KAVIJAR SOCIJALDEMOKRATIJA: ​Nije ljevica samo u Sarajevu

Malo je onih u sarajevskim ljevičarskim krugovima koji su čuli za Nusreta Helića Dasu. A i što bi im bio bitan. On je tek načelnik jedne „male“ Općine Gračanica. To što nikad nije izgubio na izborima, što vlada skoro dvadeset godina, što dvije decenije vodi bitku protiv nacionalista koje podržava lično i reis Mustafa Cerić, ne znači mu ništa. Daso je, ipak, samo SDP-ovac iz „provincije“. Nije „in“, ne oblači se „cool“, ne razumije „konceptualnu umjetnost“, pa njegovi stavovi izrečeni pred stranačkim rukovodstvom u vezi sa eventualnim koalicijama nisu obavezujući za SDP.

Irfana Čengića svi znaju. Generalni je sekretar SDP-a, voli se verati po krovovima i kačiti transparente, voli razvijati privatne  poslove sa direktorima koje je imenovala SDA, uzimati od njih budžetski novac,  ali “prezire desničare”. On je "fensi", on je "cool", stara je gradska raja sa twittera i zato upravlja procesima u SDP-u BiH. 

​Enver Bijedić predsjednik je Kantonalnog odbora SDP-a Tuzlanskog kantona. Prema rezultatima Centralne izborne komisije BiH, SDP je na posljednjim izborima samo u TK osvojio 49 hiljada glasova. Ali Irfanu Čengiću i stranačkom rukovodstvu SDP-a bitnije je šta misle Dino Konaković i lideri Naše stranke koja je na nivou cijele BiH osvojila 48 hiljada. I zbog tog stava, skoro sedamdeset hiljada glasova ljevice (ako se računaju i glasovi DF-a) u Tuzlanskom kantonu bit će bačeno u prljavu vodu rječice Jale. Umjesto SDP-ovog premijera, najmnogoljudnijim kantonom u Federaciji će vladati oni koje odrede Mirsad Kukić iz PDA, ili Bego Gutić iz SDA. 

U Tuzlanskom kantonu SDP ima pet (grado)načelnika. U Kantonu Sarajevo ljevica ne drži nijedno načelničko mjesto. SDP BiH u Tuzlanskom kantonu je relativni pobjednik izbora. U Sarajevu su, pak, četvrta partija. Kantonalna organizacija kojom rukovode Damir Mašić i Saša Magazinović je osvojila 22 hiljade glasova, što je duplo manje od broja glasova koliko je SDP osvojio u Tuzlanskom kantonu. U Sarajevu su vlast, u Tuzlanskom kantonu moraju u opoziciju. Jer tako je odlučio sarajevski kantonalni odbor SDP-a čiji su članovi fascinirani stajlingom kavijar ljevičara iz Naše stranke. I zato su Našoj stranci dali mjesto premijera Kantona Sarajevo, dok SDP-u BiH nije pripalo ni mjesto predsjednika Skupštine, pa stvari na ljevici zato stoje ovako.

​Naša stranka se posljednjih mjeseci nametnula kao lider ljevice. Sa dva mandata u Predstavničkom domu PS BiH Predrag Kojović određuje politiku SDP-a i DF-a koji zajedno u državnom parlamentu imaju osam mandata, plus člana Predsjedništva BiH koji je osvojio 230 hiljada glasova. 

Dokazuju to i ovosedmični događaji. Lideri tri stranke koje čine Bh blok u utorak su trebali donijeti odluku o tome da li će SDP, NS i DF koalirati sa SDA. Dan prije sastanka trojice predsjednika ljevičarskih stranaka, Predrag Kojović je, bez prethodnih konstultacija sa Nerminom Nikšićem i Željkom Komšićem, izvijestio javnost da Bh blok „ne želi u vlast sa nacionalistima“. Sastanak je, dakle, bio samo formalnost. A nakon tog formalnog sastanka, održanog u centrali SDP-a BiH, završni govor na konferenciji za novinare nisu održali ni Nermin Nikšić niti Željko Komšić, već Predrag Kojović. 

„Historijsko ne“, kazao je nacionalistima dosljedni lider Naše stranke koja u Unsko-sanskom kantonu podržava kadrove A-SDA, stranke koji su osnovali pobunjenici SDA zato što nisu željeli koalirati „sa komunjarama“. 

Znate li ime bilo kojeg SDP-ovca iz Ze-Do kantona? Ime Mirsad Mahmutagić vam ništa ne znači, naravno. On je samo jedan obični načelnik Maglaja i SDP-ovac koji zagovara ulazak u vlast sa „nacionalistima“. Za Lanu Prlić ste svi čuli. Pojavila se prošle godine niotkud da u ime SDP-a „nacionalistima“ u brk kaže „historijsko ne“. 

To što je SDP u HNK osvojio devet hiljada glasova, a u Ze-Do 26 hiljada ne znači ništa. Lana Prlić je uticajnija u stranačkim organima od svih SDP-ovaca iz Ze-Do kantona koji dvadeset i pet godina „ratuju“ protiv raznoraznih besima spahića, fuada kasumovića i ostalih propagatora nacionalističkih ideja. 

A kad smo već kod Lane Prlić, red je pomenuti i Irfana Čengića. Generalni sekratar SDP-a koji se na dan izbora iskazao spajdermenskim sposobnostima u Kantonu Sarajevo je za ministre postavio svoje kućne prijatelje i kumove. I što bi ga, uopće, interesovalo šta o svemu tome misli lukavački načelnik Edin Delić koji je sam samcat dvaput pobijedio nacionaliste okupljene oko SDA-ovca Tarika Arapčića. Što bi ga interesovalo šta ima da kaže živinički SDP-ov načelnik Samir Kamenjaković koji je na posljednjim izborima pobijedio i „Kuku i Hodžu“ zajedno. 

Što bi to bio bitan stav Edisa Dervišagića, SDP-ovog načelnika Gradačca u drugom mandatu, kada se u Sarajevu samo pika sta govore garibi(je). 

Čuli ste za Hakiju Meholjića? Dvadeset i pet godina u Srebrenici Meholjić je izdajnik Bošnjaka samo zato što nije htio biti SDA. Tamo gdje je teško živjeti uopće, on je bio opozicija svima. I sada je „izdajnik“  ljevičarske ideje. Jer tako misli Vojin Mijatović, novopečeni ljevičar koji je iz banjalučkog SDP-a protjerao 80 Srba i koji je na posljednjim izborima osvojio 210 glasova. Njegovi stavovi su usaglašeni sa stavovima „sarajevskih ljevičarskih krugova“. A biti ljevičar u Sarajevu znači biti „cool“, biti „in“, biti „konceptualni umjetnik“. 

Biti ljevičar u Banovićima znači strahovati svake noći da vam neki siledžija Mirsada Kukića ne baci bombu. Biti SDP-ovac u Kalesiji znači da vam dijete u školi nazivaju “četnikom”. Biti ljevičar u Cazinu znači da ste jedna obična komunjara, kojoj svojim twittovima ne mogu pomoći ni Saša Magazinović i Damir Mašić. Jer oni su fokusirani da od Sabine Ćudić naprave heroinu ljevice, a od Nusreta Helića i sličnih njemu jednog “provincijskog nižerazrednog političara”. 

(zurnal.info)