Seksualno uznemiravanje i bh pravosuđe: Oslobađajuća presuda Vladimiru Špoljariću djeluje obeshrabrujuće po žrtve

 

Zakonske odredbe seksualno uznemiravanje definiraju kao neželjeno ponašanje seksualne prirode zbog kojeg se osoba na koju je usmjereno osjeća uvrijeđeno, poniženo i zastrašeno.

“Seksualno uznemiravanje nije incident, kao kad vam neko u prolazu na ulici nešto dobaci, već se radi o kontinuiranoj izloženosti takvom sadržaju duži vremenski period”, pojašnjava Dželila  Mulić - Čorbo, psihologinja i porodična psihoterapeutkinja.

 

Tvrdnja oštećene nije bila dovoljna

 

Kontinuirano seksualno uznemiravanje doživjela je sekretarka Kantonalnog suda u Sarajevu Enisa Pazalja, koja je i prijavila počinitelja - predsjednika tog suda Vladimira Špoljarića.

No, Špoljarić je prvo disciplinski, a potom i krivično oslobođen optužbe. U obrazloženju nepravomoćne presude Suda BiH, između ostalog, stoji da: “Tužilaštvo nije uspjelo dokazati krivično pravne radnje, osim tvrdnje oštećene nije ponuđen nijedan dokaz kojim bi se to još potkrijepilo”.

Amina Dizdar, koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra (SOC) tvrdi da je “očekivano da će ovakva presuda djelovati obeshrabrujuće na sve osobe koje su doživjele seksualno uznemiravanje, jer su i bez ovoga nedovoljno motivisane da podnesu tužbu zbog straha da će izgubiti posao ili da im, što se ovakvim presudama potvrđuje, niko neće vjerovati, što može izazvati osudu cijele okoline”.

“Situacija je trenutno takva da, ukoliko pratite uobičajene korake – obratite se policiji, tužilaštvu, pokrenete krivični postupak, šanse su male da ćete dokazati seksualno uznemiravanje jer je na Vama teret dokazivanja. Zasigurno će svaki počinitelj uspješno sakriti svoje namjere od drugih i vršiti seksualno uznemiravanje bez svjedoka, naročito ako je počinitelj neko ko poznaje zakon”, tvrdi Dizdar.

Ona smatra da bi žrtve mogle imati mnogo više uspjeha kada bi pokrenule privatne tužbe pozivajući se na zaštitu od diskriminacije, jer bi u tom slučaju bilo dovoljno učiniti vjerovatnim da se seksualno uznemiravanje desilo, nakon čega bi se teret dokazivanja prebacio na tuženog.

Majda Halilović, voditeljica odjela za istraživanja Atlantske inicijative Sarajevo, navodi da često imamo i situacije kada uznemiravatelji smatraju da je njihovo ponašanje prihvatljivo i čak poželjno i vođeni tom idejom uznemiravanje vrše i pred drugim osobama i ostavljaju tragove o tome.

Najčešće uznemiravanje ostaje neprijavljeno jer žrtve smatraju da im niko neće vjerovati, boje se odmazde, plaše se kako će to uticati na njihov status na poslu ili porodičnu situaciju i slično.

Jedan od razloga neprijavljivanja jeste i to što nema svjedoka.

“Da li je uvjerljiv iskaz u slučaju seksualnog uznemiravanja dovoljan za tužilaštvo i sud pitanje je o kojem bi nosioci pravosudnih funkcija trebali ozbiljno promišljati. Ako kažemo da nije i ako stvorimo praksu da pritužbe odbacujemo samo zato što se u prvom momentu čini da nema dovoljno dokaza dolazimo do situacije da će sve manje žena prijavljivati seksualno uznemiravanje, a da će neprijavljivanje uznemiravateljima dati dodatno ohrabrenje”, smatra Halilović, naglašavajući da se nada “da to nije pravac kojim naše pravosuđe osigurava jednak pristup pravdi”.

Slučajevi seksualnog uznemiravanja su nekad veoma kompleksni i za istinsko shvatanje treba poznavati dinamiku uznemiravanja, taktike i ponašanja koje uznemiravatelji koriste, njihove tendencije da diskredituju svoje žrtve, a ne trebamo potcijeniti ni moć koju oni imaju na okruženje u kojem se seksualno uznemiravanje odvijalo.

 

Ljubazni, šarmantni, manipulativni i bez empatije

 

“Psiholozi prepoznaju različite profile uznemiravatelja i pokazuju da je djelovanje nekih uznemiravatelja izuzetno uporno, složeno i toksično, najviše za uznemiravanu osobu, ali i za cijelo okruženje. Ovi uznemiravatelji su manipulativni, nemaju empatije, ne govore istinu, ali imaju sposobnost da se predstave kao ljubazni, prijatni i duhoviti šarmeri. Neki drugi su opet vidno agresivni u svojim nastupima, te ispoljavaju netrepeljivost prema ženama i ne libe se mizoginih komentara”, pojašnjava Halilović.

Prema optužnici za koju Sud BiH smatra da nije dokazana, Vladimir Špoljarić je u vrijeme dok je bio v.d. predsjednika Kantonalnog suda u Sarajevu sekretarki suda uputio niz poruka: “Poželio sam te. Hvala što postojiš. Cuko laje, av av...Želim da mi se otvoriš, da otvoriš svoju dušu”.

 

Sekretarki suda prijetio vezama u VSTV-u

 

Pozivao ju je u kancelariju i govorio da zna da je samohrana majka i da želi da se brine o njoj, što je ona uporno odbijala. Jedne prilike joj je prišao i rekao da “ima želju da je drži za ruku i poljubi u obraz”, a ovakvo ponašanje je kod nje prouzrokovalo nemir i bilo je strah da dolazi na posao.

Majda Halilović navodi da se seksualno uznemiravanje može dokazati na razne načine, a najčešće se počinje od izjave oštećene. Zatim u obzir dolaze i poruke, pisma, SMS-ovi te drugi sadržaji koje je počinilac upućivao oštećenoj. Osoba izložena uznemiravanju može voditi i detaljnu pismenu evidenciju o tome kada i kako se uznemiravanje dešavalo, što može biti od koristi prilikom davanja iskaza i prisjećanja o svim detaljima.

“Pored toga, uznemiravanju su možda svjedočile i druge osobe i njihovi iskazi također mogu poslužiti.  Možda je isti uznemiravatelj ranije uznemiravao nekoga i moguće je da o tome postoji neki trag. U svakom slučaju, oni koji dokazuju bi trebali proširiti svoje djelovanje i prikupiti što više relevantnih dokaza”, kaže Halilović.

Špoljarić je Pazalji poruke upućivao na službeni telefon, koji se u međuvremenu pokvario, tako da te poruke nisu ostale spašene. Međutim, mogle su biti izlistane da je Sud prihvatio prijedlog da se od nadležnog operatera zatraži ispis svih SMS-ova.

Dželila Mulić-Čorbo smatra da mi kao društvo moramo da promoviramo nultu toleranciju i da unutar organizacija i firmi u kojima radimo tražimo jasno definirane pravilnike u vezi seksualnog uznemiravanja.  

“Cijeli svijet se suočava sa problemima koji se odnose na seksualno uznemiravanje, ne samo BiH. S tim što su razvijene zemlje razvile unutar svojih firmi vrlo jasne stavove, smjernice, pravilnike i jasne posljedice spram toga, prije nego dođe do suda. Jer, kada dođemo do suda, pravni okvir je vrlo jasan i zna se tačno šta se mora dokazati. Seksualno uznemiravanje je vrlo teško dokazivo, posebno ukoliko unutar firme ili organizacije u kojoj ste uposleni nemate pravilnike koji to regulišu. Da imate, oni bi bili valjan dokument kao dokaz gdje ste vi to prijavljivali firmi, pa šta se poduzelo i tako dalje… U ovom slučaju, osuđeni ste samo na sud gdje je riječ protiv riječi”, kaže Mulić-Čorbo, te naglašava da je jako važno da vjerujemo ženi koja skupi hrabrosti da prijavi seksualno uznemiravanje, i da tek onda s tim vjerovanjem uđemo u proces.

Kada se krene u sudski proces uvijek se nekako dokazuje šta ste vi tome doprinijeli, šta je druga strana uradila, posebno ako nema drugih prijava za tu osobu, onda ste “vrlo sami u tom procesu”.

I kad god ste ste sami to je, nažalost, izgubljena bitka.

“I ukoliko sistem još nema adekvatne mehanizme kojima će vas poduprijeti i dati vam tu vrstu podrške, onda će kao zaključak toga biti presuda koja se dogodila. Sud stoji iza onoga što je rekao, jer vjerovatno nije bilo dokaza po cijeloj pravnoj proceduri koja mora da se zadovolji”, navodi naša sagovornica, te ujedno podsjeća na nedovoljnu osviještenost sudskih službenika, tužilaca i kompletnih ljudi u sistemu.

Cjelokupna zajednica je podijeljena po pitanju seksualnog uznemiravanja – imaju oni koji to prihvataju, razumiju i u principu djeluju prema zakonu, dok imaju i oni koji smatraju da je to suludo: “Sve dok nemamo jasan i jedinstven stav, ove stvari će se dešavati. Upravo ovakve presude su poruka drugima da se ne upuštaju u to. I onda “šuti i trpi”, vrlo specifična poruka koja se stalno iznova ističe na svakom koraku u svim oblastima u BiH”, zaključuje Mulić-Čorbo.

 

Kako prepoznati seksualno uznemiravanje

 

Pri prepoznavanju seksualnog uznemiravanja važno je u obzir uzeti subjektivni doživljaj oštećene osobe.

“Možemo to ilustrirati ovako: jedna ili više osoba može ponašanje kolege doživjeti kao smiješno i bezazleno ako on u komunikaciji aludira na seks, međutim, sasvim je legitiman povod za postupak zaštite ako jednu osobu takvo ponašanje vrijeđa. Dakle, ne trebamo odbaciti pritužbe te jedne osobe zato što drugima takvo ponašanje nije smetalo”, navodi Majda Halilović.

 

 

Pored toga, u postupanju se očekuje da osoba koja je izložena seksualnom uznemiravanju jasno i nedvosmisleno kaže da takvo ponašanje ne želi i uznemiravane osobe uglavnom to i čine na razne načine. Međutim, u nekim situacijama, naročito kada je posebno izražena hijerarhijska razlika, postavlja se pitanje na koji način žena izložena ovakvom uznemiravanju to može reći svom nadređenom, a da zbog toga ne trpi posljedice.

“Najvjerojatnije je da će pokušati na kulturan, ljubazan, nekad i indirektan način, koji uznemiravatelju, naročito ako je manipulativan ili sa izraženim narcisoidnim tendencijama, neće puno značiti”, zaključuje Halilović.

Enisa Pazalja je Špoljariću dala na znanje da njegovo ponašanje smatra nepoželjnim, ali su tada  uslijedile prijetnje: “Vidjet ćeš ti svoga boga. Letjet ćeš ti odavde, nećeš više raditi u pravosuđu”. Prijetio joj je i svojim vezama u VSTV-u, MUP-u KS i Tužilaštvu KS.

Ona je o svemu ovome svjedočila u sudnici, te navela da je nakon zaprimljenih prijetnji shvatila da nema nade i bilo je “ili da pobjegne ili da ga prijavi”.

No, njen iskaz za sud očito nije bio dovoljan.

“Činjenica je da je oštećena saslušana, kao njeni otac i sestra koji svoja saznanja crpe iz onoga što im je ona ispričala”, stoji, između ostalog, u obrazloženju presude.

 

Odbrana često nastoji narušiti kredibilitet žrtve

 

Na koji način pomoći žrtvama da se otvore i prijave svaki vid seksualnog uznemiravanja Amina Dizdar tvrdi da je “to nešto u čemu moramo svi sudjelovati kao društvo, ne samo žene i ne samo žrtve”.

“Svaka država koja se danas može smatrati vodećom u poštivanju ljudskih prava je prošla kroz dugogodišnji proces zajedničkog rada države, nevladinih organizacija i građana/ki. Mi možemo nastaviti ohrabrivati žrtve da prijave seksualno uznemiravanje ili bilo koji drugi oblik nasilja, ali niko ko nije to doživio ne zna da je to možda i najlakši dio svega”, navodi Dizdar.

Problemi nastaju poslije toga – izjave u policiji, nesenzibiliziranost policijskih radnika/ca koji traže idealnu žrtvu, odnosno osobu koja ni na koji način nije mogla izazvati napad. Ako se radilo o silovanju, to znači dodatnu traumu kroz koju ćete proći prilikom pregleda, gdje vas također dočeka nesenzibilizirano osoblje.

“Još ako kroz sve to morate proći sami, bez podrške porodice ili prijatelja/ica, onda ćete možda i odustati od prijavljivanja jer ne znate kako ćete, nakon pretrpljene traume, naredna 24 sata provesti hodajući po našim institucijama i ustanovama trpeći osude i tražeći pomoć, razumijevanje i podršku”, kaže Dizdar. Dodala je da na sudu odbrana često nastoji narušiti kredibilitet žrtve i insinuirati da se radi o promiskuitetnoj osobi.

Iz tog razloga je neophodno osnovati krizne centre za pomoć žrtvama koje su preživjele silovanje, gdje bi dobile psihološku, medicinsku i pravnu pomoć i dodijeliti im obučenu osobu koja bi kroz cijeli process bila uz njih. Mnogo toga se može promijeniti obrazovanjem, edukacijom najmlađih članova/ica društva, ali i nastavnog kadra.

“Mi smo još uvijek društvo koje neprimjereno dodirivanje djevojčica od dječaka opravdavama izgovorima “ma hajde, sviđaš mu se” ili “ma to su djeca”. Od malih nogu odobravamo neželjena ponašanja i ušutkujemo one koji se usude progovoriti”, zaključuje Dizdar.

 

Bez dokaza da je bila uznemirena

 

Podsjetimo da u oslobađajućoj presudi Špoljariću navodi se i to da “izvedeni dokazi nemaju potrebnu snagu uvjerljivosti da je optuženi počinio krivično djelo kako je opisano u optužnici”.

Jedna od tačaka optužnice odnosila se da je Špoljarić iskoristio službene fotografije Pazalje, te ih je dao isprintati na šolje. Međutim, sud je utvrdio da nema dokaza da je ovo uznemirilo oštećenu, jer su se čule i suprotne tvrdnje da je oštećena pila čaj iz tih šolja i da se smijala. O tome su, podsjetimo, svjedočili pojedini svjedoci odbrane.

 

Šolja i poruka koju je Špoljarić ostavio sekretarki suda 

 

U presudi stoji i to da nisu mogle biti pouzdano utvrđene okolnosti upisivanja u rokovnik poruke “volim te”.

I Dželila Mulić-Čorbo tvrdi da imamo društveni kontekst u kojem je seksualno uznemiravanje normalizirano i gdje mi ustvari vrlo rijetko na to obraćamo pažnju. Prema njenim riječima, imamo cijelo društvo koje ne promovira nultu toleranciju na seksualno nasilje, počevši od reklama koje koriste spol žene na vrlo uvredljiv način. Da bi u takvom okruženju prijavili seksualno uznemiravanje – poprilično ste nemoćni, jer sami sebe preispitujete je li to ili nije.  

“Vrlo često kada razgovarate sa drugima oni vam to normaliziraju kao “nije to ništa”, “pusti proći će”, “muška posla….Ali, to nisu muška posla”, ističe Mulić-Čorbo. Samim tim, da i mi sami imamo takav stav prema seksualnom uznemiravanju, to je jedna od prvih prepreka na koje nailazimo, dok je druga - kada vam okruženje kaže da pretjerujete.

 

Primjenjivati postojeći zakon

 

Dželila Mulić-Čorbo smatra da nas krivični zakon poprilično štiti, da su jasne smjernice šta treba raditi, ali da je problem kada se to sprovodi u praksi: “Tek tada vidite da svaka od institucija i instance ustvari ima velike rupe i propuste”. Jedini način je, smatra, iskoristiti zakon i mehanizme, pa onda edukovati sve u tom procesu kako bi podigli svijest da svi budemo na istom nivou razumijevanja.

I Amina Dizdar smatra da bi za početak bilo dobro da se počnu primjenjivati postojeći zakoni. Podsjeća da je zakonima u BiH zabranjeno postavljanje pitanja o prethodnom seksualnom životu žrtve, međutim, sudije/tkinje često ne poduzimaju ništa kako bi zaustavili/e uvođenje ovakvih dokaza.

“Prilikom donošenja presuda, sudovi često analiziraju da li se žrtva mogla oduprijeti ili ne. Kao olakšavajuće okolnosti uzimaju odnos između žrtve i počinitelja, što je ne samo zabranjeno odredbama Istanbulske konvencije, već i naglašebno da se takav odnos ima uzimati kao  otežavajuća okolnost. No, sud zanemaruje tu obavezu, pa je tako u jednom slučaju silovanja donio presudu kojom osuđuje počinitelja na 15 godina zatvora za krivično djelo silovanja koje je izvršio nad svoje tri kćerke, a kao olakšavajuću okolnost navodi porodične okolnosti”, ističe Dizdar.

Dodatni problem koji se uočava jeste pitanje pristanka. Prema Istanbulskoj konvenciji, pristanak je potrebno dati dobrovoljno kao rezultat slobodne volje osobe: “Dakle, ne postoji sveobuhvatna definicija pristanka ili odbijanja, ali ono mora biti šire tumačeno. Čest problem u ovom društvu jeste da se žrtve optužuju da nisu bile izričite u odbijanju – „zašto se nije borila“, „zašto nije vrištala“, „zašto je hodala sama“, te je to za njih samo po sebi pristanak”.

Zato je neophodno izmijeniti krivične zakone na način da vrlo jasno definišu pristanak, dobnu granicu za davanje pristanka, definisati seksualno uznemiravanje, uznemiravanje na osnovu spola i druge vidove uznemiravanja.

 

Oštre sankcije za uznemiravatelje

 

VSTV je još 2015. usvojio smjernice za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja u bh. pravosuđu, a koje su se sprovodile kroz obuku uz podršku Atlantske inicijative. Slične smjernice je usvojila Vlada KS, u svim radnim organizacijama kojima su osnivači, ali se ovom temom bave i fakulteti.  

Majda Halilović kaže da je usvajanje smjernica, kao internog mehanizma, bio važan korak ne samo za pravosuđe već i za druge institucije jer je pokazalo jedan mogući sistemski model u pravcu prevencije.

“Naše praćenje provedbe smjernica ukazalo je na to da su smjernice pokrenule konverzaciju o seksualnom uznemiravanju, da su uticale na povećanje razumijevanja seksualnog uznemiravanja, poznavanje mehanizama zaštite, te shvatanja koja ponašanja su prihvatljiva, a koja nisu”, kaže Halilović.

Naglašava da “upornim i bezobzirnim uznemiravateljima je potreba jasna i oštra sankcija kako bi se eventualno zaustavili. Ta sankcija mora doći od disciplinskih komisija i kroz sudske postupke”.

Na nepravomoćnu presudu Vladimiru Špoljariću postoji mogućnost žalbe. Nakon presude koja je izrečena 1. oktobra njegov advokat Senad Pizović kazao je za medije da je oslobađajuća presuda za odbranu bila očekujuća. Na pitanje da li ovakva presuda znači da "samo riječ žene koja prijavi seksualno uznemiravanje, a nema drugih dokaza, za sud nije dovoljna", prokomentarisao je da su "takvi naši zaključci paušalni, te da sve zavisi od slučaja".

 

Advokat Pizović: Očekivana presuda

 

"Paušalno da pričamo o izmišljenim slučajevima ne mogu, jer sam u tom dijelu profesionalac. U konkretnom slučaju, gdje sam vidio činjenice, imali ste samo iskaz oštećene i s druge strane 13 drugih svjedoka koji su pobijali njen iskza. I sud je ustvrdio da Tužilaštvo nije imalo uvjerljive i pouzdane dokaze", kazao je Pizović. 

(zurnal.info)