Nema (poetske) pravde za Andreja

Nevjerovatno je kakve sve nesporazume i sukobe može isprovocirati jedan tekst. Tačnije, jedna rečenica. Zbog pisanja Andreja Nikolaidisa o proslavi dvadeset godina RS, pokvarili su se ionako kvarljivi odnosi između Banje Luke i Sarajeva, Sarajeva i Beograda, Beograda i Podgorice, Podgorice i Banje Luke... Odavno ne vidjesmo takav diplomatsko-teorijski rašomon.

ANDREJ IMA LOŠU NARAV

Andrej Nikolaidis, po svemu sudeći, ima izrazito ružnu narav. S njom pod ruku idu i loše navike & opaki maniri. Jedna od njegovih najodvratnijih sklonosti, koju već godinama demonstrira u tekstovima, ta je da o brutalnim ljudima, pojavama i sistemima misli, piše i govori brutalno. A jedna od najneoprostivijih Nikolaidisovih navika, koje nikako da se oslobodi, jeste da za genocid uporno i tvrdoglavo tvrdi da je – genocid. On smisliti ne može ljude koji slave isti, a u svojoj netrpeljivosti ide tako daleko da bi im svima – u simboličnom poetskom smislu – poželio malo eksploziva. Nečuveno.

Reagirajući na taj besprizorni govor mržnje, striktno se pri tome koristeći samo provjerenim alatima govora ljubavi, oglasio se i neizbježni Rajko Vasić, čovjek čiji se tesktovi izučavaju po sijelima i narodnim univerzitetima, toliko je u njima pjesničke egzotike i intelektualne dubine. Evo kako na djelu izgleda Rajkov govor ljubavi:

“Intelektualna Nakaza, Kazalo Kazaz, koji šuti povodom stotina katastrofalijuma civilizacijskog dosega koje se svakodnevno događaju u Sarajevu, ustao je u odbranu, zajedno sa nekim bratstvojedinstvenim polukrižnim uzdrugom Horvatom, na svakodnevnom posrtalu i prosralu e-Govnine, u odbranu Svijetle Majske Knjižne Gore, izvjesnog Nitkolaidisa. Nikolaidis je Sarajizmećar posebne vrste, novovjeki janjičarski sepetar koji se odgojio u sadejstvu sa najboljim poturičkim kotlinskim snagama i koji se hrani na lešinarstvu Sarajske Kurbanizacije Srba. On, i oni, Donji Vešović, Peci Zluković… su Kotlinašenje adirali samopromocijom pa centripetalnim baleganjem po svemu oko sebe, od sebe prave Šehide Žrtvene Kotline i veličine Abnormalnog Moralnog Izljeva. Taj Sarajeizmećar, Nitkolaikus, objavio je žalopojku na temu Što ga Bole ne potpali. Eksploziv.”

Tako naš dobri i nadasve pošteni Rajko. Ova publicistička patologija izgleda nikome živom ne smeta. S druge strane, pojašnjavajući okolnosti u kojima se desio Nikolaidisov tekst, komentator Oslobođenja Gojko Berić piše: “Valjda nikome ne treba objašnjavati razloge takvog odnosa prema tvorevini nastaloj na masovnim ratnim zločinima. Ritualno obilježavanje 20. godišnjice njenog postojanja izazvalo je nagli porast adrenalina kod svakog stradalnika među Bošnjacima i Hrvatima. I zar je iko ko drži do etike i pravde mogao mirne savjesti prespavati jubilej pripadnika ‘udruženog zločinačkog poduhvata’, kako je Haški tribunal identifikovao Miloševića i njegove srpske vazale s ove strane Drine?”

Berić razotkriva samu suštinu sporne proslave. Zanimljiva je i reakcija sarajevskog profesora Envera Kazaza, koja je vječito odmjerenog Rajka razljutila skoro pa kao i Nikolaidisov tekst. Kazaz piše:

“Nikolaidis je svojim tekstom doveo u pitanje ideološke osnove ne samo Karadžićeve i Miloševićeve politike nego i Dodikov ideološki projekt falsificiranja povijesnih činjenica i negacije genocida. Na taj način ovaj vrsni pisac upozorio je na ono što je temeljna karakteristika današnjeg prekodiranja Karadžićeve ideologije u Dodikovoj varijanti – lobotomirati javni prostor, izvršiti njegovu mentalnu okupaciju (…) Onog časa kada Tadićev bedel izjavi da je u Republiku Srpsku ugrađena srpska ‘borba protiv fašizma i nacizma’, onda je to najsvirepiji oblik ponižavanja svake žrtve na čijoj smrti je izgrađen entitet kojemu je on predsjednik. U Dodikovoj  izjavi implicirana je teza da su žrtve Srebrenice fašisti i nacisti, pa je stoga bilo legitmino pobiti ih na način na koji su to učinili Mladićevi koljači….”

NAŠA AKTUELNA NEPRAVDA

Ovaj kratki i nepotpuni pregled završit ćemo izvodom iz teksta Ahmeda Burića:

“E sad, je li kao savjetnik predsjednika crnogorske Skupštine Nikolaidis trebao pisati o tome je li upotreba dinamita i puške ‘civilizacijski iskorak’ – drugo je pitanje. Vjerovatno nije, jer odgovornost za javnu riječ podrazumijeva dozu opreza i promišljanja o posljedicama izgovorenih riječi. No, Nikolaidis ima pravo na ‘nesimpatiju’ prema Republici Srpskoj. Teško je naći ikoga ko voli Republiku Srpsku izvan kruga onih koji su je stvorili i zagovaratelja Velike Srbije. Uostalom, jedan od najpametnijih i najčestitijih Srba u zadnjih nekoliko decenija, Srđa Popović, Republiku Srpsku, naziva ‘moralnom nakazom’…”

Priređivač ovog teksta ima impozantnu, godinama sastavljanu zbirku najukusunijih citata na račun Republike Srpske, ali to ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Ovdje pokušavamo sažeti društvene, političke i diplomatske implikacije jednog teksta. Andrej Nikolaidis prizivao je poetsku pravdu. Čist, pošten, ali bekrajno uzaludan i naivan gest, jer bosanskohercegovačka stvarnost upravo je ono protiv čega se on buni: rezultat teških političkih, civilizacijskih i etičkih nepravdi. Naša aktuelna nepravda ustrojena je tako da one suštinske odgovornosti za genocid, ubistva, progone i mučenja još nema, ali bi vrlo lako mogao odgovarati svako ko se pobuni protiv tog stanja. Izgleda je Nikolaidisu jedina satisfakcija što ne odustaje od borbe za uzaludnu stvar.

Pravila političke korektnosti su jasna: smiješ vrijeđati žrve rata i napisati da su oni bili legitimna kolateralna šteta jedne antifašističke borbe. Poželiš li da takav hajvan bude dignut u zrak, zajedno s onima koji mu povodom te kozmičke gluposti aplaudiraju, izazvat ćeš omanju seriju međudržavnih incidenata.

(zurnal.info)