Otvaranje Hercegovačkog fronta

Kakva nam je situacija u prijateljskoj Hercegovini i šta se dobrog i lijepog dešava u boljem, ljepšem i pametnijem dijelu BiH? Da mogući odgovor agencijski sažmemo – u ekonomskom smislu Hercegovina se raspada, u kulturnom skapava, a u političkom – gori. I to gori sve u centralnoj Hercegovini: Stolac, Mostar, HDZ jedan i drugi, SDA, SDP, gore Bošnjaci i Hrvati, također na svoj originalni način gore i Srbi. ..

A na pitanje ko je kriv za takvo stanje, odgovor zavisi od toga – s koje strane dolazi.

Ako rješenje pokušate naći na hrvatskoj strani, odgovor će biti tipski pojednostavljen. Krivci su Sarajevo, šta god da to značilo, danas SDP i Lagumdžija, jučer SBiH i Silajdžić, razgoropađeni islam, dominacija većinskog naroda, ugroženost Hrvata...

Na bošnjačkoj strani slična situacija, s tim što su argumenti drukčiji. Krivi su, redom: agresija HVO-a, HV-a, HDZ-a, koliko god da trenutno ovdje i u Hrvatskoj ima političkih opcija pod tom skraćenicom, zatim Milorad Dodik koji je od Dragana Čovića napravio jednog od najperspektivnijih kadrova SNSD-a, nezainteresirane političke stranke iz Sarajeva, koje su Mostar prodale zarad viših državnih, odnosno bošnjačkih interesa...

UMNOŽAVANJE MRŽNJE

Ne postoje u ovom trenutku dva naroda upućenija jedan na drugi, a da je između njih toliki zid nerazumijevanja, netrpeljivosti i uzajamnih optuživanja, kao što je slučaj s hercegovačkim Hrvatima i Bošnjacima. Između njih je, prvo, jedan relativno kratak i apsolutno težak rat iz kojeg su Bošnjaci i Mostar izašli temeljito razvaljeni, mada ni Hrvati - kao ni bilo ko drugi – u tom ratu nisu prošli sjajno. Ali isto tako, između njih je i pet decenija temeljitog ignoriranja i šikaniranja zapadne Hercegovine i njenog hrvatskog življa u doba SFRJ, što je također ostavilo rane koje još ne zacjeljuju.

Dalje, između njih je i sadašnja, institucionalna neravnopravnost Hrvata na državnom i entitetskom nivou (mislimo tu na oba entiteta), koja proizvodi goleme frustracije. Ali i ona druga, životna, praktična, egzistencijalna neravnopravnost i ugroženost Bošnjaka na teritoriji na kojoj su Hrvati u većini. Kojoj odmah – ne čineći je manjom ili manje važnom – dodajemo i neravnopravnost i ugroženost Hrvata na bošnjačkoj teritoriji.

I tako se jedan za drugim faktori nerazumijevanja, razdvajanja i mržnje množe i redaju bez kraja, ali ovdje ćemo izdvojiti samo dva najkrupnija razloga. Prvi krupni razlog je – rat i uništavanje Mostara. HVO i HV to su uradili tako temeljito i zvjerski da je polovina grada u kojem su živjeli Bošnjaci nešto najrazorenije što je Evropa vidjela u posljednjih pola vijeka. Otužno je bilo 1996. godine, kada se sve konačno smirilo, vidjeti jednu polovinu grada koja je blještala od svjetlosti, i drugu, na kojoj kamen na kamenu nije ostao pošteđen takozvanih tepiha granata, ispaljivanih s mjesta na kojem se danas kočoperi onaj veliki plus za cijeli Mostar.

Pri tome istočni dio Mostara ne samo da je izgledao sablasno u poređenju sa zapadnim, on je bio u lošijem stanju čak i od Sarajeva, žrtve najduže opsade u povijesti. Dodajmo tome i logore kroz koje je prošlo desetine hiljada ljudi i stvar ima oblik neugasive traume koju niko i ne pokušava tretirati. Bošnjaci tu ranu nose već 15 godina, nisu dobili satisfakciju „ni na strani ni kod kuće“ i to njihov bijes čini gotovo pa neugasivim.

Drugi krupna razlog je institucionalna i politička neravnopravnost Hrvata. Više je niko ne negira, ali niko i ne pokušava da je otkloni. Bosanski Srbi dobili su svoj entitet, koji je danas privatna korupcijsko-religiozna teritorija jednog živopisnog lika i njegove klike, ali istovremeno i prostor potpune dominacije jednog naroda i potpunog nestanka svih ostalih. Bošnjaci su dobili većinsku prevlast u Federaciji BiH i bez imalo stida i osjećaja za drugog, bez istinske želje da svoju slavljenu multikulturu demonstriraju u životu, a ne samo u političkim floskulama, poklopili su sve što se moglo poklopiti, a toga je zaista mnogo. Bošnjaci ne pokazuju ni minimalnu senzibiliziranost za traume hercegovačkih Hrvata, za složeno i utemeljeno nezadovoljstvo jednog naroda koji je, za razliku od Bošnjaka, i u doba socijalizma ostao privržen svojoj religiji, kolektivno ispaštajući zbog toga.

U ovom mostarskom sukobu Bošnjaka i Hrvata posebno mjesto pripada Sarajevu. Taj grad danas je u ogromnoj većini naseljen Bošnjacima. Ogromna zasluga, naravno, za etničko čišćenje Sarajeva pripada Radovanu Karadžiću i njegovom zločinačkom projektu, ali to ni sekunde ne amnestira poslijeratne sarajevske vlasti od nastavka čišćenja mirnim putem, takozvanom išaret metodom.

Sarajevski Hrvati i Srbi poslije rata nisu otvoreno zlostavljani i tjerani, ali su sistematski onemogućivani da se osjete integralnim dijelom grada. Tako danas imamo to što imamo, bošnjački, ili još gore – muslimanski grad, koji probi uši svakom ko hoće da sluša (a takvih je sve manje) svojom multikulturom.

ZAŠTO JE SARAJEVO VAŽNO ZA MOSTAR

Zašto je takvo Sarajevo važno za mostarski slučaj? Zato što Hrvati traže da Mostar bude njihov stolni grad i pri tom se pozivaju upravo na Sarajevo. Oni kažu, Srbi su dobili Banju Luku, Bošnjaci Sarajevo, nije pravedno da nama ne pripadne Mostar. Bošnjaci Mostara uzvraćaju da nije pravedno da grad pripadne onom ko ga je s onakvom mržnjom razarao, da u Mostaru živi daleko više Bošnjaka nego što je u Sarajevu živjelo Hrvata, da bi to bio novi zločin nad gradom, i ponovo dolazimo do tog teškog pitanja bez odgovora – šta da se radi.

Tako je otvoren još jedan front, ovaj put striktno hercegovački i ovaj put između Hrvata i Bošnjaka. Taj front nije nikada bio zatvoren kako treba, već deceniju i po tinja, a sad je sve krenulo ispočetka, s mitskim, nikad riješenim ptianjem ko je počeo rat. Suštinski važno pitanje, jer da nije – ne bi se ovako dugo vuklo našom javnom sferom. Ali mnogo važnije od ove čini nam se jedna druga pitalica – ima li iko ko bi ga završio. Za taj zahtjevni projekat potrebna je mudra i sofisticirana politička garnitura političara. A ovo što sad imamo evidetno nije doraslo takvom zadatku.

Ne postoji ni naznaka neke političke inicijative koja bi situaciju smirila. Religijsko vijeće – valjda se tako ili bar slično zove nekakva institucija formirana radi mira između različitih naroda i religija – jedva da se oglasi kakvim saopćenjem, a incidenti pred vjerskim objektima u Stocu i Mostaru ne jenjavaju. Da je sreće i da imamo prave religijske vođe, oni bi usred ove zime razapeli šator nasred Stoca i ne bi otamo makli dok ne porazgovaraju sa svakim živim Bošnjakom i Hrvatom i dok život ne vrate u kakvu takvu normalu.

Po forumima bjesni mržnja od koje se normalan čovjek razboli. Po novinama i televizijama ostrašćeni polemičari pokušavaju dokazati krivicu onih drugih. Strasti su tako žestoke da ne dozvoljavaju da se svađe razviju u raspravu, kamoli u dogovor. U tom pogledu, kao zanimljiv eksperiment izdvajamo intervju koji je 18. decembra u Oslobođenju dao Nino Raspudić, mostarski Hrvat koji danas živi i radi u Zagrebu.

Raspudić, kojeg pamtimo i po drugačije intoniram istupima, precizno detektira aktuelnu situaciju, pri tome nudi i rješenja, koja mogu a i ne moraju biti svima prihvatljiva, ali istovremeno demonstrira i potpuno novu intonaciju u hrvatsko-bošnjačkim odnosima: intonaciju lišenu povišenih tonova, gnjeva, patetike i optuživanja druge strane. Intonacija, taj najprezreniji od svih preduslova za bilo kakvu raspravu, istovremeno je i najvažniji, uslov bez kojeg se ništa ne može postići. Prije nego što sjednu rješavati nagomilane probleme, zaraćene strane morale bi prvo održati prethodnu diskusiju, raspravu o raspravi, dogovor o metodi, na kojem bi se samo govorilo o intonaciji i definirao način razgovaranja.

To pod uslovom da političke garniture žele istinski dogovor i rješenje problema. Dosadašnje ponašanje mnogih od njih daje povoda za osnovane sumnje u dobre namjere.

(zurnal.info)