Nikome se ne ponovilo

Ima ta pjesma što opisuje tragiku i apsurdnost stanja u kojem smo se našli bez sopstvene krivice. O tome čija je sve krivica dovela do opsade Sarajeva, moglo bi se nadugo i naširoko, samo što ne bi imalo nikakve koristi za ovaj ogled. Ovdje nas zanima nešto drugo: kako smo podnosili tragediju? Jesmo li patili i pri tome kleli, kao što bi većina čovječanstva na našem mjestu, ili smo kojim slučajem pokazali izvanrednu snagu duha, svijetleći kao moralni svjetionik u moru izopačenog svijeta? Hm, prošlo je 19 godina od početka i 15 od kraja opsade i probajmo biti oprezni. Svakakvih se tu elemenata nakupilo i danas ne postoji jedna definicija koja bi mogla, koliko god da kompleksna bila, obuhvatiti sva naša stanja i osjećaje, naše razumijevanje situacije i odnos prema vanjskim uticajima.

Za početak, svaka je žrtva nevina; ne postoji razlog zbog kojeg bi neko četiri godine držao grad pod opsadom. Zato recimo odmah, bilo je prekrasnih ljudi i izvanrednih proplamsaja duha. Sarajevo je tih godina bilo moćan grad. Eto ta pjesma, „Da ti roknu samo dvije“, kako je svi zovu, ili „Pismo prijatelju“, kako joj je oficijelni naslov, ima u sebi nešto od teško dosezive ljudske veličine, onaj kristovski element praštanja, kao najciviliziraniji stadij čovjekovog odnosa prema svijetu i drugom čeljadetu. „Nikome se ne ponovilo,“ kaže autor u jednom momentu, sublimirajući u toj frazi sve ono što bi trebalo da krasi ljudsku jedinku u njenom reprezentativnom izdanju: blagost, praštanje, odustajanje od osvete, želja da svima, svudje i uvijek bude dobro.

Ovi redovi sada moraju – kako smo uobičajili u kolumni koju čitate – skrenuti u drugom pravcu, u prvo lice jednine. Sa stidom moram priznat da nisam imao snage za jedan takav ideal. Valjda sazdan od lošijeg etičkog materijala, kao liječeni Mostarac nekako sam uvijek kaskao za tim veličanstvenim Sarajevom i njegovim duhom. Ja sam vam, da prostite, veći dio opsade proveo kunući, jebavajući sve mrtvo i živo pod a) idejnim akterima opsade, onda b) njihovim izvođačima radova, pa c) simpatizerima, čak i d) neutralnim posmatračima.

Oh, kako sam samo dobro proklinjao. Kada se danas sjetim sebe dok padaju granate, ili dok štema pat, ili dok snajper ubija i čereči ljude i njihove organe, obuzme me čudna kombinacija stida i smijeha. Imao sam tih mučnih mjeseci maniju da svaku eksploziju i svaki pucanj ispratim prigodnom psovkom, ili kletvom, ili svečanom kombinacijom ta dva nadahnjujuća mentalna manevra. Danas mi je jasno da sam se tako praznio. Psovka je bila moj način borbe protiv stresa, otpuštanja straha, pružanja otpora tom užasu protiv kojeg nikakav otpor nije palio. Oni granatu, a ja, ne imajući pri sebi ništa efektnije - kletvu.

- U, majci ti ga zbičim – ovo sad pišem crveneći – dabogda ti sve tako po kući padale i nikad ne prestajale – kažem i bude mi lakše, makar na trenutak.

Ili:

- Jebem li ti majku, sestru, kćerku i ljubavnicu, i to ovim redom, za svaku granatu koju danas ispališ.

Da, da, tačno tako, evidentna rodna nekorektnost i spolna neobjektivnost. Ali evo zato odmah i simpatičnog kontraprimjera:

- Pu, jebo li te ćaća pokvareni. Pu, mrskotinjo ljudska. Oca ti natakarim, kretenu jedan.

Ili:

-Sve što u tvojoj porodici vrijedi jebati, e to ti ja jebem.

Ili, evo jednog spolno neutralnog rješenja:

- E, majstore, ti ga baš jutros pretjera. Jebala te svaka od tih granata koju danas uvučeš u minobacač.

Ili:

- To što ti sada po nama bacaš, e tako će ti biti cijeli život. Samo detonacije, nataknem ti ženu, a ti gled'o.

Najstrašnije bi mi bilo dok je pleo VBR, ili dok je istovremeno dejstvovalo više minobacača. Detonacije su se dešavala skoro svake sekunde, a psovka traje nešto duže, pogotovo ako je začinjena još i kletvom, pa sam upadao u nerješive organizacijske probleme. I zaista, evo nek pošten insan kaže, kako opsovati svakom ko je zaslužio, ako u jednoj minuti padne 30 ili 40 granata? Pa nisam ni ja Spider Man, ne možeš za minutu na neprijateljske položaje odaslati 30 ili 40 psovki. Prisiljen da reagiram brzo, pravio bih slalom psovke, ili zbirne kletve. Recimo, jedna pička materina za deset detonacija, a jedan otac pokvareni za sedam. (Šta ćeš, jebeš mu mater, otac je, kako god okreneš, manje vrijedan od majke).

A bilo je dana kad su odozgo tako surovo i tako udarnički rokali po nama da ni te zbirne psovke/kletve nisu pomagale. E u takvim sam situacijama primjenjivao posebna rješenja, takozvane specijalke: ujutro, čim se probudim, najebem im se strine (skrušeno priznajem, stric mi je nekako manje inspirativna solucija) dok još nisu počeli da rade i tako fino pokrijem sve aspekte života za tekući dan. Ako se kojim slučajem desi da im ja sve ispsujem, a njima iz nekog razloga bio neradni vikend, e te kletve jednostavno prenesem na naredno jutro. Ono što iskaraš danas, ako su razlozi opravdani, važi i za sutra.

Je li tako? Kad te Ratko Mladić uzme u psihijatrijski tretman, kad stane da ti na svoj originalni način razvlači pamet, onda koprolalija više nije prisilno psovanje, niti „bolesna zaljubljenost u nepristojne, bestidne i nedostojne riječi“. Nego cjelovit sistem intimne odbrane i zašite.

Uglavnom, nije lako izaći na kraj s minobacačlijama. Ali, priznajte, svojski sam se trudio. I za taj trud nikad ničim nisam nagrađen. Mimoišli su me i Zlatni ljiljani i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, čak i članstvo u ANUBiH. Pa znaju li oni iz žirija kako sam naporno radio, boreći se protiv pomahnitalih tobdžija? Da su mi bar dali onu izbjegličku povlasticu, ono ti kao kupiš auto, a država ti ga ne oporezuje, pa to je zapalo i onog ko tokom rata nijednom nije opsovao, a meni ništa. Jbg (vidite li da sam se upristojio čim je potpisan Dejtonski sporazum), život je surov, nepravedan, škrt, i to nikada neću prihvatiti. Kao što nikad nisam prihvatio činjenicu da postoje kreteni koji ti svoje mišljenje nameću kalibrom od 75, 120 ili (e, ti su najgori) 150 milimetara. Strašno! Pu... Ah, ne dajte mi da sad pičkaram. Ipak je ovo mir. Krhak, labilan, samo što ne cikne, ali mir.

(zurnal.info)