonska obitelj Khoury, čiji je sin stradao u terorističkom napadu. A nedavno ste Priču o ljubavi i tmini poslali jednom palestinskom teroristu koji se nalazi u zatvoru zbog smrti petero ljudi i u posveti mu napisali da mu knjigu šaljete kako bi on bolje razumio vas, Izrael, kao što vi pokušavate razumjeti njih, Palestinu. Smatrate li da putem književnosti političke barijere mogu biti prevaziđene?

Ovdje imamo dvije priče. Jedna je o mladom čovjeku, izraelsko-palestinskom Arapinu, studentu prava, od samo 22 godine, koji je jedne večeri rekreativno trčao ulicom Jeruzalema, ali su ga upucali i ubili palestinski teroristi koji su ga zamijenili za Židova. Njegova obitelj, Khoury, odlučila je financirati arapski prijevod Priče o ljubavi i tmini kako bi prijevod posvetila uspomeni na tog mladića i kako bi poboljšala međusobno razumijevanje. Da, vjerujem da književnost otvara oči, vjerujem da književnost može graditi mostove, vjerujem da čitajući knjigu o drugim ljudima zamišljamo te druge ljude, postajemo znatiželjni. I reći ću vam da sam oduvijek vjerovao da je znatiželja moralna vrijednost, vjerujem da je znatiželjna osoba bolja osoba od one koja nije znatiželjna. To je recimo i razlog zašto duboko poštujem trač. Trač je udaljeni rođak književnosti. Oni se ne pozdravljaju na ulici. Jer književnost je mnogo uglednija od rođaka trača. Ali oni su povezani. Postoji određena veza, a to je da oboje izviru iz znatiželje. Kada tračamo, tračamo o očitom, kada čitamo književnost, čitamo o onome što nije očito, to je glavna razlika između tih rođaka.

Ali da se vratim na vaše pitanje – da, vjerujem da čitanjem književnosti iz neke druge zemlje i drugog naroda, možemo više naučiti o tome narodu nego na bilo koji drugi način. Kada bih kupio kartu, i otputovao recimo u Kolumbiju i tamo ostao tri tjedna, vidio bih muzeje, vidio bih krajolik, povijesna mjesta, i ako bih imao sreće, razgovarao bih s nekim lokalnim ljudima u kafićima i otišao kući s nekim utiscima. Ali čitam Marqueza, pozvan sam u dnevne sobe Kolumbijaca, pozvan sam čak i u njihove spavaće sobe gdje nijedan turist najčešće ne stigne. Književnost je stoga način da putujemo u druge zemlje, i za odnos između izraelskih Židova i Arapa to je veoma bitno jer postoji toliko mnogo stereotipa s obje strane. A što se tiče druge priče: postoji palestinski vođa i terorist imenom Marwan Barghouti koji služi više doživotnih kazni u izraelskom zatvoru. Jednoga dana morat ćemo ga pustiti i pričati s njime. A i mnogi svjetski vođe su bivši teroristi. To je slučaj svugdje, neki izraelski vođe također su bili teroristi, ubijali su nevine ljude. Posvetio sam primjerak arapskog prijevoda Priče o ljubavi i tmini i poslao ga njemu preko jednog zajedničkog poznanika njemu u zatvor. U posvetu sam napisao „Gospodine Barghouti, ova priča govori o našoj priči. Nadam se da ćete, ako je pročitate, bolje razumjeti nas, kao što mi pokušavamo razumjeti vas. I nadam se da ćemo se jednoga dana naći u miru i na slobodi“. To je bila posveta. A onda je izbio ogroman skandal na izraelskoj televiziji i tabloidima, „Amos Oz je ubojica, jer šalje poklone ubojicama“. Znate ne volim kada nekoga nazivaju „izdajnikom“.

Vjerujem da su svakoga u nekom trenu zvali „izdajnikom“: de Gaulle je nazivan izdajnikom od Francuza koji nisu htjeli da se Francuska makne iz Alžira, Churchill je zvan izdajnikom jer je srušio Britanski imperij, Menahim Begin i Anvar el-Sadat su zvani izdajnicima od vlastitog naroda zbog mirovnog sporazuma između Izraela i Egipta. A što je izdajnik? Izdajnik je netko tko se usudi promijeniti u očima onih koji mrze promjenu i ne razumiju promjenu. Pa kada mene nazivaju izdajnikom ja to nosim kao dekoraciju na svom kaputu.

PROLIJEVANJE KRVI U EVROPI

Svjedočimo ponovnom buđenju arapskoga svijeta, od Tunisa, preko Egipta, pa sve do Libije, gdje je situacija ipak drugačija. Koji je vaš komentar na trenutna događanja i kakvi će po vama biti odnosi s Izraelom s obzirom na geopolitičke promjene i mislite li da će se kroz desetak godina taj arapski svijet, koji je godinama bio pod diktatorima, okrenuti demokraciji kojoj narod trenutno teži?

Sada od mene tražite da budem prorok, a budući da dolazim iz zemlje proroka, to je veoma teško jer ima previše konkurencije u biznisu proročanstava. Postoji ogromno nezadovoljstvo i pobuna diljem arapskoga svijeta, jer ne samo arapski svijet, već i cijeli islamski svijet živi pod totalitarnim režimima dugo vremena.

Osobno vjerujem da je izvor problema u muslimanskom društvu odnos spram žena. I to je razlog zašto islamski svijet kaska za zapadnim svijetom. Zato jer su žene potlačene, jer su nepismene, zato jer nisu obrazovane, i zato jer žene ne dobivaju šansu. Stvari se sada mijenjaju, ali mislim da bi bilo pogrešno zaključiti da će cijeli arapski svijet doživjeti preokret. Mislim da je ono što se događa u Egiptu jedna stvar, a ono što se događa u Libiji druga. I u svakoj arapskoj državi imate drugačiju priču. Egipat ima jaku srednju klasu i određeni stupanj civilnog društva. To su preduvjeti za demokraciju.

Demokracija može postojati samo ondje gdje postoji srednja klasa i gdje postoji civilno društvo. Koliko znam ne postoji ni civilno društvo ni srednja klasa u Libiji, pa mi se čini da su šanse da ćemo vidjeti demokraciju u Libiji male. U Egiptu možda, postoji šansa. U drugim arapskim državama? Svaka arapska država je drugačija. Jordan je jedna priča, a Saudijska Arabija je jedna potpuno drugačija priča. Sirija je jedna priča, a Jemen je jedna potpuno drugačija priča. Stoga pretpostavljam da ćemo vidjeti drugačije razvoje u različitim arapskim državama i mislim da je pogrešno generalizirati i reći da će arapski svijet otići u jednom određenom smjeru. Ali vjerujem da se neke arapske i muslimanske države okreću u dobrom smjeru. Vjerujem da je motiv tih pobuna idealistički motiv. Znam da postoje mnoge fundamentalističke struje u nekim od tih arapskih država, i bojim se tih fundamentalističkih struja. Ali moramo sačekati i vidjeti.

Često kažete da su ne samo Židovi, nego i Arapi na neki način bila odbačena djeca Europe, odnosno da ni njima Europa nije uzvratila ljubav, u smislu da Židovi u Arapima vide zrcalnu sliku onih koji su ih izbacili iz Europe, a da Arapi u Židovima vide zrcalnu sliku onih koji su kolonizirali arapski svijet, što se između ostalog vidjelo dugogodišnjom podrškom arapskih diktatora od strane Europe. Moje je pitanje, dakako, kako onda kao čovjek, kao Židov, koji je desetljećima gledao u tu Europu kao u neku vrstu zajednice koja je uzor, koja fascinira kao ste rekli, kako vidite današnju Europu?

Očito je da je današnja Europa uzor svima nama ostalima, jer spušta zidove. To se ne događa na jednak način u svakom dijelu Europe – u vašem dijelu Europe to je očito sporiji proces nego što je recimo u Skandinaviji. Europljane, i to posebno nestrpljive Europljane, koji gledaju na Bliski Istok i Izraelcima i Arapima kažu „Ne sramite li se zbog toga što radite?“, uvijek podsjećam da je Europi trebalo više od tisuću, ako ne i više od dvije tisuće godina krvoprolića, animoziteta, mržnje i ubijanja da dosegne trenutnu fazu europejstva. Mi na Bliskom Istoku, mi Izraelci i mi Arapi, nama neće trebati dvije tisuće godina, i mi nećemo proliti toliko nevine krvi koliko je prolila Europa, i vlastite i tuđe krvi. Europu promatram kao model, ali kao model koji je proizašao tek iz tisuća godina krvoprolića.

Nemojmo zaboraviti da je taj mali kontinent, gotovo najmanji među kontinentima, prolio više nevine krvi nego svi drugi kontinentni zajedno. Ako pogledamo Džingis Kana, i Hanibala, i Gadafija i ne znam koga još, i Sadama Huseina, i sve diktatore Trećega svijeta, svi oni zajedno nisu prolili ni približno toliko krvi kao Europa. Pa stoga, kada Europljani moraliziraju nad nama s Bliskog Istoka, kažem, umjesto moraliziranja, mogli biste nam pomoći i suosjećati s nama. Ne morate više birati hoćete li biti na strani Izraela ili na strani Palestine – morate biti za mir.

(zurnal.info)