Dok se na televizijama u regiji vrte ciklusi partizanskih filmova, fašizam se ponovo budi na istim prostorima. Preživjele partizane pitali smo da li i danas misle da su u prošlom vijeku pobijedili fašiste
Partizane smo, većina nas, vidjeli samo na kino platnima: romantični, neustrašivi borci koji su pobijedili Golijata lukavstvom, inteligencijom, bratstvom i jedinstvom. Potonje se nesretno urušilo, Golijat je ustao iz mrtvih i promijenio dres, a oni više nisu borci, osim u sferi svakodnevnog preživljavanja i proživljavanja onoga što su doživjeli u najtežim godinama koje pamte. Ko su partizani među nama, šta rade u penziji i da li misle da su pobijedili fašizam, pitanja su na koja sam tražio odgovor. - Ja, kao mlad, napustio sam svoju rođenu majku, ostavio stado ovaca i koza. 14 godina, osam mjeseci i sedam dana i sad računajte đe sam proslavio 15 godina rođendana! Na Sutjesci! Gladan, žedan, go, bos. A hrabar! Sav sam izrešetan, ali sam preživio – priča Omer Maslo Mali. {audio}/images/mp3/partizani/omer.mp3{/audio}
Čista tuga
On je jedan od najmlađih boraca koji su tokom nacističke ofanzive prešli Neretvu. Prijavio se dobrovoljno jer je htio da se bori za svoju zemlju i ljude, za svoju braću. Sa Malim i ostalim borcima iz NOB-a razgovarao sam na sastanku SUBNOR-a u Sarajevu. Ove hrabre ljude povezuje nevjerovatan ponos, kada govore o svojim bitkama iz mladosti, ali i čista tuga kada se vrate u našu svakodnevnicu:
- Odgojio sam deset unuka. Jedan je dao mladost za ovo što, po meni, ne odgovara ni meni ni njegovim roditeljima. Nemaju ništa. Ja imam dva sina, nijedan ne radi. A četiri godine su hodali po planinama ove naše zemlje... Do Trnova, Bjelašnice, Treskavice su došli. A sad pitaju đe će raditi! To su nenormalne stvari, kaže Mali. Govoreći o postojanju fašizma u BiH, Mali spušta pogled:
- Danas je više fašizma nego što ga je bilo onoga vremena. Jer ja sam ga iskusio, znam šta je fašizam. Sad je nacional-šovinizam! Danas su nacionalisti opasniji nego fašisti što su bili! Danas su izginuli sinovi i kćeri i ništa nemaju! Ništa!
Mali se penzionisao 1958. godine. Sedam dana nakon penzionisanja otišao je da pomogne u gradnji hidroelektrane u Jablanici. Gradnja dva tunela, miniranje, betoniranje, fugiranje: To su sve zavjeti onih boraca koji su gradili ovu zemlju. Ima nas još malo, ali ne damo svoga ponosa. Moris Albahari je čovjek koji je zbog imena i prezimena trebao završiti u spalionicama nacističkih logora. Imao je 11 godina kada je otišao u NOB:
- Jevrejin sam, a da nisam otišao tamo, završio bih u Jasenovcu, Dahau, Belzenbelzenu, izgorio bih u krematorijumima. Pobjegao sam iz transporta za Jasenovac, u Gradiški, po noći, iz otvorenog vagona, kroz dasku. Ostao sam dole, ležeći na prugi, i tako sam preživio. Ova i slične scene poznate su samo iz filmova. Kada razgovaraš sa živim bićem koje je preživjelo takav pakao, sjetiš se svih negiranja. Negiranja zločina, genocida, holokausta... ništa novo u BiH, u XXI vijeku, u srcu Evrope, u eri interneta. Igre riječi, ismijavanja, pa čak i vicevi na ove teme pojava su koja iole normalnog čovjeka treba natjerati da zaplače. Moris je živi svjedok i primjer za ovo društvo koje je, izgleda, poremećeno u samoj svojoj srži:
- Mogu vam reći da ono što smo mi nosili u svom srcu, ne znam kako da presadim novim generacijama. Uvijek me omladina pita ima li BiH perspektivu. Ima svaki čovjek perspektivu – rodio se i mora umrijeti, ali taj dio svoga bitisanja, života, treba da proživi po svom srcu! Možda ponekad ne treba slušati nas stare, jer mi pamtimo zlo i možda i zlu možemo poučiti. Ali neka uzmu ono dobro što govorimo, a zlo neka bace u Miljacku, u rijeku. Oni su rođeni da sebi stvore perspektivu.
{audio}/images/mp3/partizani/moris.mp3{/audio} Doživjeti na svojoj koži fašizam nije isto što i raspravljati o njemu. Generacije klinaca koje odrastaju u sistemu vrijednosti koji podsjeća na Evropu iz mračnog doba i ne znaju šta je fašizam u svom najgorem obliku. Vjerovatno se zato i događaju slučajevi kao što su nedavni napad na antifašiste u Mostaru, govor mržnje, huškanje, segregacija u školama ili postojanje raznoraznih neofašističkih udruženja, koje vlast toleriše... - Fašizam se ovaploćuje, ispoljava, čudnim porivima: omladina često puta, u truloj demokratskoj raspri, vidi da nema perspektivu i traži neku čvrstu ruku koja će je voditi. I ta čvrsta ruka su, u stvari, Musolini, Hitler, pa i Napoleon, veličina u istoriji. Pretvorio se u cara i postao autokrata, demokratiju zaboravio. Fašizma ima, neofašizma takođe. Treba ga prepoznati i suzbijati. Samo, molim sve ljude da to ne rade oružjem, nego dijalogom, raspravom – savjetuje Albahari. Albahari dodaje i da su edukacija, okruženje i prosvjetno djelovanje dobar lijek protiv fašizma te da mladim ljudima treba pokazati šta je fašizam a šta „ovo drugo“. Prolazak kroz vrijeme
Zaista sam uvjeren da će BiH stasati u modernu, evropsku i perspektivnu zemlju, s obzirom na ulaganje “ogromnih” sredstava u obrazovanje, stvaranje “tolerantnog i gostoljubivog društvenog okruženja”, te posebnu prosvjetnu “pažnju” za najmlađe, u vrtićima. Sa ovom konstatacijom se slaže i Albahari:
- Pa valjda će razum generacija koje dolaze i koje su mnogo pametnije od mene i od ovih starih – imaju televiziju, internet, otvoren im je čitav svijet – valjda će njihov razum pronaći šta je bolje. Mnogi su u bivšoj državi završili fakultete, doktorirali u inostranstvu o državnom trošku i izgradili nešto svoje. Sada se raduju divnom vremenu, u kojem živimo sretni i napredni, slobodni od tiranije:
- Ja kao da sam žarulju progutao, koja me prži iznutra. Ne mogu da prihvatim sve ovo, kada napravim paralelu sa onim sistemom. Kod nas nije bilo pozovite broj da nekoga izliječimo. Nije meni do toga imam li šta jesti. Poklonili smo 50 divnih godina našem narodu i srušili smo to. Ne samo svojom krivicom, jer su na to uticali mnogi faktori. Živim sa boli u srcu i želio bih da vi mladi nemate taj osjećaj, završava Albahari. Gojko Vukadinović i Hakija Ibraković priključili su se NOB-u sa 14 godina. Obojica se slažu da se nisu borili za „ovo što je danas“.
- Nama fašisti kažu da smo jednoumlje, da nema demokratije. A evo danas kada krenu čeprkati po nacionalnosti, meni se odmah koža naježi. Šta je danas? Evo ovaj rat je, po meni, bio nacionalni, ali mu je još i doprinijela religija koja se umiješala tamo gdje joj nije mjesto, govori Hakija. {audio}/images/mp3/partizani/hakija.mp3{/audio} - Sa većinom mladih ljudi sam zadovoljan. Oni imaju svoje rezone i bore se kroz te svoje nevladine organizacije koliko mogu. Ali sa ovima koji su izabrani u vlast, nisam zadovoljan. Srećom, to će se valjda mijenjati, kaže Gojko i dodaje da, kao penzioner, živi kao i ostali penzioneri – loše, uglavnom. Hakija, kroz smijeh, odgovara da su se naučili stezati kaiš, ako treba opet, ali moj sin već teže. {audio}/images/mp3/partizani/gojko.mp3{/audio} Omer, Moris, Gojko i Hakija su dio generacije koja odlazi. Razgovarati s njima bilo je poput prolaska kroz svijet u kojem su ljudi slogom i zajedništvom stvorili sve što su htjeli. Svako je imao svoje greške, pa tako i zemlja i sistem koji su nestali nakon pet decenija. Mladi ljudi koji sazrijevaju u ovom, kvazidemokratskom, robovlasničkom, teokratskom i naopakom društvu neće dočekati bolju budućnost za sebe i svoju djecu. Osim ako ne ostave Titove ili čije već slike i kafansku priču o „boljim vremenima“ (koja nisu ni doživjeli) i shvate da ne trebaju mijenjati partnere, vlast, imidž, sistem ili nešto drugo. Kada promijene sebe, ova će zemlja biti puno sretnija.
(zurnal.info)
">Dok se na televizijama u regiji vrte ciklusi partizanskih filmova, fašizam se ponovo budi na istim prostorima. Preživjele partizane pitali smo da li i danas misle da su u prošlom vijeku pobijedili fašiste
Partizane smo, većina nas, vidjeli samo na kino platnima: romantični, neustrašivi borci koji su pobijedili Golijata lukavstvom, inteligencijom, bratstvom i jedinstvom. Potonje se nesretno urušilo, Golijat je ustao iz mrtvih i promijenio dres, a oni više nisu borci, osim u sferi svakodnevnog preživljavanja i proživljavanja onoga što su doživjeli u najtežim godinama koje pamte. Ko su partizani među nama, šta rade u penziji i da li misle da su pobijedili fašizam, pitanja su na koja sam tražio odgovor. - Ja, kao mlad, napustio sam svoju rođenu majku, ostavio stado ovaca i koza. 14 godina, osam mjeseci i sedam dana i sad računajte đe sam proslavio 15 godina rođendana! Na Sutjesci! Gladan, žedan, go, bos. A hrabar! Sav sam izrešetan, ali sam preživio – priča Omer Maslo Mali. {audio}/images/mp3/partizani/omer.mp3{/audio}
Čista tuga
On je jedan od najmlađih boraca koji su tokom nacističke ofanzive prešli Neretvu. Prijavio se dobrovoljno jer je htio da se bori za svoju zemlju i ljude, za svoju braću. Sa Malim i ostalim borcima iz NOB-a razgovarao sam na sastanku SUBNOR-a u Sarajevu. Ove hrabre ljude povezuje nevjerovatan ponos, kada govore o svojim bitkama iz mladosti, ali i čista tuga kada se vrate u našu svakodnevnicu:
- Odgojio sam deset unuka. Jedan je dao mladost za ovo što, po meni, ne odgovara ni meni ni njegovim roditeljima. Nemaju ništa. Ja imam dva sina, nijedan ne radi. A četiri godine su hodali po planinama ove naše zemlje... Do Trnova, Bjelašnice, Treskavice su došli. A sad pitaju đe će raditi! To su nenormalne stvari, kaže Mali. Govoreći o postojanju fašizma u BiH, Mali spušta pogled:
- Danas je više fašizma nego što ga je bilo onoga vremena. Jer ja sam ga iskusio, znam šta je fašizam. Sad je nacional-šovinizam! Danas su nacionalisti opasniji nego fašisti što su bili! Danas su izginuli sinovi i kćeri i ništa nemaju! Ništa!
Mali se penzionisao 1958. godine. Sedam dana nakon penzionisanja otišao je da pomogne u gradnji hidroelektrane u Jablanici. Gradnja dva tunela, miniranje, betoniranje, fugiranje: To su sve zavjeti onih boraca koji su gradili ovu zemlju. Ima nas još malo, ali ne damo svoga ponosa. Moris Albahari je čovjek koji je zbog imena i prezimena trebao završiti u spalionicama nacističkih logora. Imao je 11 godina kada je otišao u NOB:
- Jevrejin sam, a da nisam otišao tamo, završio bih u Jasenovcu, Dahau, Belzenbelzenu, izgorio bih u krematorijumima. Pobjegao sam iz transporta za Jasenovac, u Gradiški, po noći, iz otvorenog vagona, kroz dasku. Ostao sam dole, ležeći na prugi, i tako sam preživio. Ova i slične scene poznate su samo iz filmova. Kada razgovaraš sa živim bićem koje je preživjelo takav pakao, sjetiš se svih negiranja. Negiranja zločina, genocida, holokausta... ništa novo u BiH, u XXI vijeku, u srcu Evrope, u eri interneta. Igre riječi, ismijavanja, pa čak i vicevi na ove teme pojava su koja iole normalnog čovjeka treba natjerati da zaplače. Moris je živi svjedok i primjer za ovo društvo koje je, izgleda, poremećeno u samoj svojoj srži:
- Mogu vam reći da ono što smo mi nosili u svom srcu, ne znam kako da presadim novim generacijama. Uvijek me omladina pita ima li BiH perspektivu. Ima svaki čovjek perspektivu – rodio se i mora umrijeti, ali taj dio svoga bitisanja, života, treba da proživi po svom srcu! Možda ponekad ne treba slušati nas stare, jer mi pamtimo zlo i možda i zlu možemo poučiti. Ali neka uzmu ono dobro što govorimo, a zlo neka bace u Miljacku, u rijeku. Oni su rođeni da sebi stvore perspektivu.
{audio}/images/mp3/partizani/moris.mp3{/audio} Doživjeti na svojoj koži fašizam nije isto što i raspravljati o njemu. Generacije klinaca koje odrastaju u sistemu vrijednosti koji podsjeća na Evropu iz mračnog doba i ne znaju šta je fašizam u svom najgorem obliku. Vjerovatno se zato i događaju slučajevi kao što su nedavni napad na antifašiste u Mostaru, govor mržnje, huškanje, segregacija u školama ili postojanje raznoraznih neofašističkih udruženja, koje vlast toleriše... - Fašizam se ovaploćuje, ispoljava, čudnim porivima: omladina često puta, u truloj demokratskoj raspri, vidi da nema perspektivu i traži neku čvrstu ruku koja će je voditi. I ta čvrsta ruka su, u stvari, Musolini, Hitler, pa i Napoleon, veličina u istoriji. Pretvorio se u cara i postao autokrata, demokratiju zaboravio. Fašizma ima, neofašizma takođe. Treba ga prepoznati i suzbijati. Samo, molim sve ljude da to ne rade oružjem, nego dijalogom, raspravom – savjetuje Albahari. Albahari dodaje i da su edukacija, okruženje i prosvjetno djelovanje dobar lijek protiv fašizma te da mladim ljudima treba pokazati šta je fašizam a šta „ovo drugo“. Prolazak kroz vrijeme
Zaista sam uvjeren da će BiH stasati u modernu, evropsku i perspektivnu zemlju, s obzirom na ulaganje “ogromnih” sredstava u obrazovanje, stvaranje “tolerantnog i gostoljubivog društvenog okruženja”, te posebnu prosvjetnu “pažnju” za najmlađe, u vrtićima. Sa ovom konstatacijom se slaže i Albahari:
- Pa valjda će razum generacija koje dolaze i koje su mnogo pametnije od mene i od ovih starih – imaju televiziju, internet, otvoren im je čitav svijet – valjda će njihov razum pronaći šta je bolje. Mnogi su u bivšoj državi završili fakultete, doktorirali u inostranstvu o državnom trošku i izgradili nešto svoje. Sada se raduju divnom vremenu, u kojem živimo sretni i napredni, slobodni od tiranije:
- Ja kao da sam žarulju progutao, koja me prži iznutra. Ne mogu da prihvatim sve ovo, kada napravim paralelu sa onim sistemom. Kod nas nije bilo pozovite broj da nekoga izliječimo. Nije meni do toga imam li šta jesti. Poklonili smo 50 divnih godina našem narodu i srušili smo to. Ne samo svojom krivicom, jer su na to uticali mnogi faktori. Živim sa boli u srcu i želio bih da vi mladi nemate taj osjećaj, završava Albahari. Gojko Vukadinović i Hakija Ibraković priključili su se NOB-u sa 14 godina. Obojica se slažu da se nisu borili za „ovo što je danas“.
- Nama fašisti kažu da smo jednoumlje, da nema demokratije. A evo danas kada krenu čeprkati po nacionalnosti, meni se odmah koža naježi. Šta je danas? Evo ovaj rat je, po meni, bio nacionalni, ali mu je još i doprinijela religija koja se umiješala tamo gdje joj nije mjesto, govori Hakija. {audio}/images/mp3/partizani/hakija.mp3{/audio} - Sa većinom mladih ljudi sam zadovoljan. Oni imaju svoje rezone i bore se kroz te svoje nevladine organizacije koliko mogu. Ali sa ovima koji su izabrani u vlast, nisam zadovoljan. Srećom, to će se valjda mijenjati, kaže Gojko i dodaje da, kao penzioner, živi kao i ostali penzioneri – loše, uglavnom. Hakija, kroz smijeh, odgovara da su se naučili stezati kaiš, ako treba opet, ali moj sin već teže. {audio}/images/mp3/partizani/gojko.mp3{/audio} Omer, Moris, Gojko i Hakija su dio generacije koja odlazi. Razgovarati s njima bilo je poput prolaska kroz svijet u kojem su ljudi slogom i zajedništvom stvorili sve što su htjeli. Svako je imao svoje greške, pa tako i zemlja i sistem koji su nestali nakon pet decenija. Mladi ljudi koji sazrijevaju u ovom, kvazidemokratskom, robovlasničkom, teokratskom i naopakom društvu neće dočekati bolju budućnost za sebe i svoju djecu. Osim ako ne ostave Titove ili čije već slike i kafansku priču o „boljim vremenima“ (koja nisu ni doživjeli) i shvate da ne trebaju mijenjati partnere, vlast, imidž, sistem ili nešto drugo. Kada promijene sebe, ova će zemlja biti puno sretnija.
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pod okupacijom
PARTIZANI MEĐU NAMA: Da li je fašizam pobijeđen
Dok se na televizijama u regiji vrte ciklusi partizanskih filmova, fašizam se ponovo budi na istim prostorima. Preživjele partizane pitali smo da li i danas misle da su u prošlom vijeku pobijedili fašiste
Partizane smo, većina nas, vidjeli samo na kino platnima: romantični, neustrašivi borci koji su pobijedili Golijata lukavstvom, inteligencijom, bratstvom i jedinstvom. Potonje se nesretno urušilo, Golijat je ustao iz mrtvih i promijenio dres, a oni više nisu borci, osim u sferi svakodnevnog preživljavanja i proživljavanja onoga što su doživjeli u najtežim godinama koje pamte. Ko su partizani među nama, šta rade u penziji i da li misle da su pobijedili fašizam, pitanja su na koja sam tražio odgovor. - Ja, kao mlad, napustio sam svoju rođenu majku, ostavio stado ovaca i koza. 14 godina, osam mjeseci i sedam dana i sad računajte đe sam proslavio 15 godina rođendana! Na Sutjesci! Gladan, žedan, go, bos. A hrabar! Sav sam izrešetan, ali sam preživio – priča Omer Maslo Mali. {audio}/images/mp3/partizani/omer.mp3{/audio}
Čista tuga
On je jedan od najmlađih boraca koji su tokom nacističke ofanzive prešli Neretvu. Prijavio se dobrovoljno jer je htio da se bori za svoju zemlju i ljude, za svoju braću. Sa Malim i ostalim borcima iz NOB-a razgovarao sam na sastanku SUBNOR-a u Sarajevu. Ove hrabre ljude povezuje nevjerovatan ponos, kada govore o svojim bitkama iz mladosti, ali i čista tuga kada se vrate u našu svakodnevnicu:
- Odgojio sam deset unuka. Jedan je dao mladost za ovo što, po meni, ne odgovara ni meni ni njegovim roditeljima. Nemaju ništa. Ja imam dva sina, nijedan ne radi. A četiri godine su hodali po planinama ove naše zemlje... Do Trnova, Bjelašnice, Treskavice su došli. A sad pitaju đe će raditi! To su nenormalne stvari, kaže Mali. Govoreći o postojanju fašizma u BiH, Mali spušta pogled:
- Danas je više fašizma nego što ga je bilo onoga vremena. Jer ja sam ga iskusio, znam šta je fašizam. Sad je nacional-šovinizam! Danas su nacionalisti opasniji nego fašisti što su bili! Danas su izginuli sinovi i kćeri i ništa nemaju! Ništa!
Mali se penzionisao 1958. godine. Sedam dana nakon penzionisanja otišao je da pomogne u gradnji hidroelektrane u Jablanici. Gradnja dva tunela, miniranje, betoniranje, fugiranje: To su sve zavjeti onih boraca koji su gradili ovu zemlju. Ima nas još malo, ali ne damo svoga ponosa. Moris Albahari je čovjek koji je zbog imena i prezimena trebao završiti u spalionicama nacističkih logora. Imao je 11 godina kada je otišao u NOB:
- Jevrejin sam, a da nisam otišao tamo, završio bih u Jasenovcu, Dahau, Belzenbelzenu, izgorio bih u krematorijumima. Pobjegao sam iz transporta za Jasenovac, u Gradiški, po noći, iz otvorenog vagona, kroz dasku. Ostao sam dole, ležeći na prugi, i tako sam preživio. Ova i slične scene poznate su samo iz filmova. Kada razgovaraš sa živim bićem koje je preživjelo takav pakao, sjetiš se svih negiranja. Negiranja zločina, genocida, holokausta... ništa novo u BiH, u XXI vijeku, u srcu Evrope, u eri interneta. Igre riječi, ismijavanja, pa čak i vicevi na ove teme pojava su koja iole normalnog čovjeka treba natjerati da zaplače. Moris je živi svjedok i primjer za ovo društvo koje je, izgleda, poremećeno u samoj svojoj srži:
- Mogu vam reći da ono što smo mi nosili u svom srcu, ne znam kako da presadim novim generacijama. Uvijek me omladina pita ima li BiH perspektivu. Ima svaki čovjek perspektivu – rodio se i mora umrijeti, ali taj dio svoga bitisanja, života, treba da proživi po svom srcu! Možda ponekad ne treba slušati nas stare, jer mi pamtimo zlo i možda i zlu možemo poučiti. Ali neka uzmu ono dobro što govorimo, a zlo neka bace u Miljacku, u rijeku. Oni su rođeni da sebi stvore perspektivu.
{audio}/images/mp3/partizani/moris.mp3{/audio} Doživjeti na svojoj koži fašizam nije isto što i raspravljati o njemu. Generacije klinaca koje odrastaju u sistemu vrijednosti koji podsjeća na Evropu iz mračnog doba i ne znaju šta je fašizam u svom najgorem obliku. Vjerovatno se zato i događaju slučajevi kao što su nedavni napad na antifašiste u Mostaru, govor mržnje, huškanje, segregacija u školama ili postojanje raznoraznih neofašističkih udruženja, koje vlast toleriše... - Fašizam se ovaploćuje, ispoljava, čudnim porivima: omladina često puta, u truloj demokratskoj raspri, vidi da nema perspektivu i traži neku čvrstu ruku koja će je voditi. I ta čvrsta ruka su, u stvari, Musolini, Hitler, pa i Napoleon, veličina u istoriji. Pretvorio se u cara i postao autokrata, demokratiju zaboravio. Fašizma ima, neofašizma takođe. Treba ga prepoznati i suzbijati. Samo, molim sve ljude da to ne rade oružjem, nego dijalogom, raspravom – savjetuje Albahari. Albahari dodaje i da su edukacija, okruženje i prosvjetno djelovanje dobar lijek protiv fašizma te da mladim ljudima treba pokazati šta je fašizam a šta „ovo drugo“. Prolazak kroz vrijeme
Zaista sam uvjeren da će BiH stasati u modernu, evropsku i perspektivnu zemlju, s obzirom na ulaganje “ogromnih” sredstava u obrazovanje, stvaranje “tolerantnog i gostoljubivog društvenog okruženja”, te posebnu prosvjetnu “pažnju” za najmlađe, u vrtićima. Sa ovom konstatacijom se slaže i Albahari:
- Pa valjda će razum generacija koje dolaze i koje su mnogo pametnije od mene i od ovih starih – imaju televiziju, internet, otvoren im je čitav svijet – valjda će njihov razum pronaći šta je bolje. Mnogi su u bivšoj državi završili fakultete, doktorirali u inostranstvu o državnom trošku i izgradili nešto svoje. Sada se raduju divnom vremenu, u kojem živimo sretni i napredni, slobodni od tiranije:
- Ja kao da sam žarulju progutao, koja me prži iznutra. Ne mogu da prihvatim sve ovo, kada napravim paralelu sa onim sistemom. Kod nas nije bilo pozovite broj da nekoga izliječimo. Nije meni do toga imam li šta jesti. Poklonili smo 50 divnih godina našem narodu i srušili smo to. Ne samo svojom krivicom, jer su na to uticali mnogi faktori. Živim sa boli u srcu i želio bih da vi mladi nemate taj osjećaj, završava Albahari. Gojko Vukadinović i Hakija Ibraković priključili su se NOB-u sa 14 godina. Obojica se slažu da se nisu borili za „ovo što je danas“.
- Nama fašisti kažu da smo jednoumlje, da nema demokratije. A evo danas kada krenu čeprkati po nacionalnosti, meni se odmah koža naježi. Šta je danas? Evo ovaj rat je, po meni, bio nacionalni, ali mu je još i doprinijela religija koja se umiješala tamo gdje joj nije mjesto, govori Hakija. {audio}/images/mp3/partizani/hakija.mp3{/audio} - Sa većinom mladih ljudi sam zadovoljan. Oni imaju svoje rezone i bore se kroz te svoje nevladine organizacije koliko mogu. Ali sa ovima koji su izabrani u vlast, nisam zadovoljan. Srećom, to će se valjda mijenjati, kaže Gojko i dodaje da, kao penzioner, živi kao i ostali penzioneri – loše, uglavnom. Hakija, kroz smijeh, odgovara da su se naučili stezati kaiš, ako treba opet, ali moj sin već teže. {audio}/images/mp3/partizani/gojko.mp3{/audio} Omer, Moris, Gojko i Hakija su dio generacije koja odlazi. Razgovarati s njima bilo je poput prolaska kroz svijet u kojem su ljudi slogom i zajedništvom stvorili sve što su htjeli. Svako je imao svoje greške, pa tako i zemlja i sistem koji su nestali nakon pet decenija. Mladi ljudi koji sazrijevaju u ovom, kvazidemokratskom, robovlasničkom, teokratskom i naopakom društvu neće dočekati bolju budućnost za sebe i svoju djecu. Osim ako ne ostave Titove ili čije već slike i kafansku priču o „boljim vremenima“ (koja nisu ni doživjeli) i shvate da ne trebaju mijenjati partnere, vlast, imidž, sistem ili nešto drugo. Kada promijene sebe, ova će zemlja biti puno sretnija.
(zurnal.info)
Stefan Pejović
Dok se na televizijama u regiji vrte ciklusi partizanskih filmova, fašizam se ponovo budi na istim prostorima. Preživjele partizane pitali smo da li i danas misle da su u prošlom vijeku pobijedili fašiste
Moris Albahari je čovjek koji je zbog imena i prezimena trebao završiti u spalionicama nacističkih logora. Imao je 11 godina kada je otišao u NOB: 
- Sa većinom mladih ljudi sam zadovoljan. Oni imaju svoje rezone i bore se kroz te svoje nevladine organizacije koliko mogu. Ali sa ovima koji su izabrani u vlast, nisam zadovoljan. Srećom, to će se valjda mijenjati, kaže Gojko i dodaje da, kao penzioner, živi kao i ostali penzioneri – loše, uglavnom. Hakija, kroz smijeh, odgovara da su se naučili stezati kaiš, ako treba opet, ali moj sin već teže.
