O Blagoju Adžiću, Miljenku Smoji, državama, genitalijama, frontu i birou

Kakav je bio tretman Ferala u periodu buđenja hrvatskog nacionalizma, u okviru novinske kuće u kojoj je funkcionirao i sve do osamostaljenja vašeg lista, kako uopće dolazi do toga?

Mi smo iz Nedjeljne Dalmacije otišli devedesete. Kad se Viktor vratio iz vojske počeli smo funkcionirat kao trio. Imali smo svoje poglede na to što se događalo po Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nismo htjeli pričat ničiju priču osim svoje. Nismo htjeli bit ničiji dečki. Nervira te nakon nekoliko godina što to radiš da ti se križaju neke stvari u tekstovima. Nervira te da ne znaš šta će se pojaviti u novini pod tvojim imenom i tu smo se razišli sa tadašnjim urednikom Nedjeljne.

Viktor je nastavio raditi posao u Slobodnoj kao novinar. Boris i ja smo isto bili zaposleni u Nedjeljnoj kao novinari, radili smo osim Ferala i druge stvari, takozvano ozbiljno novinarstvo. Jebiga, otišli smo ne misleći da ćemo se vratit. Negdje nam je bilo dosta. Ako smo protiv cenzure u vrijeme sistema koji je tad pao, ako smo se borili protiv nje tada nismo htjeli prihvatit ni ovu u ime nacije i nekih novih nazovi viših interesa. Nismo popili tu priču da su odjednom samo Hrvati u pravu na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Mi smo nastavili zajebavat i Miloševića i Blagoja Adžića i Kadijevića i Antu Markovića i koga god. Jer da ih nismo zajebavali baš sve to bi zapravo bilo zajebavanje naših čitalaca.

Kako si ti u svemu tome intimno doživio raspad Jugoslavije, bez obzira kako se taj raspad manifestirao, svakako spadaš među Kerumove urbane Jugoslavene pa…

Da, to mi ne gine. Čuj, meni je u to vrijeme jedino važno bilo da se ovdje ne dogodi ono što sam putujući svuda okolo kao reporter, čitajući, slušajući, naslućivao da će se dogodit. A nije bilo teško naslutiti što će se dogodit. Jedino, nisam slutio ovolike razmjere. Niko to onda nije mogao sa svojih dvadeset i šest bez obzira šta si čitao i šta si gledao prije toga. Bile nove okolnosti i ti tu ne možeš procjeniti šta će se točno dogoditi. Bilo mi je jasno da će bit krvi i bilo mi je jako stalo da je ne bude. Jugoslavija mi, pri tom, nije bila primarna isto ko ni Hrvatska. Bilo mi je savršeno svejedno kako će se to zvat.

DRŽAVE NISU MOJ POSAO

Znaš, države nisu moj posao. Nije ni forsiranje bilo kakvog sistema moći. To je nešto za šta ja nemam ni volje ni talenta i što me nikad u životu nije pucalo. Prema tome, Jugoslavija, Hrvatska, Republika Dalmacija, šta bilo, to nije bila moja priča. Ono što mi se tad činilo i što se negdje i ostvarilo je bilo da ta Jugoslavija može slobodno puknut. Mislim da sam to negdje i napisao, naslov kolumne je bio „Jugoslaviju boli kurac“ pa mi je Krste Bijelić na dnevniku televizije Beograd držao lekciju. Moja teza je bila neka se Jugoslavija slobodno raspadne samo neka ne prave šest novih malih Jugoslavija i pri tom sam mislio na ono najgore što je bilo u njoj, na represiju, cenzuru, partijske diktate, militarni duh. Mislim, danas se uopće ne želim branit kad mi neko kaže da sam urbani Jugoslaven ili jugonostalgičar, meni je to samo priznanje da se ne uklapam u ove nove okove slobode. Možda će neko od mojih čitalaca bit razočaran ako ne zna te starije tekstove, ako me ne poznaje iz tog vremena. Meni stvarno nije bilo stalo do Jugoslavije koja bi se čuvala vojnim udarom. Moja Jugoslavija i Jugoslavija Blagoja Adžića nisu jedno te isto. Kao što Hrvatska, moja i Franje Tuđmana nisu jedno te isto.

Jebiga, Tuđman i Milošević su devedesetih napravili upravo ono što si ti najmanje želio, stvorili su države sa jednakim sistemom represije…

Ma i gorim čak. Oni su tad imali novi polet. Nacionalistički duh je imo taj novi polet, a Jugoslavija je već bila na izdisaju, sistem je bio na izdisaju, nije se mogao više branit osim stvarno smiješnim potezima kao što je zabranjivanje Nedjeljne zbog Ferala i drugih novina. Vidjelo se da su to potezi očajnika. Ili, jebote, da vojska, koja nije u stanju sačuvat kokošinjac, prijeti vojnim udarom.

Misliš na treću europsku vojnu silu?

Ma, da, to je bio kurac od ovce, da se ne zajebavamo. To sam vidio i kad sam bio u vojsci '82. i '83. Na kraju krajeva, ta priča je ostala negdje po strani, jer su se ovi nacionalistički junaci uselili u većinu naših priča. Na stranu pošteni ljudi, kojih je bilo i koji su glavom platili ili sudbinom života u ponižavajućoj bijedi zbog toga što su vjerovali u Jugoslaviju, što su ozbiljno shvatili tu svoju zakletvu i posao koji su trebali raditi i koji nisu bili spremni na to ni da ta vojska postane dominantno srpska i da u bilo kojem dijelu zemlje bude doživljavana kao agresorska ili što nisu bili spremni na svoje mjesto u novonastalim vojskama. Znaš, ta priča o neodgovornosti ljudi, jebote, koji su vrlo dobro živjeli, je li, drugovi generali i tako dalje, prema ljudima, koji su ih plaćali na kraju krajeva, to je strašno i kad čitaš te memoare koje danas objavljuju od Rusije pa nadalje ti vidiš da oni s tim nemaju nikakvog problema.

SLAVENSKI KOD

Ne misliš li da se priča o neodgovornosti na našim prostorima prenosi kroz svaki segment društva. Pomenuo si i Rusiju, jebiga, ja katkad razmišljam o nekakvom, hajmo ga uvjetno nazvati slavenski kod, koji je takav da je u svojoj suštini neodgovoran bez obzira na kojoj poziciji je čovjek…

Ma ne mora značit. Zapravo uopće ne vjerujem u takvu vrstu kodova…

Ali je istina kako su se vojnici tada neodgovorno ponijeli tako se danas neodgovorno ponašaju i političari i sportski funkcioneri i svi živi…

Znaš šta, na ovim prostorima to nije stvar samo koda, to je i splet povijesnih okolnosti i neizgrađenosti društva. Ovdje su naprosto neke faze preskočene, ovdje se građanske revolucije nikad nisu dogodile. Kangrga je to uvijek potencirao kao jedan od glavnih problema, to preskakanje povijesti. Stvari se nisu događale onim tokom kao u nekim zemljama koje su danas uređenije. Ovdje je uvijek bio nekakav provizorij pa isto tako i danas.

Bez obzira ušla Hrvatska u europsku uniju, a i sve zemlje bivše Juge, to još uvijek izgleda kao nekakav provizorij. Opet je ovo neka periferija velikog carstva. To je problem koji je danas u Bosni i Hercegovini zapravo najvidljiviji. Ta stvar da ljudi koji tu žive, ne mislim na obične ljude, jebiga, njima kako zapadne, ali te političke i kulturne elite, nacionalne, njima je do života svugdje osim tamo gdje žive. Ovi jedni gledaju prema Zagrebu, Vatikanu, Brislu, Vašingtonu, drugi prema Beogradu, Moskvi, Pekingu, onda ovi treći prema Istanbulu, Teheranu. Naprosto ne vide da je to samo nastavak istog starog puta zbog kojeg i jesmo ovakvi usputni kakvi jesmo.

Jebiga, kad si usputan samom sebi onda što ne bi bio i onome iz Vatikana, Teherana i Moskve.

Kad si pomenuo ljude koji su izopćeni i razočarani, negdje mi pao na pamet Miljenko Smoje. Što se u tom periodu ključnih lomova događalo sa Smojom? On je bio vaš suradnik, kakva je bila njegova pozicija? Čini mi se da upravo njegova sudbina preslikava masu negativnih procesa koji su se tada događali.

Vidi, Smoje je tad, znači krajem osamdesetih, početkom devedesetih, u jednoj čudnoj situaciji. Znaš, nit je on bio fanatični Jugoslaven k'o što neki misle, nit je bio antihrvat k'o što neki misle, ili Dalmatinac, a ne Hrvat k'o što neki misle.

Smoje je bio odličan zajebant i odlično je skenirao stvari koje su se događale, uz poneku grešku. Jedna od njih, koja mu je bila strašno zamjerena, ona na temelju koje ga neki i mrtvoga proganjaju, to je tekst gdje on, mislim '88. godine, piše da bi, kao što su inače išli, predstavnici Splita trebali otić' u Kragujevac na dan kad se obilježava pokolj u Šumaricama. Ali, jebiga, tad je i taj spomendan u Kragujevcu iskorišten u Miloševićeve propagande svrhe. Pri tom, Smoje nije napisao da treba ići na poklonjenje Miloševiću, da treba ići tamo aplaudirat srpskim partijskim nacionalistima, jer Smoje nije bio nacionalist ni jugoslavenski ni hrvatski pa tako nije mogao bit ni srpski. Sve to je negdje izvan njegovog koda razmišljanja. Smoje tad dospijeva na loš glas. Osjećao se loše u svemu tome što se događa. Tim prije što su se svi ovi koji su do tada hrabro šutjeli okuražili pa ga nazivali telefonom i prijetili mu po gradu.

Mislim, velika je hrabrost čovjeku od sedamdeset godina psovat mater na ulici i prijetit da ćeš ga udarit. To im je baš na ponos. I, zapravo, Smoje je izgubljen. On to nije krio. Novine ga ne žele, tu i tamo se pojavi, ponegdje, od Slobodnog tjednika povremeno u Slobodnoj Dalmaciji, ali nigdje kontinuirano. Njemu Feral dolazi, prvi put u njegovom životu, on je to sam govorio, kao prostor slobode. Pazi, oni koji pričaju o Smoji kao režimliji, velikom Jugoslavenu, pasji lažu. Smoje je imao silnih problema zbog svojih tekstova. Na kraju krajeva, kad su emitirane i Malo i Velo MIsto, nema etikete kojom nije bio počašćen. I uvijek su dolazile iz rova ovih dominantnih kulturnih matrica, koje takve ljude, ljude koji nisu upregnuti ni u šta ne mogu svariti.

NEDODIRLJIVI ZAREZI

Slično se dogodilo vama, samo obrnuto, od hrvatskih nacionalista postali ste jugoslaveni, orjunaši, šta li…

E, tu smo negdje bili maloprije došli. Znaš, nakon odlaska iz Nedjeljne Dalmacije zvao nas je Joško Kulušić na sastanak. Preko Viktora je rekao meni i Bori da bi volio da sjednemo da mu kažemo šta je bilo i zašto smo otišli iz Nedjeljne. Zanimalo ga je da se Feral nastavi u Slobodnoj, ponudio nam je da idemo na četiri strane, duplo više nego do tada. Ponudio je da radimo i kao novinari. Mi smo tražili samo jedno: da se nikad ne makne ni zarez nakon što je urednik primio tekst. Znači, ništa da nam se ne radi iza leđa k'o što ni mi nikome ne radimo iza leđa, a o svemu možemo pričat. Ako je uredniku nešto sporno, znaš, nismo mi, jebote, sam svoj svijet, radimo u novini koju potpisuju neki ljudi i, na kraju krajeva, smo i autori i suradnici, u izvornom značenju te riječi, u toj novini, nije to naš ego trip. Jebiga, o svemu možemo razgovarat. Naša pozicija je bila da nam se može reći šta god da mislite da smeta u bilo kojem tekstu, možemo razgovarat o tome. Bogami se Kulušić toga uvijek držao.

Dobro, on je jedan od velikih urednika Slobodne. Za one koji ne znaju, Slobodna je u to vrijeme bila relevantan list u Jugoslaviji…

E, tih par godina u Slobodnoj Dalmaciji, do ulaska HDZ-a u kuću, u ovom nacionalno razbuđenom dijelu javnosti se na nas gleda kao na Jugoslavene, boljševike isl. Cijelo vrijeme mi zajebavamo i tzv. Jugoslavensku narodnu armiju, ali dominanti su ovdje tada Tuđmani, Vrdoljaci i te face, a to je, naravno, bilo neoprostivo. Postavljali su nam umobolna pitanja kao: zašto mi ne možemo suspregnut tu našu kritičnost barem dok Hrvatska ratuje? Pri tom, jebote, nije meni Hrvatska bila Novi Zeland, da je rat bio na Novom Zelandu pa sad ja zajebavam neke strane u ratu osamsto bilijuna kilometara daleko od mene. Mi živimo tu, mi živimo taj rat, mi smo ratni reporteri, a ne nacionalni mislioci, koji sjede u redakciji.

Kako bi ti rek'o, svako je, i Boro i Viktor i ja i drugi reporteri, mi smo bili, tamo gdje smo išli, u poziciji da izgubimo glavu. Jedini put u Slobodnoj kad nije izašao Feral bilo je zato što smo bili na tri različita fronta. Boro je tad bio izvještač Slobodne iz Beograda i tad je ušao u Vukovar nakon pada i napravio onu čuvenu reportažu, jednu valjda od najpoznatijih reportaža ikad napisanu na ovim jezicima. Viktor je ostao odsječen na Mljetu zbog pomorske blokade, a ja sam bio u Dubrovniku uoči i na sam dan Svetog Nikole, onda kad je bilo najžešće granatiranje grada. Tad se jedino dogodilo da Feral ne izađe.

Gdje se događa konačni razlaz sa Slobodnom?

Čuj, cijelo vrijeme HDZ želi pokoriti Slobodnu Dalmaciju, koja tad nije ono što su oni govorili, bastion Jugoslavenstva, ovoga onoga. Slobodna je tad, zapravo, bila zamjena za parlament u Hrvatskoj. Tu si imao spektar nepomirljivih mišljenja koje je Kulušić objavljivao. Znaš, od ovih koji su nekad imali rubrike „Na kavicu u komitet“ pa su odjednom postali najžešći HDZ – ovci. Onda su tu i omladinski rukovodioci koji su postali uzadnice HDZ – a. Jebiga, objavljivao je i Čička i Aralicu.

U njegovoj Slobodnoj je bilo mjesta za sve i on je prilično vješto vodio cijelu tu priču. I, naravno, kroz fintu ekonomsku, pretvorbenu, HDZ je ušao unutra. Nisu dopustili da se Slobodna privatizira po Markovićevom zakonu pa da vlasništvo kuće ostane radnicima već su izvršili udar i doveli Kutlu.

ŠTRAJK I OTKAZI

Zadnje što smo mogli je bio štrajk, ali bez izgleda na uspjeh. I, nakon što su ovi štrajkbreheri i zdrave snage preuzele kuću i objavile prvi štrajkbreherski broj, nakon što četiri dana Slobodna nije izlazila, nas trojica smo se pokupili i dali otkaze. Nismo htjeli tu raditi iako su nas kao zvali da ostanemo i pokažemo svoju lojalnost što nama, naravno, nije padalo na pamet. Na kraju krajeva, to je bila novina za koju je svako od nas bio spreman i poginut. I sad treba da se poklonim guzičarima, a nisam se klanjao ni onima što su pucali po meni od Slavonije, Dubrovnika, Mostara i onda treba sad da se poklonim kancelarijskim militaristima koji su cijelo vrijeme stajali u toplom i huškali na rat, koji nisu ni vidjeli, znaš, zašto bi to radio? I tako, otišli smo kao što smo otišli i iz Nedjeljne Dalmacije.

Jeste li tad mislili da ćete se opet vratiti u novinarstvo?

Nismo imali pojma šta ćemo radit. Uzeo si knjižicu i odnio je na biro. Postojala je neka ideja, nismo se raspršili. Jako brzo smo se okupili oko ideje da pokrenemo Feral. Jer, jebiga, znali smo i htjeli smo radit novine, ali tada, u trećem mjesecu '93., nisi mogao znati hoće li ti to poći za rukom. Sve je moglo propasti još u startu i pojma nemam šta bih onda radio, kao što nije znao niko od nas. Jedino što mi nije padalo na pamet je bila emigracija. Bilo je to iz nekakvog inata. Jer, gdje je ta crta do koje bih se ja trebao povući? I pred kim da se povlačim? I u što? U neprimjetnost? O takvoj crti uzmicanja pred drugima, a što bi značilo i bijeg od sebe, o tome stvarno nisam razmišljao.

Jeste li tada osjećali neku vrstu odgovornosti? S jedne strane je izbor bit' neprimijetan, a s druge postoji i odgovornost da se progovori o tome kakve se svinjarije događaju u ime Hrvatske nacije i države? Da li je odgovornost bila unutarnji motiv?

Vidi, mi smo i do tad već rekli i ispisali dosta toga. Ali nije nam se odlazilo iz te priče. Ne bih ja to baš gledao kao odgovornost za opću situaciju koja je tad vladala. Mislim, mogao si bit ne znam koliko odgovoran, ali ako nisi imao prostor u kom ćeš to pokazat za vraga ti je. Ostaješ samo dobronamjeran čovjek koji nešto nije napravio. Svakako imaš osjećanje poraza. Kad su prevladali ovi, tog trenutka si ti debelo poražen za čitav život. Tad se moglo dogodit da cijela stvar ne profunkcionira. Moglo se dogodit da izađu dva broja i da priča pukne.

Mi smo, kad smo otišli na ulicu, tražili šta bismo zapravo mogli raditi. Nikom se nije išlo u neke druge medije nit bi nas tamo čekali. Jedino što je preostalo je napravit nešto svoje onako kako misliš da treba. Novinar bez teksta nije novinar. Tebe ako nema pet dana nema te. Ima te samo u arhivi. U tih par mjeseci koliko nas nije bilo događaju se neke stvari o kojima niko ne piše i već imaš osjećaj da si arhiviran, i ti i tvoje novinarstvo. Imaš osjećaj da više nisi novinar.

(Nastaviće se, još kako...)

(zurnal.info)