OSVETA NE UNIŠTAVA IDEJU: Zašto je borba protiv terorizma neuspješna

Nije mi zadovoljstvo ovo pisati i niko ovo ne želi sada čitati.

Ali ja vjerujem da ovo treba da kažem.

TUGOVAO SAM ZA MRTVIMA

Priključio sam se svijetu koji tuguje za mrtvima u Parizu. Tugovao sam za mrtve nakon 11. Septembra – Australijance koji su umrli u terorističkim napadima na Baliju 2002. godine, stanovnicima Londona koji su poginuli u terorističkim napadima 2005. godine, francuskim građanima koji su umrli u napadu na Charlie Hebdo u januaru ove godine, Rusima čiji se avion srušio iznad Sinaja prije sedmicu dana ili tako nešto. Toliko je još nezapadnih smrti koje su mediji u SAD-u jedva primijetili. Tugovao sam također i za onima koji su ubijeni u manjim napadima koji su već duboko u našem opskurnom sjećanju.

I tako mi tvitamo haštagove i fraze na srednješkolskom francuskom i postavljamo GIF-ove na facebook. Znamo šta trebamo raditi; radili smo sve to već ranije.

Ali moramo reći, posebno gledajući na bolesno ponavljanje iste priče, da uprkos 14 i više godina rata protiv terorizma, teror se čini sveprisutnim, možda više nego ikada prije. Vrijeme je da ponovo razmislimo o tome šta smo uradili i šta radimo.

Od toga dana 2001. godine, onoga sa nevjerovatno čistom plavom nebu u New Yorku, mi smo špijunirali svijet, Amerikance kod kuće i strance u inostranstvu, a ipak niko nije otkrio ništa što bi zaustavilo napade u Parizu. Odrekli smo se mnogo toga u korist tog špijuniranja i nismo dobili ništa natrag.

Od 2001. godine, SAD su vodile države poput Britanije, Francuske, Australije i druge, u ratove u Iraku, Afganistanu, Libiji i Siriji, sa napadima dronova na ljude od Filipina do Pakistana i svih dijelova Afrike. Imamo malo ili ništa čime bismo se pohvalili na osnovu toga.

Od 2001. godine, SAD je uložila nevjerovatne napore da ubije nekoliko ljudi – Bin Ladena, Al-Zarkavija, Al-Avlakija, i ove sedmice Džihadi Johna. Drugi, mnogi bez imena, ubijeni su bez medijskog izvještavanja ili su mučeni na smrt ili još uvijek trunu u vandržavnoj kaznenoj koloniji Gvantanamo, ili u mračnom paklu Salt Pita u Afganistanu.

I to nije uspjelo i Pariz ovoga vikenda i naredni napad negdje drugo uskoro, su dokaz tome.

ODREKLI SMO SE SLOBODA

Odrekli smo se mnogih sloboda u Americi da bismo pobijedili teroriste. Nismo uspjeli. Dali smo živote više od 4.000 Amerikanaca, muškaraca i žena, u Iraku i još hiljade u Afganistanu, da bismo pobijedili teroriste i nismo pitali zašto su oni umrli. Ubili smo još desetine hiljada ljudi u ovim zemljama. Nije uspjelo. Otišli smo u ponovo u rat u Iraku, sada u Siriju, prije toga u Libiju, i samo smo stvorili još više propalih država i nekontrolisanih mjesta koja pružaju raj za teroriste i proširili teror poput tinte preko granica.

Uznemiravali smo i diskriminirali vlastitu populaciju muslimana i onda se raširene čeljusti čudili kada su oni postali radikalni, i sve što radimo poslije toga je da krivimo ISIS za tvitanje.

Obratite pažnju da je strategija islamskih terorista da stvore nerede u Francuskoj kako bi radikalizovali francuske muslimane. Hiljade Francuza je već otišlo u Siriju da se bore na strani takvih grupa, uključujući ISIS.

UBIJANJE PIJUNA KAKO BI DOŠLI DO KRALJA

Kao jedan od najinteligentijih analitičara ove pojave, Bill Johnson je rekao da je suština terorizma ubijanje pijuna kako bi se utjecalo na kralja.

Kod napada u Parizu se ne radi o smrti 150 nevinih ljudi. Dovraga, toliko umre svaki dan u Iraku ili Siriji. Istinski test za Francusku je kako sada odgovoriti na terorističke napade dugoročno – to je kralj u svemu ovome.

Amerika je pala na ovome testu poslije 11. septembra; a ipak se čini da Francuska ne razumije ništa više od Amerike.

„Mi ćemo voditi rat koji će biti nemilosrdan“, izjavio je francuski predsjednik Hollande ispred koncertne dvorane Bataclan, mjesta gdje je bilo najviše žrtava.

Da imam jasnu ispravnu strategiju rekao bih vam koja je i pokušao bih to reći ljudima u Washingtonu i Parizu i na svakom drugom mjestu. Ali ja ne znam koja je prava stvar koju treba uraditi a sumnjam da bi me i slušali uopšte.

PRESTANITE RADITI TO ŠTO RADITE

Ali imam ovo:

Prestanite raditi ono što radite posljednjih 14 godina. Ne uspijeva. Ne postoji ništa što nagovještava da će ikada uspjeti.

Whack-a-mole (igra u kojoj se čekićem udaraju figure koje nasumično izranjaju iz rupa op.p.) je igra a ne plan.

Ostavite Bliski Istok na miru.

Prestanite stvarati propale države.

Prestanite umanjivati naše slobode kod kuće na osnovu laži.

Prestanite obespravljivati muslimane koji žive sa nama.

Pokušajte da razumijete da je rat, onakav kakav jeste, protiv niza ideja – religije, antizapadni, antiimperijalistički – i ne možete bombardovati ideju. Slanje zapadnih vojnika na tlo Bliskog Istoka i zapadnih aviona iznad glave dodatno potpiruje vatru.

Osveta ne uništava ideju niti to može uraditi.

Počnite sa ovim stvarima i vidite, čak i ako nećete potrošiti 14 godina, da li će se stvari popraviti. Osim što će broj mrtvih rasti još više, ne mogu zamisliti da možemo uraditi bilo šta gore.

Uz dozvolu autora preneseno sa WeMeantWell.

Autor Peter Van Buren objavio je na svom blogu drugačije viđenje uzroka napada u Parizu i načina borbe protiv terorizma. On je 24 godine bio uposlenik američkog State Departmenta. Autor je knjige o ratu u Iraku zbog čega je imao silnih problema na svome poslu. Nakon napuštanja posla Van Buren je pisao analitičke članke u New York Timesu, Reutersu, Al Jazeeri i mnogim drugim.

(zurnal.info)