O Oho ljepilu, Feralu na štekatu, apsolventima, kolporterima i svetom mjestu trafici

Je, istina je. Pazi, Boro Dežulović je napravio logotip, koji je bio u Slobodnoj Dalmaciji. No, sad je bilo drugačije, jer taj logo nosi glavu lista. Onda nije bilo nijednog postojećeg fonta pa da ti to poslažeš kako hoćeš. Čovjek je fino uzeo i nacrtao logo u Stefanelu gdje smo se mi nalazili, kod Mira Bogdanovića. Tu su naprosto letjele ideje po zraku i zapisivale bi se. Nešto od toga bi se odmah realiziralo, nešto tokom vremena. Ideja za rubriku Greatest Shits, koja nije krenula odmah, nastala je tu. Ono što je bio novum ja mislim u svjetskom novinarstvu, bar ne znam za sličan primjer, hajde, srodan je negdje Okovani patak u Francuskoj po tom miksu satire i ozbiljnog novinarstva, ali mi smo prvi napravili da satira ide van, znači da je ona omot, a da je tzv. ozbiljni dio umotan u to. Već i to je bilo drugačije od svega.

DALMATINCI SU UNIŠTILI FOTOGRAFIJU

Vi ste zadržali neke forme, koje su već tada počele odumirati u ozbiljnim novinama poput novinske ilustracije koju je sjajno radio Alem Ćurin. Naravno, ipak su najupečatljivije ostale naslovne fotomontaže. Kako je u vrijeme bez fotoshopa izgledalo radit sve one silne fotomontaže…

Fenomenalno, trajalo je dugo, ali je baš zato gušt bio veći. Nikad to nije bilo savršeno k'o na kompu. Imao si škare i OHO ljepilo. Onda to nosiš dole u fotolito pa vidiš je li ista točka na glavi kao na fotki koju si stavio za podlogu. Onda to traje dok se dovede do objavljivosti. Neke od tih ručno rađenih su stvarno izgledale sjajno. Feđa Klarić je tad provalio da će u povijesti pisat da su Francuzi izmislili fotografiju, a da su je Dalmatinci uništili.

Puno je legendarnih vaših naslovnica, najčešće je spominjana Tuđman – Milošević iako je tu bilo i drugih sjajnih stvari…

Ta je baš legla. To su ona mala čuda koja se događaju. Čuda postoje, ali ne padaju s neba. Tim nekim prethodnim radom utireš put prema tome da se to čudo dogodi. Naprosto, nakon niza dobrih i odličnih moralo se dogodit da ispadne jedna planetarno poznata pa čak i da postane vizualni zaštitni znak tog perioda. To je bilo u vrijeme onih pregovora u Ženevi. Bljesne ideja, ode se, uslika…

Čija su tijela?

Zna se to. Boro Dežulović ti je Milošević, Viktor je Tuđman, a snimano je kod mene doma. Poslije kad je priključen i Alija, ja sam bio Alija.

Jedno vrijeme ste vi, zapravo, izdavali pornografski časopis.

Još u Slobodnoj Feral je imao u zaglavlju napomenu: list je oslobođen osnovnog nameta na pamet. Ta baza je negdje u podtekstu bila reakcija na šund etikete Pankrtima, Azri itd. Znaš, k'o da si vraga povuko za rep. Više nisu znali šta bi drugo. Nakon što smo pokrenuli list nisu nam izdali ono što svakom novom listu automatski izdaju, onu potvrdu o oslobođenju od poreza, osim ako ne izdaješ čistu pornografiju, ili Feral Tribune.

Tako ste vi faktički bili porno časopis…

Tako je, mi smo onda skužili da Tuđman i ekipa, koju stvarno nervira to što mi radimo, da oni jako cvikaju od inozemnih autoriteta i da im je stalo da se to što oni rade ne doživljava kao diktatura. Onda smo se onda mi trudili da svaki problem koji su nam radili bude vidljiv vani. Jebiga, nije Hrvatska u to vrijeme bila slobodna zemlja da bi se o tome debatiralo. Kao: treba li Feral osloboditi od poreza ili ne? Niko ne bi pričao o tome. Bio je rat, ljudi su imali drugih problema, a ovi su im uvaljivali priču da ne moraju znati što im se događa, da su njihovi životi vojna tajna. Tada smo svaki napad koji su nam oni smještali samo učinili poznatim izvan granica domovine.

Kako ste se oslobodili tog poreza?

Trajalo je dugo, bilo je svega, od Viktorove mobilizacije… Ma, prvo su išli svim nezakonitim sredstvima, a onda, tobože, i ovim zakonskim. Jebiga, na kraju, najdugotrajnija i najuspješnija operacija im je bila preko sudskih službi.

FERAL NA ŠTEKATU

Sjećaš li se kakve su bile prve reakcije na taj samostalni Feral?

Dok smo bili dvotjednik štampali smo se u Rijeci u Novom Listu. Završavali bi brojeve tamo. Tad još nismo imali svoju pripremu. Odnijeli bi tekstove, slike, sve bi se to tamo sredilo i dovelo do objavljivosti. To rano jutro kad se odvrtio prvi broj Ferala Boro i ja smo bili u Rijeci. Znaš, odeš, odneseš piće štampadurima, uzmeš taj prvi garavi primjerak i nije ti jasno još uvijek da je krenulo, da si uspio to napravit.

Dođu onda neke cure iz gradske rubrike i kažu: po gradu svi pričaju o tom nekom Feralu, jel' to neko vidio? Boro je išao kombijem koji je vozio Ferale za Dalmaciju za kolportažu, tada ono nije bilo struje, i momak, koji je vozio kombi, je rekao: osjećam se kao da vozim struju u Dalmaciju! Pričali su mi Viktor i Boro da su te večeri u Splitu na Pjaci ljudi na svakom štekatu čitali Feral. Gdje god vidiš štekat neko čita Feral, iz ovih ili onih razloga. Tu večer sam išao na brod za Split i penjem se na palubu i prvo što vidim je raširen Feral, čita neki čovjek. Prvi broj je otišao odlično, drugi isto. Mi smo imali posuđenu lovu, jebiga, dovoljnu za štampanje dva broja. Da se nisu dobro prodala ta dva broja bilo bi veliko pitanje da li bi nastavili.

A tad smo napravili nered i na ovoj tzv. slobodoumnoj sceni, među novinarima i sanjarima novina, koji su govorili da ne treba žurit ni sa kakvim ishitrenim projektima. Danas je već bio puko i, kao, otvorit će se prostor, neka strana fondacija će dat lovu na jesen da krene jedan ozbiljan kritički list u Hrvatskoj. To su uglavnom bile priče po Zagrebu. Mi se nismo vidjeli u toj priči. Mi smo htjeli napravit ono šta znamo. Stvarno, jebote, niko od nas nije ušao u novine da bi ček'o da vidi kako će mu se poklopit karte i hoće li neka strana fondacija uletit lovu nakon što si doveden do toga da ne možeš radit ono što znaš i želiš. I, onda, kao, trebaš čekat da ti karte posloži neka fondacija, nekakav medijski UNPROFOR. Jebiga, moraš sam, nema bez osobnog rizika ništa. Na kraju se pokazalo da ti stimulirani projekati, u kojima je bilo i love i kompjutera i prostorija i svega i svačega, nisu bili duga daha. Jebiga, ne mogu ti okolnosti, financijeri, izdavači, ne mogu ti oni dat razlog za pjesmu. Želja da napraviš nešto, ona ne smije ovisit' o nečemu. Tad još nije bilo web portala, možda bismo radili nekakav fanzin, nešto, možda bi se razišli, otkud znam. Sreća je bila, Feralu je pristupilo, i tada i kasnije, baš puno sjajnih ljudi. Uglavnom najbolji novinari, koje si imao na ovim prostorima. To je fakat, mislim, pogledaj danas listu ko je sve pisao za Feral.

Neko mi nedavno reče da najbolji hrvatski novinari nisu uspjeli završit fakultete i hajde sada da se vratimo unatrag i nekim osobnim stvarima. Ti si, negdje, nerealizirani režiser. Interesantna je stvar da vi upravo radi Ferala niste uspjeli završiti fakultete…

Da, mi smo ti svi još uvijek apsolventi. A, čuj, ja sam iz teatra otišao u novine i zato što me je odnio Feral i zato što je onaj teatar, koji se događao na ulicama u Jugoslaviji, tražio da ga gledam i da razmišljam o njemu i da pokušavam artikulirat ono što ja mislim o tome. Mislim da je tako i u Viktorovom i u Borinom slučaju. Dobro, Viktoru je to bilo jasno i prije.

Pazi, Viktor je ključna faca za sve ono dobro što se događalo i što će se događat u novinarstvu, ako ga još bude, na ovim prostorima. Njemu je odmah bilo jasno da se neće bavit elektrotehnikom i da mu je mjesto u novinarstvu. To su prepoznali i u Slobodnoj kad su ga pozvali da radi u novini. Pri tom je prošao i onaj dril gradske rubrike. Pazi, ono što ti maloprije rekoh, to ti je to. Važan je razlog za pjesmu i želja da je napraviš. Njemu nije bilo teško, njemu i ekipi sa FESB – a - imali su skroman budžet, nedovoljan za ono što žele - da odu i preko student servisa u brodogradilištu čiste štive i tuku ruzinu, da rade sve one prilično gadne poslove. Onda bi oni tu zarađenu lovu skupili za fakultetski list.

S NOVINOM NA CESTU

Mislim, oni birokratski urednici to nikad ne bi uradili. Oni bi objavili broj od četiri stranice s onim što imaju. Viktor i oni su to htjeli, ništa im nije bilo teško.

Pazi, mi smo i kolportirali Omladinsku Iskru i onda ti mater kaže: pa nisi išao na fakultet da prodaješ novine na cesti! A radit to je bio performans i to je sjajno iskustvo za svakog novinara. Dobro, toga danas nema, drugačiji su oblici komunikacije, ali meni je to bilo silno dobro iskustvo.

Otad je vama vjerovatno i ostao taj neki romantičan pogled prema novinarstvu…

Svakom od nas je trafika bila sveto mjesto. Znaš, još kao klincu najvažnije mjesto mi je bilo trafika i ostalo mi je do danas. Ako nema tog odlaska na trafiku svaki dan osjećam se k'o da sam bez ruke. Prvo su me, naravno, pucali stripovi, pa onda Džuboks, SN revija, Tempo. Onda sam se još kao klinac zakačio i za Slobodnu. Isprva sam čitao sportsku stranicu i gradsku rubriku koja je tada bila izuzetno živahna. Ta neka fascinacija novinama stvarno ide još iz djetinjstva. Onda je došao i Polet, a kako me svaki vrag zanimao dosta rano sam počeo čitat i NIN i Start, čitat, ne samo gledat. Jebiga, to se pretvorilo u ovisnost.

Nastaviće se, još sam jedan nastavak, na žalost...

(zurnal.info)