Iz dnevnika Senke Marić: Ne vjerujem ni u koga

Deveti februar, Mostar

Ponedeljak je. Vratila sam se kući u petak. Do pet poslijepodne, istrošila sam volju za pet dana, krenula da tonem. Nema tu emocije, niti nekog naročitog dna. Tiha implozija, unutrašnje sagorijevanje energije koja se nema gdje usmjeriti. Čula sam se sa Srđanom G. Ne moram mu ništa posebno reći, zna, razumije. Ne mogu dočekati da još malo ostarim, valjda će mi biti svejedno, kažem. Do tada treba ispuniti vrijeme. Teleskop “James Webb” je uočio nešto u svemiru. Moguće da je teorija Velikog praska opovrgnuta. Svakodnevno saznajemo da suštinski ne znamo ništa. Sve će se zaboraviti, pamćenje je formalno, leševi ne znače ništa. Gledamo genocide uživo i ne mičemo guzicama. Pitao me kako ide pisanje. Rekla sam da me ovo vrijeme isključivo inspiriše da se zalijećem i udaram glavom u zid.

Sinoć sam namjeravala pisati. Čitala sam dosad napisano, postalo mi je dosadno. Otišla sam u krevet. Ležala bez knjige, ili telefona. Moram se priviknuti na samoću, ponovo. 11:22 je uvečer. Nema prostora za deluzije.

Nemoguće je da budem iskrena do kraja, jedan dio uvijek nedostaje. Vidim pukotine, insistiranja na snazi, duhovitosti. Istinite u prošlom trenutku, sada su patvorene. Pokušavam se uzemljiti, prigrliti realnost. Mrzim ovu kuću. Puno loših stvari se desilo u njoj. Tišina vibrira kroz prazan prostor. To mi se čini istinitije od svega.

Šta sam radila to vrijeme, tamo u Iowi, s tim ljudima? Niko od nas nije znao ko je. Svi identiteti su bili strgnuti. Ostao je taj spisateljice, beskoristan u svakodnevnom životu. Sve je postalo upitno. Isto je bilo i drugima. To sam sigurna. Tragali smo za autentičnom verzijom sebe. Prvih sedmica je to bila ona najbolja. Kasnije, isplivalo je i sve ostalo.

Već pred odlazak u Čikago bilo mi je previše, žudjela sam za drugim ljudima, bijegu od nas. Sve smo uzimali lično. Trideset i četiri ega u borbi za prevlast. Neizdrživo, iako je manifestacija bila suptilna. Big brother. Afrikanci su uporno pričali o kamerama. State Department nas sigurno posmatra. Moraju biti negdje po hodnicima. Ako ne i u sobama. Soonest, Enah i ja se vraćamo iz Shambaugh Housea, tek je druga sedmica, vreo dan.

“Da ih ima, već bi me davno uhapsili ili mi naplatili tih 100 dolara, pušim u sobi pored otvorenog prozora.”

“Kako si otvorila prozor?”

To kažu jednoglasno.

“Mi smo probali, ne može.”

“Pa, gurneš gore.”

“Ne može, strah me je da ga ne razbijem, šta bih onda?”

To kaže Enah, Soonest potvrđuje.

“Dvije jebene sedmice ste u sobi bez svježeg zraka? Gurneš ga gore, pa nek sve ide u pizdu materinu. Šta vam je?”

“You’re crazy, Smiles.”

Nedugo nakon toga, Enah mi dolazi uspaničen. Skoro sve žene iz grupe, tvrdi on, ga proganjaju. Gledam ga I kontam baš te je teška sudbina spopala. Priča mi, nekoliko dana ranije jedna rezidentkinja mu je lupala na vrata usred noći, nije htio otvoriti. I dalje mislim da sere. Govori o porukama kojim mu je obećavala različite seksualne vratolomije.

“Morao sam skrinšotovati, da se zaštitim, ko zna za šta bi me mogla optužiti.”

Pokazuje mi poruke, zaklanjajući prstom njeno ime.

Nevažno je koliko ima crnih ljudi u Americi, on je ipak crni čovjek u bijeloj zemlji. Wesley, profesor književnosti na malavijskom fakultetu, pizdi jer ga noćima vikenda studenti zaustavljaju po gradu i pitaju kakvu drogu im može prodati. Ni on ne vjeruje da u hotelu nema kamera. Moje mišljenje je da smo sretni dok u takvom hotelu ima toalet papira.

“Budi sigurna da nas gledaju”, uporan je Soonest.

“Jebe me se, svakako misle da sam Euro trash.”

Pričam im o fotografiji Šejle Kamerić: No teeth...? A moustache...? Smel like shit..? Bosnian girl!

“Ne možeš pobijediti, bijela si, fuck off ”, kaže Wesley.

Istina.

Ne postoji način da sve ispričam kako treba. Moralo bi se dešavati istovremeno. U sjećanju smo jedno tijelo, trideset i četiri glave, šezdeset i osam udova. Pet usta vrišti, šest govori, sedam se smije, osam šuti, ostali plaču, ili spavaju, tuširaju se, čitaju, pričaju s nekim na telefon, jebu se uvjereni da niko ne zna, pišu, šetaju misleći da su sami. Nikada nismo bili sami. Zidovi su suluda fabrikacija odvajanja prostora. Kada spavamo, glava od Busi je na pedesetak centimetara od moje. Javili su joj od kuće da joj je baka umrla. Čujem je dok plače, dok se okreće u krevetu. Pušta vodu u kupatilu. Znam koliko dugo se tušira.

Soonest pjeva non‑stop. Užasno me nervira. Pričao mi je o svom glasu prije puberteta, tvrdi da je bio najbolji u crkvenom horu. Dao bi sve da ga može vratiti. Svake subote uzima taksi i ide u svoju crkvu, negdje na izlazu iz grada. Enah to radi nedeljom. Zaboravila sam o kojim crkvama se radilo. U Iowa Cityju, rekla bih, ima ih bezbroj. Čak i onih evanđelističkih, pod šatorima, s pastorima čudotvorcima, sveti duh kroz njih liječi, praise the lord, sing together, he walks, the child can finally speak, oh lord, don’t forget to make donations, praised be thy lord,... Željela sam otići sa Soonestom, obećao me povesti u tu svoju. Posvađali smo se, nisam otišla. Ni u njegovu, niti bilo koju drugu. Ako se ikada vratim u Iowu, obići ću ih.

Enah me je pozvao da razgovaramo. Nema problema, naravno, rekla sam, o čemu?

“O Isusu.”

Mrtav je hladan dok to izgovara. Kasnije, večer je pitoma, hodamo od hotela, kraj parka i biblioteke, do fitness‑centra. Na povratku sjedimo na klupi.

“Kako je moguće da ne vjeruješ u Boga? Znaš li šta je Isus uradio za nas?”

Ne želim ga povrijediti. Pričam o socijalizmu, načinu na koji sam odgajana. Dokučim da me pokušava preobratiti.

“Znaš šta, evo da se i okrenem na religiju, moji su tradicionalno muslimani, po defaultu me zapada Allah”, računam tako ću ga se riješiti.

“I to je dobro. Bog je jedan. Vjeruj u njega.”

“Ne vjerujem ni u koga. Samo u sebe.”

“Cinična si, Senka Marić.”

“Fuck off, Enah, odoh da spavam.”

“Lažeš, ideš da pušiš.”

“Amen.”

Već primijetim da se Tammy osjeća loše. Vidim, a ne vidim, previše mi je ljudi. Rina i María je ne žele kod Azhara. Meni je draga, ali ne pada mi na pamet da sam i ja tu, i mogu ovim dvjema reći da prestanu jesti govna. Umjesto toga bježim, vrijeme provodim kod Ashlee I Trevora. Jednu noć, tamo smo Raoul, Busi i ja. Pijemo crno vino. Igramo Ungame igru. Malim čovječuljkom, kao u Čovječe ne ljuti se, ideš po poljima, kad se zaustaviš po naredbi bačene kocke, biraš jednu od karata iz dva špila. Na njima su napisana pitanja, vrlo lična i zanimljiva. Prije toga, uzeli smo edibles, ne puno, po pola, sasvim je dovoljno.

Raoul i ja se ne gasimo, upadamo jedno drugom u riječ. Ostali odgovaraju na pitanja u dvije do tri rečenice, nas dvoje verglamo po pola sata. Raoul uvodi pravilo: jedna minuta za odgovor, ni sekund duže od toga. Igra se ubrzava. Želim reći sve o sebi, čuti sve o svima. Ovakva zabava je ustrojena po mojoj ideji života, takav svijet bi propao za dvije minute, ali nema veze, sad sam sretna.

Busi krene plakati. Njeno stanje je promaklo našim radarima. Možda je Trevor nešto i primijetio. On je izuzetan čovjek, nevjerovatne energije. Busi plače zbog bake, neki dan su je sahranili, a ona je ovdje. Ima svega dvadeset i šest godina. Jedna je od najzrelijih, najsmirenijih ljudi koje sam ikada srela. Pametna, promišljena, nema problem reći da nešto ne zna. Piše zajebanu poeziju. Žene Južne Afrike se bude. Ona je jedna od njih. Ali, u ovom trenutku je dijete. Tek kasnije postat ću svjesna da smo je izgrlili, rekli par brižnih stvari, i tren kasnije opet se strastveno zadali u igru, zaboravljajući na Busi.

Ostatak noći je u magli. Izlazim na verandu da zapalim. Sjedim na ogradi, gledam ljude ispred okolnih kuća, noć je nježna. Najednom, neizdrživo mi je smiješno, toliko da se moram vratiti unutra i reći im koliko mi je smiješno što sjedim na ogradi i smijem se.

Na povratku u hotel osjećamo se bolje, tinejdžeri koji su na jednu noć uspjeli pobjeći od kuće. Ili nas ipak Trevor vozi nazad. Taj ili neki drugi put. Ashlee, na stražnjim vratima njihove kuće, stoji u dovratku, svjetlost je iza nje. Kada mislim o lijepim stvarima u Iowa Cityju, to je prvo čega se sjetim.

(zurnal.info)