O Izvorinki M., Vuku D., Tripalu bauku, sirovini Tuđmanu i bitkama sa sumnjivim ishodima

ŽURNAL: Tu ste dakle već potpuno ušli u formu političke satire. Tu sad već dolazi do perioda koji je ljudima malo bolje poznat makar ste tek '93. osnovali nezavisni Feral. Nego, kako je moguće da vi budete antidržavni elementi u dvije različite države? Mislim, tada niste valjali jugoslavenskim strukturama, a kasnije ni hrvatskim…

Znaš šta, Jugoslavija je već bila stara i umorna i ona nije znala šta bi s nama. A ova druga je bila mlada i priglupa pa ni ona isto nije znala šta bi s nama. Jebiga, mlada, neiskusna i zelena. Znaš, čudo je bila ta recepcija Ferala.

To su godine, govorimo o ovim od '88. pa nadalje, kad dominantno divlja srpski nacionalizam i kroz strukture i na ulici. U Hrvatskoj vlada famozna hrvatska šutnja, mislili smo da bog zna šta stoji iza toga, a onda kad su progovorili shvatili smo da se i nije imalo nešto naročito za reći, jer su uglavnom uslijedili urlici i pokliči. Mi smo tada uglavnom zajebavali Savez komunista, jebiga, takvi smo. Nisu nam mirisali tadašnji autoriteti, kao što nam nisu mirisali ni nacionalisti, ni kasnije ove nove partije ni bilo koja vrsta institucionaliziranih ideologija.

Hrvatska je šutjela, ljudi su čekali legendarne partijske sjednice, ne znam koliko se ti toga uopće sjećaš. Znaš ono: hoće li drug Ivo Družić danas reći ono što bi trebalo ili neko drugi od ovih hrvatskih komunista? Mi smo se zajebavali tako da to bude žestoko i da bude dobro i da ljudima bude smiješno, ali i jasno šta mi mislimo o tome. Međutim, znaš, imao si tu iskrivljenu percepciju ne samo ovdje nego i u Srbiji da smo mi kontra Srba zato što zajebavamo Miloševića. Ono kao: mi smo neki pritajeni hrvatski nacionalisti. Čak je, nije sad bitno koji, srpski pjesnik napisao da smo sljedbenici ideologije Mile Budaka…

IZVORINKA, IZVORE

ŽURNAL: Ipak mi reci koji je to srpski pjesnik?

Zdravko Krstanović. Tamo negdje '88. on u NIN-u napiše da smo sljedbenici Mile Budaka zato što smo napravili zajebanciju sa „jednačenjem po prezimenima“ sa Slobodanom i pjevačicom Izvorinkom Milošević. Napisali mi u Feralu izvještaj s nekog masovnog skupa na kojem su okupljeni ko fol skandirali „Izvorinka, izvore!“. To je bila vrlo jasna aluzija na tada uobičajeno skandiranje „Slobo, slobodo!“ i ništa više. E, jebiga, ovaj ti je u tome našao da smo mi sljedbenici ideologije Mile Budaka, koji je pisao da su Srbi najnemuzikalniji narod na svijetu. A ovdje je na Feral, kao što sam ti rek'o, bilo reakcija od strane tih starih partijskih struktura, ali si imao i drugu vrstu promašenog ideološkog čitanja, u smislu: ovo su pravi naši dečki!

ŽURNAL: E, to sam te upravo htio pitat, da li su vas tad hrvatski nacionalisti prisvojili i vidjeli kao moguće saveznike?

Pokazalo se kasnije da jesu. Naravno, oni se tih godina nikad ništa nisu usudili otvoreno reć' ni na piću, a, šta ja znam, možda bi bolje bilo da jesu da ne žive u zabludi. Pazi taj dojam je pojačan i zato što smo mi u Omladinskoj iskri, Zvone Krstulović je tada bio glavni urednik, a tamo smo radili i Boro i ja, mi smo otvorili priču o tom hrvatskom pitanju, o hrvatskoj šutnji, o '71. godini, zato što smo mislili, a ja isto mislim i danas, da je bilo krajnje vrijeme, već i poslije krajnjeg vremena da se sruše ti tabui, da se vidi šta je zapravo to bilo, a ne da te neko plaši baukom Mike Tripala, a da zapravo ne znaš ništa o tome, jer si '71. bio klinac od 7 godina.

Zašto i kako je Tripalo uopće postao bauk čije se ime nije smjelo spominjati u javnosti? I zašto se o toj '71. govori samo kao o nekakvom bauku? Bauci su u to doba bili ili anarholiberalizam ili nacionalizam. Meni je bilo najnormalnije da se ta priča otvori, da se vidi što su ti ljudi zapravo htjeli i što se tad događalo.

Represija je bila ogromna i ako mi je nešto išlo na živce u Jugoslaviji bila je to represija, zatvaranje ljudi za svaki kurac, strah od slobodnog razgovora, represija ne samo politička nego i ona tzv. kulturna. Išlo mi je na živce bunkeriranje filmova ili lijepljenje šund markice na ploču Pankrta pa je bila toliko skupa da je klinci nisu mogli kupit'. I onda skidanje predstava s repertoara pa zabranjene knjige, zabranjeni ljudi, jebote, sve neke zabrane. A preko rocka, knjiga, filmova, teatra izgrađivan si kao čovjek kojem sloboda znači puno. S druge strane živiš u sistemu, koji u isto vrijeme sebe smatra najslobodnijim na svijetu, a događaju se sve te svinjarije sa zabranama.

Super je meni bila priča o Titovom historijskom „ne“ Staljinu, ali bilo je uvijek tu i historijsko „ali“, bilo je pitanje je li Goli otok bio nužan, je li se moralo na taj način? Naravno da nije. Tako da smo otvarali i te teme u Omladinskoj iskri dok je službena štampa pa i Nedjeljna, u kojoj smo mi pisali, bila daleko od toga.

Kažem ti, to je možda potpomoglo da steknemo imidž „naših momaka“. A mi smo uvijek htjeli biti samo svoji ljudi. Pazi, to ti se pokazalo javno, 06.01. ja mislim, devedesete, u hotelu Marjan na osnivanju splitskog ogranka HDZ – a. Boro je tad bio reporter Nedjeljne Dalmacije u hotelu Marjan, a ja sam taj dan bio reporter Nedjeljne u Staroj Pazovi na osnivanju Draškovićeve Srpske narodne obnove. Vratim se ja doma i Boro meni ispriča da je Franjo Tuđman službeni govor počeo s nama. Kao: čast mu je što je u Splitu, ali da mora pazit' kako govori, jer su tu i ovi naši dečki iz Ferala koji ja pratim i vidim da oni razumiju o čemu se radi na prostoru Jugoslavije, ali oni i dalje, eto, ismijavaju jezik kojim ja pišem kao nekakav, tobože, ustaški. E, sad, on je tumarajući bespućima povijesne zbiljnosti ubo u bit i ti repovi se vuku do dan danas.

ŠAH TORTA

Ja mislim da, osim nasilja nad živim ljudima koji su ubijani, maltretirani, ponižavani, raseljavani, ono što je na dugi rok napravilo najveću štetu svim ljudima koji žive ovdje to je to nasilje nad jezikom i mislim da su tu svi ljudi pušiona i luzeri. Ta „Bespuća povijesne zbiljnosti“ sam držao u ruci u knjižari, imao sam para da kupim tu knjigu, imao sam petlje i da je ukradem, a nisam napravio ni jedno ni drugo. Znaš, uzeo sam listat' knjigu i naletio na taj nevjerojatan drveni jezik kojim je ona pisana. Taj jezik je poslije postao, prema pisanju nekih hrvatskih jezikoslovaca, paradigma jednog pravog čistog hrvatskog jezika. Vratio sam knjigu na policu, znaš ono, stvarno neću s ovim budalaštinama da imam posla. Ali to je bila greška. To je trebalo pročitat odmah, a ne puno kasnije. Uglavnom, mi smo se u Feralu počeli zezat na račun tog tuđmanoidnog jezika, uveli smo Tuđmana kao lik u naše stenograme gdje su do tad dominirali Šuvar, Milošević, Kadijević, ona klika tadašnja. Prvo pojavljivanje Franje Tuđmana je, ja mislim, bilo ono sa šah-kolačom što je bila zajebancija na šah tortu. Naravno, on to nije mogao prešutjet'.

I, šta da ti pričam, kako je HDZ naglo jačao tih nekoliko mjeseci, kako je i u Hrvatskoj nakon hrvatske šutnje krenulo ono što se zapravo događalo i u Srbiji, odjednom je nacija postala svetinja, ušli smo u jedan društveni retro proces, ono, jahali smo prema sredini 19. vijeka. I, čuj, taj Tuđman se pokazao kao nevjerovatan materijal za Feral. Mislim, ono, kad pišeš satiru možeš samo poželjeti da ti se pojavi neko takav. Naravno, njegova pojava je u svim svojim segmentima čista katastrofa, a mi smo tu neki profiteri tuđmanizma. Odjednom nam se sam od sebe namjestio takav lik.

ŽURNAL: Pa dobro, mislim, on i Milošević su većini normalnog svijeta bile vrlo karikaturalne pojave s tim što su ih neki ljudi ozbiljno shvatili…

Ma da, ali oni nisu izolirani, nisu pali s neba, oni su izašli iz nekih frustracija koje su bile i stvarne, ali i zalijevane, odnjegovane. Ne govorim ti o teoriji zavjere nego o kulturnom modelu. Taj kulturni model nacionalnih bardova, spasitelja nacija, on je zapravo proizveo sve ovo, ne samo rat, koji je bio i spačka raznoraznih policija, javnih i tajnih, onda kasnije i više vojski. Snašli su se fino svi ovi iz raznoraznih struktura moći, a i ovi takozvani disidenti su super profunkcionirali, a oni koji su bili stvarni disidenti oni su to i ostali. Ti se nisu snašli ni sedamdesetih ni osamdesetih ni devedesetih. Ti su ostali svoji ljudi.

Mislim da je na kraju krajeva kod nekih nacional idealista razočaranje bilo strašno. Kod onih koji su vjerovali da je ključ problema Jugoslavija, da onog trenutka kad se uspostave nacionalne države da će sve bit bitno drugačije, bitno bolje, ljepše, bitno slobodnije…

ŽURNAL: Koga vidiš kao takve osobe koje su se razočarale već u samom startu?

Čuj, Vlado Gotovac je bio silno razočaran čovjek onim što se ostvarilo pod firmom Hrvatske…

ŽURNAL: Boris Maruna?

Boris Maruna je isto tako bio silno razočaran pa i jako puno onog običnog svijeta koji je čitajući novine mislio da će sve biti bolje. Jebiga, Jugoslavija jeste dotrajala onakva kakva je bila tako da su zapravo najveći idealisti, utopisti zapravo, bili oni koji su pokušali napraviti da, hajde, bar sve to mirno prođe. Oni su naprosto bili marginalizirani na svim stranama, jer su se nacionalisti postavili kao neumitnost, kao sudbina…

ŽURNAL: Nego, samo malo da te vratim unatrag. Kako je tebi bilo na osnivačkoj skupštini SPO-a? Rekao si jednu anegdotu s Borisove posjete skupštini HDZ – a. Ima li kakva iz Stare Pazove?

To ti je bilo u kinu koje se zvalo Sutjeska. Bio je pravoslavni badnjak. Ono, bilo je sve prema običajima, sve ono po podu, svijeće i tako dalje. Ja i Slaviša Lekić smo sjedili u zadnjem redu. Ovi su nam pokušali dati svijeće kao neku štafetu i mi smo rekli da hvala imamo, jer smo već imali upaljene cigarete. A u Pazovu sam dospio slučajno. Taj dan mi je kasnio avion za Beograd, a trebao sam izvještavat sa skroz neke stote stvari, s nekih demonstracija pred Politikom protiv Žike Minovića i ovih Slobodanovih tipova tamo. Zakasnio je avion pa sam stigao nakon što su se demonstranti razišli. Onda sam sa Slavišom Lekićem otišao u Pazovu da vidim šta se tamo događa. Dva dana poslije napravio sam intervju sa Vukom Draškovićem za Nedjeljnu Dalmaciju…

ŠTA KAŽE VUK

ŽURNAL: I šta kaže Vuk u tom trenutku?

A, čuj, jebiga, nespojivo je bilo ono što je on propovijedao i ono što sam ja zagovarao. Pitao sam ga otkud mu te priče o kolektivnoj krivnji i tako dalje, otkud mu to, tada pomodno, inzistiranje srpskih nacionalnih intelektualaca na Jasenovcu i ustaškim zločinima? Meni stvarno nitko nije trebao prodavat priču o tome. Na kraju krajeva mi smo ovdje tu lekciju odradili i u školama i u životu.

Bio sam svjestan svega što je napravljeno i bilo mi je jasno da oni koji potežu to na takav način žele da se krvoproliće iz drugog svjetskog rata ponovi. Hajde, možda i ne žele, makar su neki sigurno željeli. Ne mislim zapravo, da je Vuk Drašković želio da se to ponovi. Ali već je sve vodilo ka tome. Mistifikacija zločina s jedne strane, a s druge strane mistifikacija mučeništva, stradalništva. Taj silni nacionalni mučenički patos, to uvijek izaziva novu krv, bar na ovim prostorima.

ŽURNAL: Pa dobro, rat koji se ovdje dogodio početkom devedesetih i jeste na neku foru bio završavanje drugog svjetskog rata od nekih ljudi, koji se nisu smatrali pobjednicima. Jebiga, mi ga u BiH i danas danas završavamo…

Pa da, to je bio, između ostaloga, i pokušaj da se promjene rezultati drugog svjetskog rata. I, vidi, nije to gotovo ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Znaš, da digneš između tih zemalja zid do neba one same sa sobom to neće rješit'. Onda sve te ušminkane pomirbe. Kao svi smo Srbi ili svi smo Hrvati. Znaš onu luburićevska ideologija ovdje: neka unuci ustaša pruže ruke unucima partizana. U Srbiji imaš šuplju priču da su i četnici i partizani bili antifašisti. To je kvazihistoricizam i jedan teško bolesni retro.

Nevjerovatno je kako se dobro primio, koliko su klinci zatrovani što medijski, što kroz ono što im se prodaje u školi. Ja čekam da nastupi period zdrave sumnje. Čekam da se klincima otvore oči, nekima se, naravno, već otvaraju. Treba im valjda vremena da shvate i kažu: ovo čime nas pilaju ovi starci mora bit zadnja svinjarija. A ovi stvarno ne posustaju, ovi vatreni proizvođači povijesti….

ŽURNAL: Negdje se izgubio taj generacijski bunt k'o golfska struja što je nestala. Znaš, ta želja da klinci završe sa naslijeđem roditelja …

Ja ipak mislim da će se javit. Možda su previše turbulentna vremena. Svi zapravo živimo u nekom sumanutom neofeudalizmu, nametnuta ti je strka za šarenim stakalcima i klince se upreže otkad se rode, jebiga. Moraju što prije postat platežno sposobni. Moraju se smjestit u neku svoju nišu u sistemu, koji se samo pretvara da je čvrst i nepromjenjiv, a ljulja se iznutra, sve se trese. Tako da klinci možda imaju druge prioritete. Možda im nije primarno da raščiste tu priču sa starcima. Ali mislim da će doći i to vrijeme. Na kraju krajeva, negdje se taj stav i artikulirao i to nisu napravili ljudi moje generacije već puno mlađi, na primjer Edo Maajka.

On je u sjajnoj pjesmi „On je mlađi“ odgovorio na roditeljske podvale u ovom zadnjem ratu. Problem je što se klinci i dalje školuju i odgajaju u toj staroj, bolesnoj, potrošenoj kulturnoj matrici, nacionalnoj u kojoj se sve gleda kroz prizmu nacije i njene ugroženosti kroz vijekove. A šta imaš tu? Imaš povijest sazdanu od starih bitaka sa sumnjivim rezultatima. Ili vrištimo više nego što su nas poklali ili se kurčimo da smo pobjedili i kad nismo. Ne postoji jedan zdravi cjelovitiji pristup toj povijesnoj priči, a ona se ovdje nametnula kao određen diktat u razmišljanju.

Ti nemaš u našoj povijesti priču kako su ljudi zapravo živjeli i je li bilo ljudi osim kraljeva, knezova i junaka, koji su pali mučeničkom smrću nakon što su pobili sto hiljada Turaka ili koga god. Zapravo, klince nam odgajaju za neku novu slavnu pogibiju, a ona će bit u Afganistanu ili u Siriji ili već negdje gdje nas pošalju novi gospodari naše slobode ili će to opet biti ovdje u komšijskim ratovima. Zapravo, cijeli taj kulturni model je prezir prema životu, samo grobove stvara, jebote. Sve te kamene biste jal pisaca jal junaka jal careva, 'ej! Sve mora pod kamen i u kamen.

(Nastaviće se i biće još zanimljivije)

(zurnal.info)