Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida
Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.
Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.
U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.
MIJENJANJE STRANCA
Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache
trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?
Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.
Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.
Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.
Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.
Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao
život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.
S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.
OGROMNI ŽOHAR
U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?
Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje
s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.
Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.
MOĆ UOBRAŽENJA
Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.
Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.
Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.
Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.
Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.
Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.
Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.
Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.
Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.
SNAGA UOBRAŽENJA
Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.
Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.
Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.
To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.
Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.
Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.
Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.
PITANJE EUROPE
Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.
Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.
Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.
Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.
Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.
Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.
Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.
Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.
SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI
Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.
Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.
Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.
Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.
Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.
Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.
(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)
">
Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida
Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.
Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.
U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.
MIJENJANJE STRANCA
Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache
trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?
Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.
Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.
Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.
Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.
Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao
život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.
S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.
OGROMNI ŽOHAR
U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?
Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje
s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.
Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.
MOĆ UOBRAŽENJA
Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.
Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.
Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.
Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.
Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.
Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.
Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.
Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.
Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.
SNAGA UOBRAŽENJA
Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.
Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.
Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.
To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.
Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.
Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.
Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.
PITANJE EUROPE
Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.
Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.
Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.
Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.
Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.
Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.
Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.
Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.
SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI
Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.
Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.
Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.
Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.
Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.
Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.
(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Čitaonica Žurnal
ORHAN PAMUK: U Karsu i u Frankfurtu
Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida
Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.
Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.
U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.
MIJENJANJE STRANCA
Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache
trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?
Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.
Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.
Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.
Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.
Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao
život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.
S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.
OGROMNI ŽOHAR
U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?
Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje
s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.
Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.
MOĆ UOBRAŽENJA
Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.
Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.
Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.
Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.
Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.
Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.
Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.
Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.
Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.
SNAGA UOBRAŽENJA
Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.
Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.
Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.
To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.
Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.
Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.
Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.
PITANJE EUROPE
Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.
Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.
Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.
Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.
Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.
Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.
Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.
Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.
SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI
Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.
Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.
Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.
Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.
Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.
Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.
(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)
orhan pamuk
Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida
Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja. 
